Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić, u intervjuu za BUKU, govori o političkoj sceni u BiH, koja ruši sve oko sebe, o položaju građana i njihovoj borbi protiv samovolje vlastodržaca, ali i mogućnostima za promjene nabolje.
Gospodine Mujkić, kako opisati sve ovo što se u posljednje vrijeme dešava na političkoj sceni BiH, odnosno kakva je ovo politika zavladala, ako se uopšte tako može i nazvati?
Ja bih to nazvao totalnim političkim urušavanjem doslovno svega onoga zbog čega uopšte postoji neka politička zajednica na bilo kom nivou: privreda, zdravstvo, sudstvo, obrazovanje, mediji, sve institucije. Urušavanje se dešava bukvalno što neposrednom korupcijom, totalnom samovoljom vlastodržaca, što sveprisutnom demagogijom koja nepovratno potkopava povjerenje građana u sve institucije. To je jedan nezaustavljiv sunovrat u koji nas je gurnula avanturistička etnonacionalistička politika koja je, najprije nasiljem, a potom silom zakona, pravljenih po liku nacionalnih vođa i institucija prisile, izrodila sloj ili klasu zaštitnika nacionalnih interesa, bez obzira na njihov nacionalni predznak. Oni se unutar sebe dalje dijele na suprotstavljene klanove, boreći se za monopol nad javnim resursima, počev od poslaničke plate do poklapanja moćnih javnih preduzeća. Ti klanovi često se artikulišu kao političke partije pa imamo lažni dojam političkog pluralizma. Njihove frustracije, koje proističu iz te borbe na život i smrt za resurse kojih je sve manje, putem njihovih medija prevode se vješto u borbe na život i smrt naše nacionalne stvari, oko koje se mi onda gložimo.
Ipak, nekako se čini da su političari u ovoj zemlji aktivniji nego ikad, samo da su krenuli u pogrešnom pravcu. Gdje nas ovakav način vođenja politike i zemlje vodi?
Takva politika, budući da počiva na stalnom generiranju konflikta vezanog za nacionalne interese, vodi nas samo iz jednog u drugi krug stalne mobilizacije na nacionalnoj osnovi, i tako dvadeset godina. Da smo dovoljno bogata zemlja, to bi moglo trajati još decenijama. To stalno mobiliziranje prati nacionalna ideologija koja je uz pomoć medija, obrazovanja, crkve, raznih udruženja uspješno ovladala imaginacijom naših građana, tako da se krivnja uvijek pripisuje onim etnički drugima. Međutim, taj pravac politike je rizičan, osobito ako toliko dugo traje, jer ga prati i temeljito osiromašenje većine građana, odnosno proizvodi se sve veći jaz u bogatstvu i društvo u cjelini ulazi u jedan novi antagonizam klasne prirode. Prve nagovještaje toga vidjeli smo u februaru 2014. god. U međuvremenu, stvari se nastavljaju pogoršavati i tako će biti sve do onog trenutka dok vladajuća klasa više ne bude u stanju budžetski izdržavati srednji administrativni sloj, svoje boračke, žrtvoslovne i druge organizacije, pa čak i svoju pretorijansku gardu. Tada će ova zemlja preći iz zemlje tri konstitutivna naroda u zemlju dvije konstitutivne klase, onu vladajuću koja, bez obzira na nacionalni predznak, dijeli identične interese, koji podrazumijevaju opstanak na vlasti i držanje resursa u svom posjedu, i onu potlačenu klasu, koja treba da shvati to isto, naime, da dijeli identične, egzistencijalne interese, bez obzira na nacionalni predznak.
Upravo usljed naleta priča o patriotizmu, nacionalnoj ugroženosti, teorijama zavjera, pa i kriminalu koji nikad da ispliva na vidjelo, ekonomsko-socijalne teme su postale skoro pa marginalizovane. Gdje su u svemu tome građani?
Građani treba da nastave razvijati svoje vlastite mreže solidarnosti, onako kako smo ih počeli razvijati za vrijeme poplava, potpuno izvan etnonacionalističkih institucija, koje su se pokazale neupotrebljivim kad su uistinu bili ugroženi interesi njihovog naroda, i to doslovno, u egzistencijalnom smislu. Onakva bešćutnost spram patnje konkretnih živućih pripadnika tog svog naroda je bila neviđena. Nacionalne elite na to nemaju odgovor, niti ih egzistencijalne prilike naroda zanimaju. Uz te mreže solidarnosti, građani treba da nastavljaju sa otvaranjem socijalnih tema i na taj način šire polje političkog, koje elite po svaku cijenu žele suziti i svesti na par antagonističkih nacionalističkih pitanja. Za to već ima potencijala u Tuzli, Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Prijedoru, Bihaću. Na taj način će se stvoriti uslovi za nove modele političke subjektivacije, potpuno izvan etnopolitičkih pravila igre i tek tada na scenu može da stupi prava politička alternativa.
Koliko smo svi mi otupili na ovakvu politiku koju provode ljudi na vlasti, odnosno ima li narod više imalo volje i želje da kazni političare koji ne rade u interesu građana, već za svoju ličnu korist?
Narod je doveden na sami rub bijede, egzistencijalno je ucijenjen, uz to još svakodnevno bombardovan mobilizacijskom propagandom po kojoj onaj drugi ništa drugo ne radi do da vreba priliku da nas uništi. Ako tome dodamo i nedavna ratna iskustva, onda je razumljivo zašto se većina naših građana opredjeljuje za kakav-takav status quo. Političke elite su previše investirale u ovaj poredak straha i nepovjerenja da bi on tako lako nestao. Ali s druge strane, simptomi promjene se već vide. Budžeti su prepolovljeni, klanovske unutaretničke političke borbe su sve oštrije kako je sve manje resursa, političke vođe su sve nervoznije i oštrije, radikalnije. Činjenica da preko pedeset posto ljudi ove zemlje ne glasa više se ne tumači olako kao da je riječ o lijenim i nesvjesnim građanima, već se počinje tumačiti kao politička poruka koju najčudniji splet okolnosti može pretvoriti u političku akciju, kako nas tome već uči istorija. Status quo, u koji sve nade polažu nacionalni političari i svojom vatrenom retorikom čine sve da ga produže, slaba je osnova za hegemoniju.
Gdje se izgubila politička odgovornost, ali i moral, jer državu nam sve više vode ljudi sa optuženičkih klupa?
Lanac političke odgovornosti je poprilično jak prema partijskom užem rukovodstvu. Tu vlada najstroža disciplina, nema milosti. O odgovornosti prema građanima odnosno svojim narodima nikada nije ni bilo govora. Već sam rekao da se politička elita ne zamara mnogo egzistencijalnom bijedom pripadnika svog naroda. Oni ne predstavljaju svoj narod, već svoju koncepciju svog naroda, koju su prethodno razvili nacionalno osviješteni akademici, književnici, intelektualci i ako se pripadnik naroda od krvi i mesa tu ne uklapa, tim gore po njega. Bijeda nikad nije bila pogodno tlo za moral i dostojanstvo. Potrebe za moralom i dostojanstvom transferirane su u metafiziku religiozne slobode i osjećaj apstraktne jednakosti u pripadanju ovoj ili onoj nacionalnosti. O konkretnoj slobodi i jednakosti u političkom i ekonomskom smislu nije moglo biti govora. Budući da živimo u konkretnom, taj jaz između metafizičkog, apstraktnog i svakodnevno konkretnog uništio je moralnost, koja se upravo tiče uvijek bližnjeg konkretnog, i stvorio otuđenog pojedinca. Namjesto obećanih individua, ovaj poredak proizveo je egoistične jedinke u stalnom strahu za svoju egzistenciju. Zato umjesto morala imamo stalno licemjerno moralisanje.
U BiH se već godinama ništa nije promijenilo. Rekli smo da političari i dalje uspijevaju da dobiju podršku na osnovu priča o prijetnjama po opstanak svog naroda od strane drugih, prebacujući loptice jedni drugima u teren. Ima li izlaza iz ovog začaranog kruga, i šta je potrebno da se desi da bi se napokon promijenila situacija nabolje po same građane i da bi se neko pozabavio i njihovim problemima?
U situaciji stalno iznova otvaranog nacionalnog pitanja koje se predstavlja kao još konačno neriješeno, nacionalizam kao izraz takve političke zajednice ne može se pripitomiti, uljuditi, civilizirati. Uostalom, mnogo sređenije zemlje od BiH, kao što su Poljska ili Mađarska, jasno nam pokazuju da nacionalizam u svakom trenutku može da se vrati u svojoj ružnoći i primitivizmu i poništi decenije progresa. Kod nas nacionalizam može opstati samo na način svoje dalje radikalizacije, a nipošto civiliziranja u što su se nadali Evropljani. Dakle, kad govorimo o izlazu iz ovog začaranog kruga, jasno je da se unutar nacionalizma ne može tražiti alternativa. Nema i ne može biti nacionalističkih narodnjaka, liberala, niti socijaldemokrata. To su samo različite glave iste aždaje koja se hrani našim dobrima i kocka s egzistencijom naše djece. Sjetite se 2013. god. kada se tražilo da u ime našeg nacionalnog interesa, izraženog trenutno u JMBG, pristanemo da žrtvujemo ako treba i svoju djecu na njegov oltar, samo da ne bismo njima popustili, što je imalo tragične posljedice. Izlaz je u mukotrpnom radu na stvaranju novih mreža solidarnosti između građana i artikulisanju svijesti o tome da će ova garnitura moćnika opstojati toliko dugo dok ne uvidimo da su podjele koje nam plasiraju i oko kojih nas okupljaju tu samo da bi sakrile onu najvažniju podjelu, podjelu resursa i moći, dok ne uvidimo da se iza etničkih podjela krije ona najvažnija, klasna podjela, da se iza nacionalne slobode krije najobičnija klasna potčinjenost. Pojava neliberalne demokratije na istoku Evrope, uz neliberalne demokratije na području bivše Jugoslavije i hroničnu etnokratiju u BiH, po meni su dovoljan znak da takozvana demokratska tranzicija ovog dijela kontinenta inaugurirana 1989. god. nije bila uspješna. Paradigma nacionalne države u kojoj dominira domaćinski etnički narod sa što je moguće manje manjina, u kombinaciji s devastirajućim posljedicama slobodnog tržišta i neoliberalne ekonomije, pokazuje se kao formula za katastrofu. Ako tome dodamo i sve veću krizu legitimiteta predstavničke demokratije u ostatku kontinenta, možemo reći da u traganju za alternativnim modelima političkog života nećemo biti sami.
Ušli smo i u izbornu godinu. Koliko je u takvom ambijentu za očekivati da će političari smanjiti radikalnu retoriku, koja je trenutno najzastupljenija, i okrenuti se ka stvarnim problemima građana?
Izborni krugovi svake druge godine praktično čine da mi cijelo vrijeme imamo na djelu predizbornu kampanju, pri čemu, u skladu sa mojom tezom o radikalizaciji kao jedinom načinu opstanka nacionalističke hegemonije, možemo primijetiti da su svaki naredni izbori radikalniji, brutalniji, bespoštedniji. Tome još treba dodati da između opštih i lokalnih izbora, kada je u pitanju tematika nacionalnih interesa, gotovo da nema razlike, uz časne izuzetke. Pa ipak, kada govorimo o alternativama izlaska iz ovog ćorsokaka, smatram da su lokalni izbori najvažniji, jer se na lokalnom nivou najbolje vidi taj sraz između ideoloških nacionalističkih tlapnji i realnih egzistencijalnih problema s kojima se suočavaju živući građani. Tu se na najopipljiviji način mogu osjetiti svi nedostaci ovog poretka i tu je najlakše razobličiti mehanizam nacional-ideološke hegemonije. Lokalni nivo je prva linija fronta, ne samo za demontažu jednog ugnjetavačkog poretka, već i za širu emancipaciju. U Bugojnu je prošli put pobijedila lista građana, vidite ovaj Most u Hrvatskoj koji proističe iz grozda građanskih i lokalnih inicijativa, bez obzira na njegovu sumnjivu ideološku opredijeljenost. Iako su pokušaji takvog alternativnog političkog udruživanja obično završavali u raljama etabliranih stranaka, jasno je da su građani sve više u potrazi za alternativom i to će biti nezaustavljiv proces. Treba pokušavati svaki put iznova i drugačije, svaki put pametnije. Trenutačni neuspjeh nas ne smije obeshrabriti.
Razgovarao Milovan Matić
