Nezgodno je govoriti o genocidu nakon što je Jasenovac, desetljećima poslije prvog pokušaja, uspio. Država koja ga je dovršila, se, doduše, ne zove više NDH. Mrvicu se skupila – a etnički je monstruozno „čista“. Nezgodno je govoriti o genocidu nakon što je Holokhaust uspio – Jevreji su svojoj domovini Evropi samo daleko sjećanje koje gori negdje na istoku. Tuđi problem, kojem se šalje oružje, tamo, daleko. Nezgodno je govoriti o genocidu nakon što se Komadić Mladića usrao u pritvoru. Žena koju sam u julu devedeset pete gledala kako iz bijelog UN kamiona iznosi mrtvu nanu, što joj se ugušila jer su na putu Srebrenica-Tuzla bile nagurane kao komadi mesa, još je živa. Da bi ovo bio prvi genocid u kolektivnom pamćenju balkanskih naroda koji nije u potpunosti uspio, ona bi se morala vratiti kući. Genocid je, naime, mina sa odgođenim djelovanjem. Mada su neki bili svojski blizu, nikada nikom nije uspjelo odjednom pobiti cijeli jedan narod. Zato prvo ide logor – pa onda zaborav. Neophodno je, da bi genocid uspio, sve Srbe u medijima neizostavno povezivati sa četnicima, koji su s nacistima krasno sarađivali – a nipošto s partizanima, koji su im se suprotstavljali. Neophodno je, dabome, čim vidiš jarmulku, pomisliti – Izrael, nipošto Berlin. Neophodno je, od one žene iz UN kamiona načiniti živog šehida, sahraniti je, dakle, živu, jer mrtvim tijelom najbolje barata vjerska zajednica. Ona i sama zna da više mrtva vrijedi – 2,3 miliona maraka za nastavu vjeronauka u kantonu Sarajevo se može kupiti za glavu one nane što ju je na rukama iznijela. Za njen život – ništa. Da bi se ona vratila svojoj kući, sada bez bijelog UN kamiona, valjalo bi se odreći i tih 2,3, i mnogih drugih miliona, a armiju vjeroučitelja poslati u Podrinje, na radnu akciju, da svjedoče vjeru u koju se kunu. No to je teško, a trgovati mrtvima monstruozno je lako.
Bijele rukavice, jagode i pištolj na stolu
Neko je pametan rekao kako je ovo divna prilika da se konačno prestane govoriti o zločincima – te da jednom počnemo govoriti o žrtvama. Neko je pametan sinoć trebao došapnuti ovu misao Olji Bećković, koja je u Utisku nedelje pomno saslušavala svoje goste o onome što misle povodom Mladićevog hapšenja. Da duboko o tom razmišljaju, vidjelo se jasno, imali su nekolike ingeniozne ideje o tome kako je, zapravo, trebalo izvesti ovo hapšenje, kako bi bilo, valjda, bolje. Da hapšenje može biti bolje ili gore sinoć sam od Olje saznala prvi put – dosad sam živjela u glupavom uvjerenju da hapšenje može biti uspješno li neuspješno – uspješno je kad ga uhvatiš, a neuspješno kad ti pobjegne. U tom bih glupavom uvjerenju ostala do kraja života, da mi Oljini gosti nisu pojasnili ovu stvar. Naime, kažu nam gosti, a voditeljica važno klima glavom, da bi ovo hapšenje bilo i bolje i ljepše da se uhapšeni prethodno ubio. Dadoše i primjere – bilo je, u historiji, vojnika koji su se radije poslužili pištoljem na stolu, nego što bi se predali u ruke policiji. Nastranu što ne znamo, niti iz emisje možemo saznati, zašto bi čovjek koji nije slavu stekao atakujući na sebe (kao što su to činili neki gosti ove emisije), nego ubijajući druge, odjednom kidisao na svoj život. Ništa zato, nego, kako bi to hapšenje mrtvaca umjesto živog optuženika doprinijelo uspjehu hapšenja? To vam samo Olja i njeni gosti mogu objasniti. A ako se već nije ubio, te im time osvjetlao obraz, što se onda, vele nije to izvelo nekako gospodski? Kako gospodski? Fino – kao Gotovina. A Gotovina – to vam je, pogledajte Utisak Nedelje, pravi zločinac, krvolok od formata! Lijepo čovjek uhapšen na ljetovanju, te još pun para, pije šampanjac, i sa sve ljubavnicom! Zaboraviše gost emisije da je navedeni ubijao narod u koji se kunu, toliko su poneseni bili uzvišenošću njegovog gospodstva. Pa zar baš mi uvijek da ispadnemo toliki seljaci, te se ni u krvi ne umijemo ponijeti gospodski, zakukaše!
Biće još Komadića...
U zločinu, samo zločinac više vrijedi živ nego mrtav. No kako bi živ mogao odati jatake i saučesnike, najbolje ga je uložiti na sigurno, na primjer za bolju prolaznost u EU – i oprezno – na primjer, kao podgrijan leš. Zašto je dobro što je uhapšen Ratko Mladić? Zato što je to mnogo bolje nego da nije uhapšen. To je kraj odgovora na ovo pitanje. Sve drugo je naivna nada u to da će se desiti nikad viđeni nevjerovatni splet događaja: da Mladić bude isporučen u komadu, da mu suđenje ne traje sto godina, da na njemu rekne istinu, da se na njemu ne iživljava na žrtvama (kao što su činili svi prije njega), da mu ono ne bude krasna prilika za sticanje pristalica i reklama za genocid (kao što je bilo svima prije njega), te da u njemu, konačno, ostane dovoljno života da mu ga ni ruski doktori ne mogu skratiti prije izricanja presude (a čim vide kakva je međupresuda, kao što je to bilo sa drugima prije njega). Eh, da, i da se presuda, kakva god da bude izrečena, prihvati kao činjenica u svim zemljama bivše nam domovine. Za sve sam ovo čvrsto vjerovala da će se desiti, onoga dana, kada je jedna žena iz Srebrenice, iz bijelog UN kamiona iznijela mrtvu staricu. Tada sam se, drugim riječima, mnogo više nego danas osjećala kao ljudsko biće. Ljudsko je, biće, naime, sklono žaliti za sobom koje vjeruje u bajke. Pljunite me za sentimentalizam – ali zar i vama nije razumnije očekivati da se ponovi ono što se desilo hiljadu puta, nego da se desi ono što se nije desilo nikad? Dobro je, velim, da je uhapšen Ratko Mladić. Za sve nas je to dobro, iako se, zapravo, nije desilo ništa. Dobro je, jer bilo bi mnogo gore da se također nije desilo ništa – a da je on još na slobodi.
Vezani tekstovi : Zločin i čokolada
