<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ko je sve ustavno diskriminisan u Bosni i Hercegovini?

Ustav i diskriminacija

Diskriminacija je opšte mjesto u političkom sistemu Bosne i Hercegovine, od rata pa do danas.

15. februar 2016, 12:00


Decembarska presuda Ustavnog suda BiH o diskriminatornim odredbama Ustava RS i Zakona o praznicima RS vezanim za dan Republike, kojom je potvrđeno da 9. januar ugrožava vitalne nacionalne interese Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj, jer se praznik proslavlja kao vjerski, isključivo pravoslavni praznik, podigla je velike tenzije u Republici Srpskoj, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Smirivanju strasti nije doprinijelo ni pompezno obilježavanje dana Republike početkom 2016. godine, koje je tematizirano kao slavlje u odbranu nacionalnog prava Srba u BiH. Najviši politički i akademski zvaničnici Republike Srpske su okarakterisali presudu Ustavnog suda kao isključivo političku i negirali dalje provođenje ove presude i mijenjanje teksta ustava i zakona koji definiše ovu oblast.

Problematizujući rad Ustavnog suda BiH, novinari i akademska zajednica otkrili su kako je presuda o neustavnosti dana Republike Srpske samo jedna u nizu donesenih presuda koje su poslije donošenja naprosto ostavljene u ladicu i nikada nisu doživjele svoju punu pravnu implementaciju. Pravi primjer ovakve ustavne prakse jeste odluka o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, koja je inkorporirana u ustavno uređenje BiH odlukom Visokog predstavnika, a kasnije verifikovana i u većini parlamenata u zemlji. Iako dio ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, odluka o konstitutivnosti nije ostvarila svoju prvobitnu namjenu: iskorjenjivanje diskriminacije povratnika u prijeratnim prebivalištima. To se nije desilo  upravo zbog toga što odluka o konstitutivnosti svoju implementaciju nije doživjela na najnižoj razini – na razini kantona. Gotovo niti jedan kanton u Federaciji Bosne i Hercegovine nije implementirao odluku o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine ili, ukoliko je ustavom kantona implementirana odluka o konstitutivnosti, kasnije je nastao problem sa njenim provođenjem.

Diskriminacija je opšte mjesto u političkom sistemu Bosne i Hercegovine, od rata pa do danas. Težnja da se etnički preglasa jedna ili čak obje etničke grupe dio je političkog spektra sve tri etničke političke nomenklature u BiH. Ono što je još veći problem jeste uticaj ovih etničkih političkih nomenklatura na dugoročno formiranje stavova kod građana Bosne i Hercegovine. Tako danas najčešće ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati ne osjećaju empatiju u slučaju diskriminacije neke manjinske etničke grupe u svojoj zajednici. Štaviše, oni smatraju diskriminaciju normalnom i opravdavaju je sintagmom – „svako svojima da ide“. One društvene grupe koje su pogođene ovakvom politikom su isključivo povratničke društvene grupe. Bilo da se radi o Bošnjacima u Podrinju ili o Hrvatima u srednjoj Bosni ili Srbima u visokoj Krajini, njihov položaj je jednako težak i podvrgnuti su istoj formi diskriminacije.

U okviru projekta „Ukidanje diskriminacije na etničkoj osnovi u Bosni i Hercegovini“, koji je uz finansijsku pomoć holandske ambasade u Bosni i Hercegovini realizovala Koalicija „Jednakost“ iz Sarajeva, urađeno je komparativno istraživanje ustavnih uređenja kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. Istraživanje je pokazalo da većina kantona u Federaciji BiH ne garantuje neka od osnovnih ljudskih prava predviđenih odlukom o konstitutivnosti svim građanima. Tako na primjer:



- jezik i pisma nisu ustavno ravnopravna u Hercegovačko-neretvanskom, Posavskom, Zapadno-hercegovačkom i Kantonu 10;
- zaštita vitalnih nacionalnih interesa za sve narode postoji samo u Posavskom, Zapadno-hercegovačkom i Kantonu 10. U ostalim kantonima ne postoji;
- Srbi nisu konstitutivan narod u Hercegovačko-neretvanskom, Posavskom i Kantonu 10;
- U Hercegovačko-neretvanskom i Srednjobosanskom kantonu službeni simboli nisu uvažili ravnopravnost svih konstitutivnih naroda u BiH.

Kao primjer iskorjenjivanja formalno-pravnih, ali i faktičkih elemenata etničke diskriminacije u publikaciji se navodi primjer Kantona Sarajevo.  

U Kantonu Sarajevo, pored toga što je implementirana odluka o konstitutivnosti naroda u kantonalni ustav i što se ona poštuje manje-više u potpunosti, implementirana je i presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“. Kanton Sarajevo je u svojoj ustavnoj strukturi prepoznao kategoriju „Ostalih“ i implementirajući presudu u ustav zagarantovao prava ne-Bošnjaka, ne-Srba i ne-Hrvata. Ova praksa se pokazala kao uspješna i neophodno je pohvaliti njen značaj. Po pitanju iskorjenjivanja formalne etničke diskriminacije iz ustava, svi institucionalno-ustavni aranžmani u Bosni i Hercegovini mogu da uče od primjera Kantona Sarajevo.

Pitanje formalnog iskorjenjivanja elemenata diskriminacije iz ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine još uvijek je ključno pitanje i posao koji treba biti napravljen. Taj posao predstavlja samo pola puta ka apsolutnom iskorjenjavanju diskriminacije u zemlji. Jer sve i da se usvoje svi ustavno-institucionalni aranžmani na formalnom nivou, veliki problem predstavlja njihova praktična provedba. A za provođenje nečega što vam je zakon ili ustav omogućio neophodno je postojanje političke volje da se konačno kaže „zbogom“ diskriminaciji na osnovu etničke pripadnosti. Danas se ipak čini da te volje nema, niti na nivou političkih nomenklatura koje vode procese i koje treba da omoguće formalno iskorjenjivanje diskriminacije i na državnom, i na etnitetskom, i na kantonalnom nivou, ali i na nivou političkog rezonovanja etničkih grupa kao kolektiviteta. I jedni i drugi su nastali i funkcionišu na diskriminaciji drugog i to se lako može uočiti na primjerima vođenja politika.

Bošnjački politički korpus aklamativno aminuje poruke svojih političkih lidera koje insistiraju na centralističkom ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, jer takav pristup garantuje navodnu sigurnost i bošnjačkoj političkoj nomenklaturi i bošnjačkom narodu kao najbrojnijem kolektivitetu.

S druge strane, srpski politički korpus aklamativno aminuje poruke zvanične Banjaluke o navodnoj potrebi jačanja nadležnosti entiteta, kako bi srpski etnos imao sigurnost u Bosni i Hercegovini. Hrvatski politički korpus insistira na potrebi uspostavljanja trećeg entiteta, kako bi Hrvati bili ravnopravni sa druga dva konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Sve i jedan politički korpus, plašeći se sopstvene diskriminacije, priželjkuje institucionalni aranžman koji će obezbijediti upravo njima da budu diskriminator drugih. A upravo takav pristup ustavnim promjenama, na fonu „sve ili ništa“, osnovni je razlog izostanka bilo kakve vrste konsenzusa po pitanju uspostavljanja ustavnosti koja neće diskriminisati nikoga po etničkom osnovu.