Mnogo se konja utopilo u Dunavu, dok naši slovenski preci nisu stupili snažnom nogom na zlatno balkansko tlo, žitorodno, zeleno i tvrdo, na kome je kasnije još mnogi konj stradao, trudeći se da dokaže kako je veći konj od nekog tamo bezvrijednog kljuseta. Tako su vijekovima rzali jedni na druge i 
kopitali se vranac i zekan, dorat i šarac, uzjahani od strane njima sličnih pripadnika uspravljene vrste, koji se krvavi i zapjenušani trude da dokažu, u bespoštednoj borbi, visok stepen vlastitog očovječenja.
A kako se to uspravljeni primjerak iščovječi u čovjeka?
Prvo se mora ispuniti uslov da se dva primjerka uspravljene vrste, muški i ženski, sretnu u prigodnoj situaciji. U ranim vremenima susret se odvijao blizu šupljina u drveću i stijenama, koje su služile kao skloništa i u koje je muški primjerak odvlačio ženski, prethodno obrađen ašik palijom, kojom se u tim davnim vremenima iskazivala naklonost ka suprotnom polu. Kasnije su primjenjivani nešto suptilniji i blaži metodi, gdje muški primjerak, koji obično preuzima inicijativu, miluje brkove, namiguje i šeretski se osmjehuje grickajući travčicu, ne bi li ženskom primjerku izmamio osmjejak kukuruznih bijelih zuba pokriven rukom, zarumenio joj obraze i oborio pogled u prezrelu travu. Zatim joj bestidno šapće i zavlači ruku u košulju, dok se ona ne da i bori kao lavica, sva u slatkom iščekivanju. Njih dvoje se pretvaraju u vrtlog, spojeni i uskovitlani u skučenim i neudobnim djevojačkim sobicama, u ambarima i šupama, plastovima i šljivicima. Zvijeri se probude kad zaškripe drvene palače škrto i stisnuto kao kamenjar ili kad se probije hihot i uzdah ispod perine široke kao Bačka. Sijeno škaklja gola bedra, kukuruzovina reže oznojena leđa. Padaju dunje i porculanske figurice treskom sa plakara i brodica se talasa i bez vjetra. Sve puca, grmi, sijeva i znamenje se ukazuje na nebu. Najavljuje se čovjek.
Budući čovjek je na početku malo, slatko, bebelo i ružičasto stvorenje koje zaokuplja pažnju svih ukućana i gostiju koji defiluju kroz kuću, a ako pažnja na trenutke izostane, onda se svojim glasovnim mogućnostima trudi da je ponovo privuče. Muški primjerak svoje malo stvorenje obično naziva kuronjom ili pišuljom, u zavisnosti šta bebica osim kake, ima u pelenama. Ženski primjerci ne obraćaju pažnju na takve trivijalne stvari, već koriste arsenal naziva poput: zlato, sreća, med, šećer, sunce, itd. Malom čovjeku se određuju buduća zanimanja, predviđaju vlastiti neostvareni afiniteti i ambicije, našto se beba samo krezubo slatko nasmije i rukice stisne u šipak. S vremena na vrijeme se tata iznenadi kako mu beba sve više liči na komšiju sa trećeg, pa čak i ćelavi poput njega ali se zatim samo nasmije na tu pomisao i spokojno zakunja u fotelji. Ipak ne... trgne se i skoči, uzme ogledalo, otrči do kreveca i upoređuje svoje u bebine crte lica, nalazeći na kraju kompromisno rješenje... beba liči na mamu.
Kako bebi rastu zubi, tako i ona vremenom od malog slatkog stvorenja izrasta u radoznalo, ljubopitljivo i na trenutke veoma brutalno dijete koje ima tendenciju da postane neurolog, jer stalno ispipava izdržljivost nervnog sistema roditelja i okoline penjanjem po namještaju, postavljanjem neprijatnih pitanja, odgrizanjem prstiju gostima ili razdraganim davljenjem kućnih ljubimaca.
Ka
ko jedni zubi ispadaju, zamjenjuju ih novi, a budući čovjek dolazi do nove faze u životu-škole. Škola je stare ljude uvijek asocirala na nešto zlosutno i činilo im se da je lakše poginuti ili uteći pred neprijateljskom vojskom, nego se zatvoriti između četri zida i buljiti u zelenu plohu sa sa mliječnobijelim flekama. Tako su i male čigre, vjetru nalik, skučene u klupama i nemirnog pogleda ponavljali za tetom u kariranoj suknji glasove i pjesme, nestrpljivi da udahnu život lopti ostavljenoj u hladu jabuke u školskom dvorištu. Posle jedne škole dolazila je i druga, pa treća i tako u beskraj, a budući čovjek je odrastao iždžikljavši najprije u pubertetsku kreaturu, koja je postepeno prelazila u skladnu grčku statuu odraslog primjerka uspravljene vrste.
Odrasli primjerak bio je prepun osobina i vrlina nataloženih kroz život, a koji su ga po vlastitom tumačenju činile čovjekom. Ovdje će biti navedene samo neke osobine svojstvene većini pripadnika uspravljene vrste na blagorodnom balkanskom tlu. Na prvom mjestu je ambicioznost, bez čovjek ne bi bio ono što je, pa je tako najveći ideal balkanskom šiljoguzu izraslom iz kamenja da nahrani i usjedi guzicu, da stavi kravatu i postane činovničić koji će, snebivajući se pod skupim odjelom i novim žuljavim cipelama, srkati supu u elitnom društvu, ne ralikujući pritom kašiku od viljuške i pisoar od lavaboa. Stavljaće zube da se bolje smije, učiće stranjski da mednije priča i gledaće samo sebe na TV ekranu.
Sljedeća osobina je fleksibilnost, gdje ovdašnji uspravljeni primjerci, za razliku od tvrdog tla i stamenih bukvi, veoma dobro savijaju leđa u svim pravcima u čemu ih ne mogu omesti ni išijas ni reuma, tako da su kao stvoreni da na brojnim telešopovima reklamiraju razne antireumatične kreme i preparate. Jedna od važnijih osobina ovdašnjeg čovjeka je i smisao za ekonomiju, odnosno narodski rečeno za biznis. Pa tako svaki ovdašnji uspravljeni primjerak vrlo dobro zna da novac na kantaru uvijek preteže neku tamo čast ili riječ, koje su amorfne i neopipljive i o kojim možeš trućati po cio dan, a da ništa ne kažeš. Istovremeno oni su i vrsni trgovci dokazujući iz dana u dan kako sve ima svoju cijenu, prodajući svinje, žito, stanove, kumove, prijatelje i sl. Ovdašnji čovjek važi za veoma inteligentnog jer se zna napraviti glupim kad treba, a istovremeno je i vrlo glup jer svoju inteligenciju ne zna koristiti. Pošto je genetski najsličniji kamenu i bukvi, ovdašnji primjerak važi za čovjeka tvrde glave i tvrde namisli, koju ni druga tvrđa glava ne može pokolebati, već je može samo prituljiti, ali nikad u potpunosti ugasiti.
Uspravljeni primjerci na brdovitom Balkanu izuzetno pažnju poklanjaju vlastitoj duhovitosti i trude se da iz dana u dan razvijaju u brojnim zgodama. Tu im je svima omiljena situacija kada naiđu na nekoga ko misli i radi mimo svijeta, pa se nemilosrdnom sprdnjom i podsmjehom obruše na njega, koji se ne obazire i dalje vesla uz struju, čime izaziva kod provokatora zajedljivost i zavist kao bitne osobine ovdašnjeg uspravljenog primjerka.
Važna osobina uspravljene vrste je raspoznavanje i razlikovanje sebe i sebi sličnih od drugih primjeraka, gdje se postavljaju jasne granice između, i gdje se javlja mržnja, koja na vrletnom balkanskom prostoru prestaje biti osjećanje i postaje načinom života. Kriteriji za podjele su da li je neko prav ili kriv, ljubičast ili žut, Srbin ili Crnogorac, Grobar ili Delija, stari ili novi i sl. Dijelimo se i škrgućemo u transu jako da zubi pucaju, željni krvi i skalpova. Kao gladni vuci se njušimo, režimo, nasrćemo i krvimo samo zato jer je jednom glava okrugla, a drugom uglata, jer nosimo različite dresove i jer smo ubijeđeni da ljubimci našeg kluba bolje od drugih napucavaju loptu u kukuruz. Jeb'o nas fudbal.
Na kraju bi trebalo odgovoriti na pitanje iz naslova, ali autor nema pojma kako to da uradi i stoga će manirom pravog neznalice pokušati da vam odvuče pažnju zašećerenim krajem u kome će mnogo reći, a ništa kazati. Reći će vam kako je već svako od nas čovjek, a opet nije, kako nam fali ono malo zbog čega se valjda i živi.
Ili će vam ipak reći istinu... nema čovjeka. Taj se još nije rodio.
(Napomena: Tekst pročitan naopako, u srednjem dijelu daje formulu na sanskrtu, koju morate izgovoriti triput brzo i dvaput sporo okrenuti ka izlasku sunca, da biste postali čovjek.
Tekst pročitan po dijagonalama daje recept omiljenih šnenokli Fridriha Barbarose.)
