Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, sjedio Mujo uvečer sam u kući i gledao na televiziji Zonu sumraka,
priče iz pete dimenzije – a pravo stravična epizoda bila, dobro se Mujo
na kauču usro – kad odjednom netko pokucao na vrata.
Raskovao se nesretni Mujo od straha, stišao ton na televizoru,
kad onaj pokucao još i glasnije. Mujo onda tiho prišao vratima, progutao
knedlu i oprezno upitao: "Ko je?" Glas izvana glasno podviknuo - "Ja
sam!" - a Mujo ublijedio kao krpa, sav se ispipao po prsima, ramenima i
licu, pa u nevjerici procijedio: "Ja?!?"
Dobro, to je samo vic - lako se zajebavati nekome s druge strane
paranormalnog, iz neke od one četiri dimenzije s one strane Mujinih
vrata – ali s ove strane, s Mujinog kauča, Bosna i Hercegovina uređena
je upravo kao Zona sumraka, cijela je Bosna jedan veliki Akšam-sandžak.
I da se mene pita, kao što me se ne pita, za bosanskohercegovačku bih
himnu – ako već mora bez teksta – ja bogami proglasio onu temu
francuskog kompozitora Mariusa Constanta, svima dobro poznatu iz špice
Twilight Zone. Noge bi se odsjekle strašnim Belgijancima kad bi u
oktobru, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, na travnjak Stadiona
kralja Baudouina u Bruxellesu istrčali mrki reprezentativci Bosne i
Hercegovine, a s razglasa krenula himna: "Ti du ti du, ti du ti du…"
Ima u tom troivišenacionalnom Akšam-sandžaku briljantnih identitetskih
horrora – "Ja?!?" – a ima i komada klasične Zone sumraka, kao da ih je
sam Rod Serling pisao. Poput one kad su se dva sarajevska tramvaja
sudarila onomad kod Tehničke škole, točno na istom mjestu s kojega je
točno dvije godine ranije Mevlid Jašarević pucao po američkoj ambasadi.
Kad je tako na istom mjestu "šestica" na putu prema Ilidži udarila
"trojku" s Ilidže, otkrilo se - sjećate se svi te jezive priče - kako su
se već jednom isti tramvaji sudarili na istom mjestu: tramvaj prema
Ilidži imao je tada garažni broj 215, a onaj s Ilidže 228, i kad je
potonji karamboliran završio u starom željezu - zamijenjen tramvajem s
garažnim brojem 222, kojemu je broj potom promijenjen u 228 - nekoliko
godina kasnije, eto, na istom se mjestu tramvaj broj 228 opet sudario s
istim onim tramvajem broj 215. Ti du ti du, ti du ti du…
To je, shvaćate, bosanska Zona sumraka: pola Sarajeva i dan danas s
nelagodom prepričava jezovitu epizodu s tramvajima, priču "sa šejtanske
strane", a Mevlida zaboravili sutradan.
Ima, međutim, i onih klasika Twilight Zonea u kojima se junak probudi u
petoj dimenziji, s one strane mogućeg, pa se zatekne u svijetu
izokrenutom naopako poput čarape. Prije samo tridesetak godina takve su
priče bile zajebancija i vicevi – "Ja?!?" – kakve su pisali Nadrealisti,
poput one njihove kultne s Radom Pendrekom, policajcem što se probudio
jednog od onih jutara "nakon kojih više ništa neće biti isto" - ti du ti
du, ti du ti du… - zatekavši se u uvrnutom i izvrnutom svijetu u kojemu
policajci demonstriraju po gradu, a demonstranti ih pendreče, privode i
ispituju.
Takvog su se jednog jutra, "nakon kojega više ništa neće biti isto",
ovih dana probudili menadžeri Sarajevo City Centra, najvećeg trgovačkog
centra u državi, otkrivši kako se za stolovima ispred kafića i
fastfudžinica na trećem katu okupljaju sarajevski srednjoškolci i
studenti, pa – uče.
Pročulo se, naime, među sarajevskom omladinom za fino mjesto u centru
grada gdje se za ovih hladnih, ćumurastih i maglovitih dana može naći
slobodan stol, pa u suhom i toplom pripremati domaće zadaće i ispite, i
uskoro je treći kat Sarajevo City Centra izgledao poput univerzitetske
biblioteke. Toliko je pojava uzela maha da je zbog pritužbi vlasnika
fast-kafana, koji su se žalili kako klinci samo zauzimaju skupi arapski
poslovni prostor - pa satima sjede za stolovima, bulje u knjige, pišu u
zadaćnice i ništa ne naručuju - menadžment Centra studentima i
gimnazijalcima nekidan, čuli ste tu jezivu priču, odlučio zabraniti
učenje za stolovima SCC-a.
Jebo te Zona sumraka, Rade Pendrek i svi Nadrealisti do zadnjeg, ovoga
se Đuro i Nele ni na domaćem maksuz-cracku s Majevice nikad dosjetili ne
bi: uprava shopping-centra izbacila studente koji su se tu okupljali da
spremaju ispite!
Razularene maloljetničke bande iz okolnih srednjih škola, građevinske i
mašinske, klanovi iz najzajebanijih sarajevskih gimnazija, Prve, Druge i
Obale, i najgori od svih, studentski gangovi iz obližnjeg Filozofskog
fakulteta, strah i trepet Vrbanje, upadaju tako u blještavi Sarajevo
City Centar, poput divljih hordi penju se na treći kat, zauzimaju tamo
sva mjesta ispred Food Galleryja, Pizza Montane i ostalih brzoaščinica,
naočigled ustravljenih posjetitelja SCC-a vade iz ruksaka bilježnice,
laptope i knjige, pa otvoreno pred svima čitaju i zapisuju.
Niti topli sendvič da naruče, a kamoli pizzu s inćunima - samo se bahato
baškare po stolovima, pa kao u nekoj košmarnoj bosanskoj verziji
"Paklene naranče" glasno razvrstavaju kemijske elemente po atomskim
brojevima, analiziraju likove Hasanaginice, rješavaju linearne jednadžbe
i svađaju se je li Boga ubila postmoderna ili Friedrich Nietzsche.
Došao tako SCC na zao glas, pristojni ga sarajevski zgubidani, jalijaši,
šverceri, narkomani i sitni lopovi počeli izbjegavati, zlatna mladež i
gradske starlete, udavače, očajne kućanice i "domaćice sa Bosfora"
prestrašeni se vratili u BBI, i "više ništa nije bilo isto". Sve dok na
kraju uprava nije angažirala osiguranje da se obračuna s obijesnim
gimnazijalcima i divljim studentima orijentalne filologije.
Kako bi to rekao Mujo, "što se ne drogirate kao sva normalna djeca?".
I opet će sve biti kako je vazda bilo i kako vazda biti treba, probudit
će se Rade Pendrek u svijetu gdje demonstranti demonstriraju, a policija
ih mlati, vratit će se sarajevski starleti i jalijašice u svoj Sarajevo
City Center, da žvačući hamburgere razvrstavaju Zarine majice po
brojevima i svađaju se jesu li Versacea ubili plaćenici mafije ili Dolce
i Gabbana.
Najnovija epizoda bosanske Zone sumraka, u kojoj su se usred najvećeg
konzumerističkog hrama u državi okupljali učenici sa zbirkama zadataka
iz matematike, ostat će tako trajna opomena kako bi jeziva Bosna i
Hercegovina bila kad bi jednog dana slučajno postala normalna zemlja iz
uvrnute, pete dimenzije, one u kojoj se kontaju pamet i znanje.
Preuzeto sa Oslobođenje