Unatoč tome što je Mladićeva vojska protjerivala i ubijala Hrvate u
Hrvatskoj i BiH, unatoč tome što su se o haškoj presudi ratnom zločincu
Mladiću oglasili svi premijeri i predsjednici u regiji, Čoviću je to
navodno ispod časti. Trenutni predsjednik u svakom smislu propadajuće
BiH još indirektno dijeli lekcije liderima susjednih država da su
politički diletanti jer su komentirali presudu Mladiću.
Riječ je zapravo o samo još jednom primjeru toga da se politički lider
bosanskohercegovačkih (s naglaskom na hercegovačkih) Hrvata savršeno
uklapa kao ravnopravan faktor u pokvarenosti, licemjerju i nesposobnosti
trenutnih lidera Srba i Bošnjaka u BiH, Milorada Dodika (predsjednika
Republike Srpske i predsjednik SNSD-a) i Bakira Izetbegovića (bošnjački
član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA).
Danas su u BiH Hrvati najugroženiji
No ne treba napraviti pogrešku i Čovićevu ravnopravnost Izetbegoviću i
Dodiku u demagogiji tumačiti i kao ravnopravnost bosanskohercegovačkih
Hrvata, jednog od tri konstitutivna naroda, u trenutnom političkom
uređenju BiH. Baš obratno, neprijeporno je da su bh. Hrvati u iznimno
lošoj poziciji u institucionalnom smislu kao najmalobrojnija etnička
zajednica te da je održavanje takvog stanja jedan od razloga propadanja
BiH. Također, bh. Hrvati su u međuvremenu marginalizirani ne samo zbog
intervencija međunarodne zajednice u uređenje Federacije BiH i zbog
katastrofalne bošnjačke politike koja sve više iskazuje hegemonijske
težnje, nego i zbog niza poteza lidera poput Dragana Čovića i HDZ-a BiH,
kao i zbog Tuđmanove politike prema BiH iz 1990-ih te kasnijeg
nesnalaženja RH kada je riječ o politici prema susjednoj državi.
Prije nego što se pozabavimo promašajima politike Čovića i HDZ BiH, te
RH, potrebno je naglasiti da se isti proces indoktrinacije nacionalizmom
i politizacije religije od 1990-ih do danas dogodio i Bošnjacima
podjednako kao i Srbima i Hrvatima u BiH. To što su Bošnjaci bili
neupitno najveće žrtve rata u BiH od 1992. do 1995. zapravo je dodatno
pojačalo osjećaj o sebi kao o bezgrešnoj žrtvi koji se do danas samo još
povećao. S druge strane, Bošnjaci su uvjerljivo najbrojniji narod u
državi i u međuvremenu njihov nacionalizam ugrožava BiH podjednako ili
više od srpskog koji si je genocidom izborio 49 posto teritorija.
Ne treba pogrešno misliti da su Bošnjaci u 2017. u društveno-političkom
smislu isti kao Bošnjaci iz prve polovice devedesetih. Iz Sarajeva
artikulirana bošnjačka politika - koja bi i u nacionalističkoj i u
kvazigrađanskoj verziji rezultirala bošnjačkom dominacijom - pokazala se
u postratnom periodu promašenom za budućnost BiH kao i srpska i
hrvatska. Majorizacija Hrvata kroz dvostruki izbor Željka Komšića u
Predsjedništvo kao predstavnika Hrvata koji je de facto izabran
glasovima Bošnjaka samo je dodatno zaoštrila odnose među Bošnjacima i
Hrvatima u Federaciji BiH. Aktualno odbijanje Izetbegovića i SDA da
promijene izborni zakon kako bi to ubuduće bilo onemogućeno samo je
jedan od brojnih izraza štetočinske bošnjačke politike, koja sada
otvoreno radi na razbijanju BiH, samo s drugačijih pozicija u odnosu na
one iz Banja Luke i zapadne Hercegovine.
Bakir Izetbegović je neprijatelj bolje budućnosti
Tolerantni bosanskohercegovački islam je također doživio negativnu
transformaciju u proteklih dvadesetak godina, inficiran ekstremizmom
uvezenim iz Saudijske Arabije, ali i time da se vjera pretvorila u
sredstvo javne legitimacije i društvenog statusa. Primjerice u
bošnjačkom dijelu Federacije BiH petkom od podne je značajan broj javnih
institucija paraliziran zbog činjenice da je dobar dio zaposlenika na
džumi, a Sarajevo Film Festival datum svog održavanja mijenja
prilagođavajući se ramazanu. Nekadašnja donekle kolonijalna europska
perspektiva na Bošnjake kao “plemenite divljake” odnosno “dobri Bošnje”
posve je promašena i štetna kada je riječ o analizi BiH u 2017. godini.
Bakir Izetbegović je neprijatelj bolje budućnosti za BiH i ljude koji u
njoj žive kao i Dodik i Čović.
Najveća je tragedija zapravo u tome što Bošnjaci danas u prevelikoj
mjeri proizvod zločinačke politike Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Potonji ih je po ulasku u Srebrenicu 1995. opisao kao “Turke”, a danas
to de facto čini Bakir Izetbegović svojim ulizivanjem Erdoganu i
izmišljotinama o tome kako je njegov otac Alija Izetbegović trenutnom
turskom predsjedniku na samrti ostavio Bosnu “u amanet”. Nemoćni da
uspostave hegemoniju nad cijelom BiH, pa ni nad Federacijom BiH kao
većim entitetom, a opravdano nezadovoljni aktualnim stanjem
nefunkcionalnosti federalnih i državnih institucija čemu, paradoksalno, i
sami daju svoj dio doprinosa, Bošnjaci su frustrirani i destruktivni
kao i druga dva konstitutivna naroda.
Ali sve to i dalje ne može biti opravdanje za Čovića i HDZ BiH koji su
neko vrijeme glumili kako predstavljaju motor približavanju BiH
Europskoj uniji. Ideja Trećeg entiteta u kojem bi bh. Hrvati imali
većinu nije a priori loša, no ona traži promjenu Daytonskog sporazuma,
za što trenutno nitko u međunarodnoj zajednici nije zainteresiran. Treći
je entitet ipak možda nepovratno kompromitiran u prezentaciji, jer su
ga baš Čović i HDZ BiH predstavili kao nasljednika tzv. Herceg-Bosne,
iste one tvorevine kojoj je sad Haag presudio kao udruženom zločinačkom
pothvatu. Ideja da se Bošnjake može pridobiti za Treći entitet a da ga
se pozicionira kao nasljednike tvorevine koja ih je masovno strpala u
koncentracijske logore 1993. toliko je glupa i neodgovorna da se vidi
kako je proizašla iz aktualne političke elite susjedne države. Dodatni
je problem Čovićev savez s Miloradom Dodikom (usput, najvjerojatnije i
razlog zašto je predsjednik HDZ-a BiH šutio o zločincu Mladiću), što
znači da bi se uspostava Trećeg entiteta trebala dogoditi mimo Republike
Srpske, iz koje su Hrvati čak i uspješnije nego Bošnjaci etnički
očišćeni. No u zapadnoj Hercegovini su još početkom devedesetih odlučili
otpisati sve druge Hrvate koji žive u BiH u korist svojih partikularnih
interesa, a danas ih još dodatno vrijeđaju kao “daidže” ako nisu na
službenoj liniji koju diktira HDZ BiH i Čović.
Kako je HDZ BiH kompromitirao ideju Trećeg entiteta
Totalni je misterij zašto je itko u zapadnoj Hercegovini mislio da je
pametno istovremeno braniti zločinačku Herceg-Bosnu i njeno ratno
vodstvo, a onda u tom kontekstu prozivati skandalozno neprocesuiranje
zločina Armije BiH nad Hrvatima. Upozoravati da su se “njihovi” zločinci
izvukli, a pritom “naše” uzdizati u heroje nevjerojatno je
nacionalističko ludilo i, još važnije, loša i neučinkovita politika. Da
su se politički i intelektualni lideri bh. Hrvata barem taktički
odmaknuli od glorifikacije Herceg-Bosne i ratnih zločinaca, prijedlog
Trećeg entiteta imao bi mnogo veću političku težinu.
Oslanjanje bh. Hrvata na Zagreb dosad nije polučilo ama baš nikakav
rezultat u ostvarivanju Čovićevim deklariranih političkih ciljeva. S
obzirom na međunarodnu reputaciju RH to i nije neko iznenađenje. Paradno
sastančenje Čovića s Kolindom Grabar Kitarović i Andrejem Plenkovićem
koji ni Hrvatskoj nisu u stanju pomoći, samo podsjeća na istovjetan - i
podjednako neuspješan - obrazac iz devedesetih kada se hodočastilo
Franji Tuđmanu, nastavak udruženog zločinačkog pothvata drugim
sredstvima i s novim akterima.
Zagreb ne može pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima
Ako su bosanskohercegovački Hrvati dosad išta mogli naučiti, onda je to
da kad zagusti ne računaju na Hrvatsku, koja će - posve logično - uvijek
prije žrtvovati njihove interese nego svoje. To je dokazao još Franjo
Tuđman i kroz uspostavljanje i kroz kasnije ukidanje Herceg-Bosne, oba
puta jer je to primarno njemu bilo u interesu. Uostalom, bez obzira na
veliku buku proteklih dana s desnice, značajan dio građana RH, ako ne i
uvjerljiva većina, nema namjeru išta žrtvovati u ime bilo kojeg
konstitutivnog naroda iz susjedne države. U RH ne postoji većinska
podrška da se još jednom petlja u BiH, što god govorili iz službenih
krugova.
Presuda hercegovačkoj šestorci je bila i okidač za novu rundu javne
mržnje između Bošnjaka i Hrvata koju samo rijetki pokušavaju spriječiti,
dok većina u svemu tome zdušno sudjeluje. Krenulo je spaljivanje
hrvatskih zastava i hakerski napadi na neke zapadnohercegovačke medije,
čime se na još jedan način demonstriraju bošnjačke hegemonijske namjere i
bahatost prema najmanjem konstitutivnom narodu. To je samo još jedno
podsjećanje da jučerašnje žrtve mogu biti sutrašnji počinitelji.
Zbog toga se u znak protesta samoukinuo i popularni zapadnohercegovački
portal Poskok, baš u skladu sa suludim Praljkovim potezom javnog
samoubojstva kojeg su hvalili kao heroja. Praljak je protiv presude o
sebi kao ratnom zločincu prosvjedovao suicidom koji je zasjenio sve
žrtve zločina HVO-a, a Poskok protiv realne ugroze slobode govora
prosvjeduje tako što ostvaruje ono što je i bila namjera hakerskih
napada - ušutkavanje tog medija. Sve suprotno od razuma.
Dok se u BiH Bošnjaci i Hrvati svađaju, profitira Milorad Dodik
Praljkovo samoubojstvo je, nažalost očekivano, dovelo do toga da se i
bošnjačka i hrvatska politika u BiH dodatno ukopaju u postojećim
destruktivnim pozicijama. Kod Bošnjaka se može primijetiti da se haška
osuda lidera Herceg-Bosne u ratu koristi kao potvrda ispravnosti
bošnjačke politike u 2017., što je prozirna manipulacija. Čović i ekipa
su se pak odlučili još više zavezati uz ideju kojoj je presuđeno kao
udruženom zločinačkom pothvatu i još jednom zaigrati na kartu Zagreba,
što će još više marginalizirati poziciju bh. Hrvata. Zbog svoje brojčane
dominacije unutar Federacije BiH te veće političke moći, za dodatno
zaoštravanje odnosa veći dio odgovornosti snosi bošnjačka politika.
Umjesto da se iz Sarajeva bh. Hrvatima izađe u susret, njih se napada.
Svatko svoju katastrofalnu politiku opravdava tuđom.
I dok se građanski rat Bošnjaka i Hrvata preselio na društvene mreže i u
područje digitalnog, sve sa strane sa zadovoljstvom gledaju Milorad
Dodik i Republika Srpska. Povijest se ponavlja, iako ne kao farsa, nego
kao nastavak tragedije iz devedesetih - od bošnjačko-hrvatskog sukoba
najviše koristi će imati nasljednici zločinačke i genocidne velikosrpske
politike Ratka Mladića i Radovana Karadžića.