Ako bih mogao da biram mjesec u kojem bih bio rođen bio bi to mjesec maj. Cvjetni maj, prepun mirisa i boja, plavoga neba, zelene trave i ptičijeg poja. Mjeseca rađanja nade i vjere u bolje sutra. Mjeseca koji je po svim svojim karakteristikama savršen. Zašto se onda čuditi što se predkraj tog savršenog mjeseca rodio savršeni čovjek, otac naroda i narodnosti bivše nam domovine, doživotni predsjednik i vječni maršal, Drug Stari i Valter, nikada prežaljeni Josip Broz Tito.
25. maj je dan kada se rodio Tito. Bar su nam tako govorili. Cijela nacija se tada dizala na noge kako bi pozdravila svoga predsjednika. Igralo se i pjevalo. Veselilo od jutra do večernjih časova. Davalo se na znanje koliko smo srećni što imamo svoga Maršala. Najviše od svih radovala se mladost, to jest omladinci i pioniri. Zato se ovaj dan nazivao Dan mladosti.
Vrhunac veselja bilo je nošenje štafete mladosti koja se iz ruke u ruku djece i omladine prenosila od Triglava do Dževđelije, da bi je na kraju u glavnom gradu tadašnje države, Beogradu, na stadionu JNA lično od znojave i nasmješene pionirke primio drug predsjednik. Dok je kružila zemljom svi su izlazili na ulice, i staro i mlado, kako bi pozdravili štafetu, simbol ljubavi i privrženosti naroda prema domovini. A Tito je bio i domovina, i otac, i majka.
Manifestacija koja se priređivala na Partizanovom stadionu zvao se Slet, vrhunski organizovani spektakl u kojem je demonstrovana snaga volje, te čvrstina i postojanost naroda i njegove odanosti prema svome vođi. Sve je buktalo od nevjerovatne pozitivne energije.
Eh, bilo je to nekada u ona stara vremena kada se moglo vjerovati vođama ili bar misliti da se može vjerovati. Danas je 25. maj samo obični 145-ti dan u tekućoj godini, godini resesije i neimaštine, nipočemu drugačiji od drugih dana. Ljudi su odavno prestali uživati u blagodatima ljepote prirode koju nam daje proljeće pa se više ne raduju ni cvrkutu ptica. Ono što im pada na pamet jedino je nepodnošljiva teškoća postojanja i kukavni ekonomski momenat u kojem se nalaze. Kako pregurati mjesec, druže moj, pitanje je sad?
25-ti u mjesecu dođe nešto kao rak rana, jer su svi resursi presušili. U džepovima šupljina, a u duši praznina. Zamislite samo da vam neko pokuca na vrata i priupita da li znate kada je rođen vaš sadašnji predsjednik. Mislili bi da vas zajebava i poslali ga u onu stvar. A još smješnije bi bilo kada bi povodom njegovog rođendana, bio on 25-og ili nekog drugog (maja, juna ili avgusta, nebitno), nekom palo na pamet da organizuje masovno okupljanje ispred predsjedničke palate kako bi mu uručili buket cvijeća, bombonjeru i nekakvu polugu koja liči na nekadašnju štafetu. Izvolite predsjedniče mi vas mnogo volimo i srećni smo što vas imamo! Šprdačina do bola.
Najgore je što ima i takvih koji bi ovakav ili sličan susret rado organizovali. To su svi oni dupeuvlakači kojima je veliki vožd omogućio lagodne živote. Ima tu mnogo poslanika, ministara i opslužitelja vlasti, njihove djece i unuka. Čitava se jedna društvena oligarhija nakotila i pozicionirala u sistem, sistem koji nema veze sa demokratijom i vladavinom pravde i prava.
Uostalom, onog doživotnog predsjednika smo možda i mogli dizati u nebesa i kovati u zvijezde. Od seljačke i neobrazovane kraljevine stvorio je industrijsku i naprednu republiku koja je mogla parirati i istoku i zapadu. Nepismenost je sveo na najveći mogući minimum. Radilo se i pjevalo! Pa zašto onda ne bi slavili datum na koji je jedna takva veličina od čovjeka rođena.
Ali koga danas da slavi i čiji datum rođenja da obilježava onaj obični čovjek koji nema ni za hljeb i mlijeko svakoga dana u mjesecu? Lažljivim ljudima i manipulatorima? Nacionalistima i šovinistima? Prefriganim biznismenima? Ministrima bankarima? Profesorima u službi političkih partija? Partijskim liderima kojima je stalo samo da se dočepaju vlasti? Opoziciji, odnosno bivšoj poziciji? Koga da slavimo???
Narod je danas toliko izgubljen da ne zna ni vlastiti datum rođenja a kamoli nekakvih tričavih predsjednika. Narod danas nema za hljeb a kamoli za rođendanske torte i kolače svojih vlastodržaca. A ako bi i htjeli da zapalimo svijeću svim tim koji su nas ojadili i pokrali do gole kože ona sigurno ne bi bila rođendanska!
Arhiva BUKE - Tekst objavljen 20145. godine
