<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

O vršnjačkom nasilju: Otvoreno pismo socijalnih radnika

PROBLEM

Neformalna grupa socijalnih radnika napisala je otvoreno pismo o problemu vršnjakog nasilja. Pismo prenosimo u cijelosti... Gorana Panić

01. februar 2016, 12:00

Svim socijalnim radnicima u BiH; Federalnom i kantonalnim udruženjima socijalnih radnika; regionalnim udruženjima stručnih radnika socijalnih djelatnosti RS; Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS/ Resoru za socijalnu, porodičnu i dječiju zaštitu; Ministarstvu rada i socijalne politike FBiH/Sektoru za socijalnu  zaštitu i zaštitu porodice i djece; predstavnicima javnih ustanova socijalne zaštite i socijalnog rada u BiH, te civilnim organizacijama u oblasti socijalnih djelatnosti u  BiH.

O (ne)uključivanju socijalnih radnika u javni diskurs o vršnjačkom nasilju

Samoubistvom 14-godišnjeg Mahira i otvorenim pismom majke Alise Mahmutović, problem vršnjačkog nasilja je ponovo zaokupio interes javnosti. Tim otvorenim pismom ”prekršeno” je zlatno pravilo šutnje i nezamjeranja u BiH, koje je preraslo u politiku šutnje i nedjelovanja. Još jednom je učinjeno vidljivijim da ”dječija posla” (ignorisanje i minimiziranje vršnjačkog nasilja) kao i igre ”žmire” i ”pokvarenih telefona” u vaspitno-obrazovnom sistemu i između institucija, neko plati životom. Ovaj put platio ga je Mahir. Vršnjačko nasilje životom su platila i neka/nečija druga djeca, pa zakone nažalost, nazivamo po mrtvoj djeci (npr. Aleksin zakon). Obzirom da u BiH nema pouzdanih i sveoubuhvatnih podataka o raširenosti fenomena vršnjačkog nasilja, pojedinačni slučajevi sa tragičnim ishodom iznova izazivaju šok, nevjericu i poricanje u javnosti. Na roditeljima djece žrtava nasilja ostaje najveći teret, jer se sve obično uokviri u ”porodičnu tragediju” i ”nesretan slučaj”, bez relacije sa društvenim miljeom u kojem se ono desilo, i bez mobiliziranja na potragu za pravdom i protiv društva nasilja. Javne ispovijesti roditelja su tu i da nas potsjete da je lično/privatno pitanje zapravo javno pitanje.

Reakcije

Uslijedile su potom reakcije. Najprije one ljudske, od građana a tek potom i od birokratskog sistema putem konferencija za medije. Oglasili su se Državne/Federalne/Kantonalne vlasti, Ombudsmani, pojedini stručnjaci ispred javnih i civilnih organizacija, stručnih udruženja, blogeri i aktivisti. Uz sve to, na društvenim mrežama ostao je zabilježen izraz empatije, sućuti i solidarnosti, ali i ona vrsta internet podrške koju je danas najlakše dati, jer od nas ne zahtjeva puno vremena i uključivanja – ”lajk” (slacktivism), te govor mržnje i poziv da se nasiljem odgovori na nasilje. Došlo je i do zamjene teza o uzroku i posljedicama nasilja kojem smo izloženi i u kojem saučestvujemo u BiH u zadnjih dvadeset + godina, onim što je ponekad najnasilniji akt - šutnja i nedjelovanje. Našlo se tu i svega nekoliko ozbiljnijih novinarskih analiza ovog društvenog problema.

Kad društvena zajednica na složen problem vršnjačkog nasilja odgovara stihijski, uz prethodno ignorisanje, zanemarivanje ili minimiziranje, problem ne iščezava iz društvene realnosti. Problem iščezava iz naše svakodnevne pažnje ali problem je i dalje tu, i dio je svakodnevice onog koji je prvobitno bio izložen nasilju. Smrt tinejdžera Mahira nije samo roditeljski gubitak; ona je i kritični događaj za zajednicu. Međutim, kritički potencijal za promjenom koji svaki kritični događaj nosi sa sobom, često je neprepoznat ili izostaje planirano i ciljano djelovanje ka promjeni.

Mediji su tako zabilježili i neka od mišljenja o potrebnim promjenama, no nedostaje još konstruktivnih i kritičkih rasprava. Recimo, ispred Vijeća za djecu BiH o vršnjačkom nasilju poručili su: “Moramo se prestati baviti posljedicama. Posvetimo se uzrocima. (…)” Ova klišej-izjava ne govori ništa u prilog o potrebi za sistemskim i održivim rješenjem problema vršnjačkog nasilja. Nema dvojbe da se trebamo baviti i jednim i drugim. Prestati se baviti posljedicama, značilo bi neprepoznavanje svih žrtava nasilja koje su pretrpjele i trpe posljedice, ne samo nasilja od vršnjaka, nego i nasilja uslijed nedjelovanja na raličitim nivoima društvene strukture. Ukoliko je njihova poruka o “bavljenju uzrocima” poziv da djelujemo na uzroke, i to prije svega, one strukturalne, onda se slažemo u jednom. 

I u diskursu o promjeni se mogao prepoznati obrazac o stihijskom djelovanju, pa je jedino izvijesno da promjenu nećemo postići ni ovaj put. Vjerovatno možemo očekivati neko tehničko rješenje na primjer, postavljanje video nadzora u škole. Šta drugo i očekivati kad se i nizu drugih problema u BiH pristupa ne s ciljem pronalaska održivog rješenja, nego s ciljem da se stvari privremeno “poprave” i učine više “upravljivim”.

Šta nedostaje ovom javnom diskursu?

Koliko je medijske pažnje posvećeno stručnjacima pomagačkih profesija (socijalnih radnika, psihologa, pedagoga i drugih) i njihovoj interdisciplinarnoj analizi ovog slučaja i šta on znači za zajednicu? Koliko je medijskog prostora posvećeno dobrim primjerima prakse u borbi protiv vršnjačkog nasilja u FBiH i RS? Iako prostor preventivnog djelovanja i dalje, u glavnom zjapi prazan, imamo i dobrih primjera u području prevencije nasilja. Osim toga, koga interesuje “tamo neki” socijalni radnik i učenici, u “tamo nekoj” školi, koji zajedno sa učenicima i njihovom samostalnom predstavom podižu svijest učenika, roditelja, nastavnika i stručnih radnika o vršnjačkom nasilju u školi?

Šta još nedostaje? U medijima je još uvijek prisutan glas Mahirovih roditelja - roditeljske ispovijesti i nova saopštenja za javnost, ali i dalje nismo čuli glas svih nadležnih institucija. Konkretno, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, i još konkretnije, njihovog Sektora za socijalnu zaštitu i zaštitu obitelji i djece. Osim toga, da li se javnim putem oglasilo Udruženje socijalnih radnika Kantona Sarajevo ili nekog drugog udruženja socijalnih radnika/stručnih radnika socijalne djelatnosti, ne samo iz FBiH nego i RS? Dijelimo isti profesionalni mandat.  

Glas socijalnih radnika

Autori ovog kolektivnog teksta pripadaju profesiji i naučnoj disciplini socijalnog rada. Imali smo potrebu da se uključimo u javni diskurs jer smo zapazili, prateći medije, da pripadnici profesije socijalnog rada nisu bili prisutni otpočetka u javnom diskursu. Pitamo se, ko je odgovoran za aktivno uključivanje profesije socijalnog rada u javni diskurs. Da li smo profesija bez glasa? 

Iako se u okviru svog profesionalnog mandata i unutar organizacija socijalnih djelatnosti bave i ovim društvenim problemom, i vjerovatno se među prvima suočavaju sa brojnim posljedicama svih kriza s kojima su se građani BiH suočili u posljednjih dvadeset i više godina, uključivanje socijalnih radnika (kako samostalno, tako i od strane medija) u javni diskurs je i dalje marginalno. Izuzetno je važno kako za artikulaciju glasa profesije o konkretnom problemu, tako i za njihovo sudjelovanje u životu šire zajednice i njenih građanja, a ne samo u životima postojećih klijenata ustanova socijalne zaštite, i životu organizacija u čije ime obavljaju mandat socijalnog rada. Važno je da učestvuju i kao subjekti javnih rasprava. Ovim tekstom ne oduzimamo prostor za uključivanje i djelovanje resornih ministarstava i centara za socijalni rad, kao ni profesionalnih udruženja socijalnih radnika, ne govorimo u njihovo ime, niti u ime svih pripadnika profesije socijalnog rada.

U posljednjih mjesec dana, objavljeni su brojni medijski članci, prikazano je nekoliko tv emisija. Izjave su u glavnom davali psiholozi i pedagozi, no profesija socijalnog rada nastavlja sa marginalnom pozicijom u javnim raspravama po pitanju vršnjačkog nasilja. Koliko je nama poznato, socijalni radnik je gostovao samo u jednoj emisiji, no javnosti nije bio predstavljen njegov stručni profil. Predstavnici drugih profesija i nadležnih institucija sporadično bi pomenuli centre za socijalni rad. Jučerašnjom (28.1.2016.) javnom tribinom ”Vršnjačko nasilje” održanom u Jajcu, učinjena je pozitivna razlika. Javnoj tribini prisustvovali su učenici i nastavnici osnovnih škola, predstavnici Policijske uprave, Centra za socijalni rad, i Centra za mentalno zdravlje. Ovo može poslužiti drugima kao model međusaradnje. Takođe, besplatna savjetodavna linija za djecu Plavi telefon, danas (29.1.2016.) je pokrenula kampanju promocije rada linije i podizanja svijesti javnosti o problemu nasilja nad djecom. Plavi telefon jeste odličan i dio je odgovora na nasilje. Međutim, treba navesti i to da je pokrenut kao projektna aktivnost od strane civilnog sektora (Udruženje ”Nova generacija”, Banja Luka), da njegovo finansiranje ovisi i o drugim partnerima i donatorima, a sa krajnjim korisnicima ove besplatne savjetodavne linije rade volonteri. Opet smo došli do pitanja održivosti. Da li će vlasti u BiH ove projekte aktivnosti i volontiranje zamijeniti nekim održivijim sistemom finansiranja, ili možemo očekivati da će na novim besplatnim linijama biti regrutovano još više volontera, tj. nove besplatne radne snage iz redova prekarijata mladih visokoobrazovanih socijalih radnika, pedagoga i psihologa?

Cilj nam je da ovim tekstom osim kritičkog osvrta na aktuelnu situaciju iz perspektive socijalnog rada, ukažemo na uloge i način kojim profesija socijalnog rada može doprinjeti rješavanju problema vršnjačkog nasilja. Osim zaštitnih mjera koje su predviđene Protokolom o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece (koji su doneseni u većini škola širom BiH), a koje se odnose u glavnom na slučajeve kad je nasilje nad djetetom već počinjeno, socijalni radnici u vaspitno-obrazovnim ustanovama bi trebali provoditi preventivne mjere. S toga, važno je da socijalni radnici budu uključeni u socijalno-obrazovne ustanove kao stručni saradanici, a ne da se samo stručni radnik nadležnog centra za socijalni rad uključuje po obavijesti iz škole onda, kad je nasilje nad djetetom već počinjeno.

Direktorica Udruženja ”Zemlja djece” Tuzla, g. Bajramović dala je odličan okvir za razumijevanje problema prevencije: ”Kako je moguće da se ozbiljno radi na razvijanju socijalnih vještina kod djece i suzbijanju nasilja u školama kada u istim nemamo socijalnih radnika, kada u školama sa 500 i više učenika imamo jednog psihologa/pedagoga, nastavni kadar se mijenja svake godine, a uz to nisu dovoljno ili nikako osposobljeni da prepoznaju i adekvatno reaguju po pitanju međuvršnjačkog nasilja.” U RS je nešto drugačija situacija, barem kad je u pitanju broj socijalnih radnika u školama. Trenutno je u školama u RS zaposleno svega 27 socijalnih radnika, od ukupno 203 osnovne škole, 92 srednje škole, i 5 đačkih domova. Prema tome, socijalni radnici u FBiH, a naročito socijalni radnici koji su već zaposleni u školama RS, trebali bi se uključiti više na daljoj promociji i zagovaranju mjesta socijalnog radnika u vaspitno-obrazovnom sistemu i stručnom timu (psiholog, pedagog i socijalni radnik), te utvrđivanju standarda o broju socijalnih radnika u školama.

Takođe, ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH, Borovac apelovala je na provođenje i Strategije i Akcionog plana za djecu BiH 2015.-2018. No, Strategiju za borbu protiv nasilja nad djecom u BiH 2012-2015, RS nije ni potpisala. Socijalni radnici zajedno s drugim stručnjacima u RS mogli bi se takođe uključiti u zagovaranje nove strategije.

O udruživanju i zajedničkom djelovanju

I na poslijetku, Mahirova priča nije samo Mahirova. Ima još Mahira. Ovo nije ni pitanje samo roditelja djece žrtava vršnjačkog nasilja. Ovo pitanje se tiče sve djece i roditelja. Ono nije privatni problem. Roditelji mogu više učiniti zajedno u dijalogu s drugom djecom i roditeljskim udruživanjem. Nastavnici kao ni pojedini stručni radnici u školama ne mogu to sami, ali udruženim djelovanjem mogu uraditi više u interesu djece i realizaciji dječijih ljudskih prava u školskoj svakodnevici. Zato je važno da se i sami stručnjaci odupru pretjeranoj birokratizaciji na uštrb direktnog rada s ljudima.

Roditelji kroz roditeljsko udruživanje zajedno s nastavnicima i stručnim saradnicima u školama (socijalnim radnikom, pedagogom i psihologom) mogu uticati na promjene, i to ne samo unutar škole već i vaspitno-obrazovnog sistema, i zajedničkom zagovaranju drugačijih politika.

I u ovom udruživanju socijalni rad ima svoju bitnu ulogu: socijalni radnici mogu podstaći i podržati inicijative udruživanje i zajedničkog djelovanja, te zastupati, zagovarati i promovisati artikulisane potrebe za promjenama u zajednici.

Tragična smrt Mahira i niz problema koji su ponovo postali vidljiviji (bili su tu svo vrijeme), ne tiču se samo građana FBiH ili Sarajeva. Nije ni pitanje samo Internacionalne škole već se tiče svih škola u BiH, kojima očuvanje ”dobrog imidža” pojedine škole ne smije biti ispred interesa pojedinog djeteta. To nije isključivo pitanje ni vaspitno-obrazovnog sistema. To je pitanje koje prevazilazi pitanje nadležnosti i zakonskih ovlaštenja pojedinačnih stručnih profila. To je pitanje etičkog djelovanja svih pomagačkih profila.

Potrebna nam je politika nade; posebna vrsta nade o kojoj je pisao Paulo Freire u svojim radovima Pedagogija obespravljenih, i Pedagogija nade. Politika nade može jedino doći kroz samoorganizovanje građana i udruženo djelovanja građanskih i istručnih udruga prema vlastima.

Ispred neformalne grupe socijalnih radnika,

Gorana Panić