Ljudi vole da pjevaju, bez obzira koliko su vješti u tome. Robovi su, recimo, pjevali dok su brali pamuk. Ali, da ne pjevaju samo robovi, pobrinuli su se i neki gospodari. Ako se istraživački poslužite youtube-om, primijetićete da raspjevani gospodar Republike Srpske, Milorad Dodik, mnogo voli pjesmu, a posebno onu “Ne dolazi u moj san”, u kojoj autor stihova moli izvjesnu subjekticu ili izvjesnog subjekta ove pjesme da ga ne smara ni u snovima, pa logično pretpostavljamo da on, ni pod razno, ne želi ni da ga smara u javi.
Stihovi kažu ovako:
O, ne, ne, ne dolazi
ne dolazi u moj san
ne budi me svake noći
zbog tebe sam nesrećan
Jedan daje, drugi uze
sunce sreće svima sija
tebi sreća, meni suze
zar sam krivac samo ja?
Kome li ove stihove pjeva gospodar?
Ako gledamo datume video uradaka na youtube-u, oni datiraju iz različitih perioda, pa se stiče utisak da je želja za nesmaranjem konstanta kod našeg gospodara. Prije neki mjesec, toliko je bio smoren od smarajućih snova da je odlučio da organizuje referendum kojim bi trajno eliminisao svoje smaranje, što među javom, što međ snom.
Iznio je svoj prijedlog o nesmaranju, reda radi, i pred Skupštinu RS. Skupština je, kao i sve drugo što od nje gospodar traži, referendum o nesmaranju odobrila, sve sa opozicionim SDSom koji je u noći oktobarskih izbora, poručio da u Republici Srpskoj pobjedom gospodara Dodika dolazi mrak. Neko im je tako državotvornim, a opet uplašenim od mraka, izgleda upalio svjetlo. U SDS-u znaju da to nije mogao niko drugi da uradi do gospodara Dodika, pa veselo odobravaju, zajedno sa starim drugarima iz SNSD-a, sve što on zamisli jer ne bi da ponovo budu u mraku.
Odlukom Skupštine, vjetrovi želje za nesmaranjam su zapuhali našim malim entitetom.
I staro i mlado je počelo da se priprema za referendum, po trgovima, ulicama, ovo malo autoputa i vrtićima, školama i fakultetima odzvanjalo je samo jedno, ponosno i prkosno...GOSPODARU, DAJ NAM REFERENDUM!
Činilo se da smo na dobrom putu da, kao uvijek kada se zavadimo sa svijetom, krenemo na put.
Ali, ne lezi vraže, s idejom o nesmaranju se nije složio gospodar Incko, još jedan od naših mnogobrojnih gospodara. Poručio je gospodaru Dodiku da može da organizuje referendum kakav god hoće, ali da time smaranje ne prestaje, nego tek počinje, pa nek izvoli. Pomenuo je onako usput da ima ovlaštenja i da zamrzne imovinu svakom ko ugrožava njegov posjed.
Staro i mlado je utihnulo? Šta ćemo sad? Namjerio se junak na junaka.
Gospodar Milorad je rekao da mogu stranci i gospodar Incko da ga ….. i da uvedu i sankcije, ali da da on ima rješenje, tačnije, dva rješenja za takvu situaciju:
Pod a) ako uvedu sankcije, gospodar će formirati nevladinu organizaciju
Pod b) ako uvedu sankcije i zabrane mu ulazak u zgradu, gospodar će se pogurati sa tim stranim vojnicima pred zgradom
Iznošenje ovih moćnih argumenata za rješenje krize, ponovo je razgalilo staro i mlado koji su ponosno i oduševljeno klicali.... GOSPODARU, DAJ NAM VEĆ JEDNOM TAJ REFERENDUM! Ne može nam niko ništa, pjevalo se i nazdravljalo domaćom rakijom i pivom iz omiljenih dvolitarskih PVC boca.
Gospodar Incko je, iako iznenađen maštovitošću i hrabrošću objelodanjenih rješenja krize, novom nevladinom organizacijom i naguravanjem, neustrašivo ostao pri svome.
Otišao je i do New Yorka, u zgradu u kojoj sjede sve nacije ujedinjene, i tužakao gospodara Dodika cijelom svijetu zbog njegove prijetnje nevladinom organizacijom i naguravanjem. Svijet je rekao da je to već ozbiljno i da oni neće dozvoliti još jednu nevladinu organizaciju u BiH i naguravanje sa tendencijom izguravanja.
I staro i mlado je opet utihnulo. Šta ćemo sad?
Upravo tada, nebom iznad Balkana, krstarila je avionom Evropske Unije gospodarica i baronica Ketrin Ešton, ponestajalo je goriva i nije znala gdje da se spusti. Razmišljala je, ako sleti u Grčku, uzeće joj avion. Turci će je pitati koliko još desetina godina da čekaju prijem u Uniju. Bugari i Rumuni će tražiti da zažmiri pred emigrantima i korupcijom kojom su potrošili evropske fondove. U Srbiji će joj dosadni maneken Tadić zapetljavati kako će podijeliti Kosovo, Hrvati će cmizditi za generalima u Hagu.
Šta još imamo blizu, upitala je Miroslava Lajčaka, koji je momentalno, kao bivši gospodar Bosne i Hercegovine, preporučio svoj nekadašnji feud. Rekao je barunici da ne brine za slijetanje, da su aerodromi prazni a moderni, usput je dodao da fabrike ne rade i da je vazduh čist. A kao glavni argument za slijetanje u naš kraj, citirao je Zuku Džumhura, koji je zapisao da nigdje kao u Bosni nema toliko uskih puteva, glupih ljudi i pametnih volova.
Argument o pametnim volovima je bio presudan za pristanak, i avion baronice Ešton je počeo da se spušta ka Bosni. Pilot je izdao saopštenje da imaju goriva do Banjaluke i da mu treba pola sata da natanka gorivo.
Dovoljno, ni ne treba mi više, pomislila je baronica.
Miroslavov telefon je signalizirao sms od Incka, da se ne spušta u BiH ako neće da dođu na piće i u Sarajevo, kaže, ohladio je pivo u vrelu Bosne, a i da vide ovi u Sarajevu da se i njega nešto pita.
Ma ne brini, dobri moj Incko, odgovara Miroslav, imamo mi sat i za Sarajevo, ali ne više od tri sata da i tebe, i Milorada, i Bosnu vidimo i čujemo.
U Banjaluci, Ketrin Ešton je čekalo i staro i mlado, a i gospodar Dodik koji joj je samo pružio ruku, bez da je mlatne po leđima, kako to obično uradi kad nekog mnogo voli.
Kada su ostali nasamo, pitala ga je baronica, Milorade, šta ti je, kakav referendum, kakve te muke more?
Ne pitaj me ništa, baronice, ne znam šta bi‘ drugo nego da ovaj čestiti i ratnički narod zabavim referendumom, budžet se ne puni, radnici se bune, borci štrajkuju, penzioneri i ne znaju ništa drugo, ovi iz državnog Tužilaštva me ...
Milorade, nemam ja vremena da to slušam, niti me, kao što ti je Miroslav već rekao kad smo se spuštali, Bosna i Hercegovina zanima, a i moj avion samo što ne poleti dalje. Ali ne treba mi frka nova u Evropi nikako, ni sa ovim koje imamo ne znam šta ću.
Reče mi Miroslav da hoćeš da osnuješ nevladinu organizaciju i da se naguravaš. Vidi, za to naguravanje ne znam šta da kažem, ali mogu da podržimo tu tvoju organizaciju jer čujem da ti to dobro vodiš čvrstom rukom, ali onda nema referenduma -Je li to klir Milorade?
Klir je to meni, baronice, ali,...
Nema ništa, ali, Milorade, ili je klir ili nije, ne može i jedno i drugo, je li klir pitam ?
Jeste klir, odgovorio je gospodar Dodik..ali...
Eto vidiš, znala sam ja da neće biti problema, zvala me Hilari i rekla mi je da si ti dobar i da znaš da slušaš kad hoćeš, sad mi je klir i zašto. Nego, jesi ti siguran da znaš da pišeš projekte i da isplaniraš budžet za tu organizaciju, kako si rekao da će da se zove, Republika Srpska?
Sigurna sam, kako da nisam, moja baronice, ništa ti ne brini jer članovi moje organizacije i ne mare za budžet, rođeni su da budu ekploatisani (born to be exploited) i samo im je do pjesme, hljeba a i do referenduma ponekad.
Ali nema više referenduma Milorade, je li to klir ?
Klir je, klir, ne znam šta mi bi da ga opet potegnem, ali ne znam šta da kažem članovima svoje organizacije, obećao sam im referendum, obzirno će gospodar Milorad.
A zašto bi im išta govorio, kad može da pjevaš, Milorade, znaš i sam da tvoji više vole da im pjevaš pjesme, nego da vičeš na njih.
Mudro zboriš, baronice, mnogo volim da pevam.
Nego, šta ćeš sa Skupštinom, Milorade, rekoše mi da je skupština, tvoj najviši organ...zakonodavni, odobrila referendum?
Ma ko ih jebe, gospodar će državnički mudro.
A i to što kažeš, gud si ti Milorade, ali ne mogu te slušati više, sada ću još da te pohvalim koliko si gud pred novinarima i odoh, čekaju me u Sarajevu na hladnom pivu.
Putuj u miru, baronice, mahnuo je gospodar gošći u odlasku.
Ostao je sam u prostranom kabinetu, osjećao se dobro i bilo mu je jasno da je smaranje prestalo. Sa kraja masivnog stola, uvezenog iz Italije, uzeo je kajdanku sa stihovima. Omiljena pjesma “Ne dolazi u moj san” bila je na počasnom prvom mjestu. Istrgao je taj list, zgužvao ga i bacio u preskupu pepeljaru, u sobi u kojoj je pušenje zabranjeno.
Vrijeme je za novi hit, za neke nove stihove, zadovoljno se nasmijao i izabrao jednu koja je ispunjavala sve potrebe ovog trenutka. Pomislio je na baronicu i zabrondao ….
Ja znao sam da ćeš doći
doći i donijeti kišu
ja čekao sam kao suha zemlja
kad čeka svoju vodu
I pjevam, budi moja voda
ja sam sada vatra, izgorjeću
i kažem, prolij se po meni
budi sve što želim, ja živjeću ...
Baronica je pjevušila dok je avion uzlijetao sa očuvane mahovljanske piste, konačno ima vidljiv rezultat svog rada, spriječila je referendum. Gospodar Dodik je ostao u palati pjevajući, jer neće biti vojnika pred zgradom i naguravanja, ostaje mu Republika Srpska u vlasništvu, a da mu niko neće stavljati imovinu u frižider. U SDS pjevaju jer im gospodar Dodik neće ugasiti svjetlo. Miroslav i Valentin su pjevali jer neće morati da zabranjuju referendum i uvode sankcije, pjevali su jer i dalje neće morati ništa da rade. Hilari Klinton je pjevala jer neće morati da leti u Bosnu, pa da joj se pričinjava da pucaju po njoj.
Pjesma nas je opet održala, njoj i hvala.
Ali ko to tamo jedini ne pjeva?
To je staro i mlado utihnulo bez pjesme, a mjehurići iznad njihovih glava vodili su do strip oblačića sa upitnikom u kome je stajalo PA NIJE VALJDA DA SI NAS OPET IZRADIO ZA REFERENDUM, O TI RASPJEVANI GOSPODARU?
A šta ćemo sad, upitalo se zbunjeno staro i mlado?
Ma, ko nas jebe.
Crtež Nina Hadžić
Scenario BUKA
