“SLOBODAN Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!”, uzviknuo je Praljak, jedan od optuženika za ratne zločine i udruženi zločinački pothvat iz hercegovačke šestorke, prije nego je pred svima u haškoj sudnici popio nepoznati otrov, od kojega je uskoro preminuo u bolnici. Bio je to očito unaprijed smišljen i proračunat čin osuđenog ratnog zločinca, koji je izabrao slobodnu smrt kako bi u svojem plemenu ostao zapamćen kao mučenik za "našu stvar". Da mu je to u dobroj mjeri uspjelo, pokazuju i prve reakcije hrvatske političke klase, kao i u većini hrvatskih i hercegovačkih medija, u kojima se piše o "časnom generalu", "heroju" i "antologijskom činu", dok se u komentarima članaka masovno oplakuje Praljkova samoizabrana smrt, te bjesni zbog svjetske zavjere protiv Hrvatske i, naravno, domaćih veleizdajnika.
Stasiti je Praljak sebe oduvijek smatrao figurom većom od života, a
to je dokazao i svojim posljednjim riječima - u kojima je o sebi govorio
u trećem licu - i odlukom da teatralno u sudnici i uživo u
televizijskom prijenosu popije dozu otrova iz, kako se čini, male
ampule. Iskolačio je oči, nagnuo glavu unazad i energično si strusio
otrov u širom otvorena usta, kao diplomirani redatelj koji je iza sebe
imao i uspješnih predstava i filmova, neupitno svjestan i sposoban
inscenirati dramatičan trenutak.
Samoubojstvo kao reality show
Isprva nije bilo jasno što se dogodilo, iako je svakome tko je gledao
prijenos iz sudnice uživo bilo jasno kako se dogodilo nešto
neuobičajeno. Sudac je pozvao sljedećeg optuženog Milivoja Petkovića da
ustane i sasluša svoju presudu, koji je to učinio, a onda se u offu
moglo čuti kako Praljak govori da je popio otrov i tada je nastala
pomutnja. Praljak je svoje samoubojstvo zapravo pretvorio u reality
show, u kojemu je skrivena bočica otrova figurirala kao standardni
scenski rekvizit kojim se kod nesofisticirane publike navikle na poetiku
Thompsonovih budnica i dramatične preokrete iz sapunica - a to je bila
Praljkova ciljna skupina - može lako izazvati šok i probuditi emocije.
Ukratko, Praljak je pomno i uspješno izrežirao svoju javnu smrt, kako bi
u drugi plan ili, još bolje potpuni zaborav, gurnuo svoj život. Jer
nakon što je osuđeni ratni zločinac popio otrov, odjednom su mnogi odmah
zaboravili da je on - osuđeni ratni zločinac. Nema smisla biti sitničav
i poricati da je sve to zamislio i izveo doista maestralno. Naravno da
je srpski ratni zločinac Vojislav Šešelj odmah komentirao da je to bio
"junački čin za poštovanje", jer to i jest profil i nacionalistički
mentalni sklop publike na koju je Praljak računao. Baš kao što je bio
efikasan u ratnim zločinima, bio je i u inscenaciji vlastitog
mučeništva. Par mililitara otrova zločinca su trebali pretvoriti u
žrtvu.
Želio je da zaboravimo razaranja i ubojstva izvršena pod njegovim zapovjedništvom
Praljak je želio da zaboravimo logore u kojima se ljude premlaćivalo, u
kojima su se zarobljenicima rezale uši i lomile ruke i noge. Želio je da
zaboravimo kako u istočni Mostar, koji je držao mjesecima pod opsadom i
svakodnevno granatirao, nije htio propuštati ni humanitarnu pomoć.
Želio je da zaboravimo da su njegovi vojnici iz HVO-a masovno ubijali
civile isključivo zato što su bili Bošnjaci, da su ubijali i djecu,
doslovno trogodišnju djecu. Želio je da zaboravimo silovanja, etničko
čišćenje, razaranje gradova i sela, sve ono zbog čega je i osuđen kao
ratni zločinac na 20 godina zatvora. Posve ispravno je procijenio da će
pleme krenuti i, prije izricanja konačne presude, slaviti ga kao
"ljudinu" i podsjećati na sve njegove divne osobine.
Kroz svoju je teatralnu smrt Praljak želio izbrisati zločine za koje je
osuđen i od ratnog zločinca postati mitski nacionalni mučenik. Naročito
perfidno u tom planu jest što se time hipoteka Praljkovih brojnih ratnih
zločina - za koje ni on sam u obrani nije poricao da su počinjeni, ali
je sebe izuzimao od bilo kakve odgovornosti za njih! - prenosi na leđa
svih onih koji će ga ubuduće slaviti. Njegovu individualnu krivicu
ispijanje otrova trebalo je pretvoriti u kolektivnu krivnju svih Hrvata.
Naime, baš to je direktan rezultat ako se kao nova neupitna istina uzme
predzadnja Praljkova rečenica ("Slobodan Praljak nije ratni
zločinac!"), ako se pristane na implicitnu emocionalnu ucjenu koja je
bila ukalkulirana u Praljkov potez. Njegovi ratni zločini i
beskrupuloznost trebaju postati naši. Na to ne da ne treba pristati,
nego se treba odlučno suprotstaviti takvom narativu i uzdizanju jednog
ratnog zločinca u status nacionalnog heroja i mučenika.
Praljkove žrtve nisu imale luksuz slobodno odlučiti o svojoj smrti
Već sada se mogu čuti fantazije o "nevinosti generala" i o tome "tko ga
je natjerao na taj čin", no zašto Praljku oduzeti slobodnu volju? Kao
što se odlučio počiniti ratne zločine za koje je danas osuđen, tako se
odlučio i na dramatično i javno okončanje vlastitog života. Odlučio je i
da ne može preuzeti odgovornost za svoje zločine i presudu koja je iz
njih proizašla. To je bilo njegovo pravo. Dapače, s obzirom koliko je
već proveo u pritvoru, Praljak bi i s danas potvrđenom kaznom bio na
slobodi za dvije-tri godine. Izabrao je pokušati postati simbolom ili
kuriozitetnom fusnotom kako ne bi morao izdržati živjeti kao čovjek
osuđen za ratne zločine.
Prilično je jeftina manipulacija, u kakvu se upustio i premijer Andrej
Plenković, Praljkov potez proglašavati moralnim činom, jer to je
suštinski bio jedan kukavički čin. Praljkove žrtve nisu imale taj luksuz
da slobodno biraju hoće li živjeti ili si oduzeti život, to su za njih
učinile vojne snage pod Praljkovim zapovjedništom. Nije tu bila riječ o
sokratovskom stoicizmu u kojem se staloženo ispija otrov zbog nepravedne
optužbe i presude nego o čovjeku koji je za sobom ostavio ratni trag
leševa, silovanja, sakaćenja i uništenja.
Unatoč tvrdnji da "Slobodan Praljak nije ratni zločinac", morbidna je
činjenica da je posljednja žrtva ratnog zločinca Slobodana Praljka bio
on sam. Ista nacionalistička "logika" koja ga je potaknula nanositi zlo
drugim ljudima, navodnim neprijateljima hrvatstva, navela ga je da ubije
i sebe u ime hrvatstva. Njegova obitelj zaslužuje sućut, a svi ostali
konačno oslobođenje od naslijeđa tih brojnih ratnih zločinaca
devedesetih.