ANALIZA Što će biti s Hrvatima u BiH nakon haške presude?

"Ne znam što mi tko zamjera. Moje je da vodim jednu politiku u ime svog naroda. Nema nijednog razloga da ja kao predsjednik države komentiram prvostupanjske presude, nećete naći primjer bilo koje druge presude koju sam komentirao tako. Naravno, kada dođu drugostupanjske presude kao ova sutra, ja ću je apsolutno s te strane prokomentirati. Mislim da nema razloga da dodajem bilo što je već kazao haški tribunal o gospodinu Mladiću", izjavio je u intervjuu za Novu TV dan prije izricanja presude hercegovačkoj šestorki Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i trenutni predsjedavajući Predsjedništva BIH u kojem predstavlja hrvatski narod.

Gordan Duhaček / 05. Decembar 2017

Unatoč tome što je Mladićeva vojska protjerivala i ubijala Hrvate u Hrvatskoj i BiH, unatoč tome što su se o haškoj presudi ratnom zločincu Mladiću oglasili svi premijeri i predsjednici u regiji, Čoviću je to navodno ispod časti. Trenutni predsjednik u svakom smislu propadajuće BiH još indirektno dijeli lekcije liderima susjednih država da su politički diletanti jer su komentirali presudu Mladiću.

Riječ je zapravo o samo još jednom primjeru toga da se politički lider bosanskohercegovačkih (s naglaskom na hercegovačkih) Hrvata savršeno uklapa kao ravnopravan faktor u pokvarenosti, licemjerju i nesposobnosti trenutnih lidera Srba i Bošnjaka u BiH, Milorada Dodika (predsjednika Republike Srpske i predsjednik SNSD-a) i Bakira Izetbegovića (bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA).

Danas su u BiH Hrvati najugroženiji

No ne treba napraviti pogrešku i Čovićevu ravnopravnost Izetbegoviću i Dodiku u demagogiji tumačiti i kao ravnopravnost bosanskohercegovačkih Hrvata, jednog od tri konstitutivna naroda, u trenutnom političkom uređenju BiH. Baš obratno, neprijeporno je da su bh. Hrvati u iznimno lošoj poziciji u institucionalnom smislu kao najmalobrojnija etnička zajednica te da je održavanje takvog stanja jedan od razloga propadanja BiH. Također, bh. Hrvati su u međuvremenu marginalizirani ne samo zbog intervencija međunarodne zajednice u uređenje Federacije BiH i zbog katastrofalne bošnjačke politike koja sve više iskazuje hegemonijske težnje, nego i zbog niza poteza lidera poput Dragana Čovića i HDZ-a BiH, kao i zbog Tuđmanove politike prema BiH iz 1990-ih te kasnijeg nesnalaženja RH kada je riječ o politici prema susjednoj državi.

Prije nego što se pozabavimo promašajima politike Čovića i HDZ BiH, te RH, potrebno je naglasiti da se isti proces indoktrinacije nacionalizmom i politizacije religije od 1990-ih do danas dogodio i Bošnjacima podjednako kao i Srbima i Hrvatima u BiH. To što su Bošnjaci bili neupitno najveće žrtve rata u BiH od 1992. do 1995. zapravo je dodatno pojačalo osjećaj o sebi kao o bezgrešnoj žrtvi koji se do danas samo još povećao. S druge strane, Bošnjaci su uvjerljivo najbrojniji narod u državi i u međuvremenu njihov nacionalizam ugrožava BiH podjednako ili više od srpskog koji si je genocidom izborio 49 posto teritorija.

Ne treba pogrešno misliti da su Bošnjaci u 2017. u društveno-političkom smislu isti kao Bošnjaci iz prve polovice devedesetih. Iz Sarajeva artikulirana bošnjačka politika - koja bi i u nacionalističkoj i u kvazigrađanskoj verziji rezultirala bošnjačkom dominacijom - pokazala se u postratnom periodu promašenom za budućnost BiH kao i srpska i hrvatska. Majorizacija Hrvata kroz dvostruki izbor Željka Komšića u Predsjedništvo kao predstavnika Hrvata koji je de facto izabran glasovima Bošnjaka samo je dodatno zaoštrila odnose među Bošnjacima i Hrvatima u Federaciji BiH. Aktualno odbijanje Izetbegovića i SDA da promijene izborni zakon kako bi to ubuduće bilo onemogućeno samo je jedan od brojnih izraza štetočinske bošnjačke politike, koja sada otvoreno radi na razbijanju BiH, samo s drugačijih pozicija u odnosu na one iz Banja Luke i zapadne Hercegovine.

Bakir Izetbegović je neprijatelj bolje budućnosti

Tolerantni bosanskohercegovački islam je također doživio negativnu transformaciju u proteklih dvadesetak godina, inficiran ekstremizmom uvezenim iz Saudijske Arabije, ali i time da se vjera pretvorila u sredstvo javne legitimacije i društvenog statusa. Primjerice u bošnjačkom dijelu Federacije BiH petkom od podne je značajan broj javnih institucija paraliziran zbog činjenice da je dobar dio zaposlenika na džumi, a Sarajevo Film Festival datum svog održavanja mijenja prilagođavajući se ramazanu. Nekadašnja donekle kolonijalna europska perspektiva na Bošnjake kao “plemenite divljake” odnosno “dobri Bošnje” posve je promašena i štetna kada je riječ o analizi BiH u 2017. godini. Bakir Izetbegović je neprijatelj bolje budućnosti za BiH i ljude koji u njoj žive kao i Dodik i Čović.

Najveća je tragedija zapravo u tome što Bošnjaci danas u prevelikoj mjeri proizvod zločinačke politike Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Potonji ih je po ulasku u Srebrenicu 1995. opisao kao “Turke”, a danas to de facto čini Bakir Izetbegović svojim ulizivanjem Erdoganu i izmišljotinama o tome kako je njegov otac Alija Izetbegović trenutnom turskom predsjedniku na samrti ostavio Bosnu “u amanet”. Nemoćni da uspostave hegemoniju nad cijelom BiH, pa ni nad Federacijom BiH kao većim entitetom, a opravdano nezadovoljni aktualnim stanjem nefunkcionalnosti federalnih i državnih institucija čemu, paradoksalno, i sami daju svoj dio doprinosa, Bošnjaci su frustrirani i destruktivni kao i druga dva konstitutivna naroda.

Ali sve to i dalje ne može biti opravdanje za Čovića i HDZ BiH koji su neko vrijeme glumili kako predstavljaju motor približavanju BiH Europskoj uniji. Ideja Trećeg entiteta u kojem bi bh. Hrvati imali većinu nije a priori loša, no ona traži promjenu Daytonskog sporazuma, za što trenutno nitko u međunarodnoj zajednici nije zainteresiran. Treći je entitet ipak možda nepovratno kompromitiran u prezentaciji, jer su ga baš Čović i HDZ BiH predstavili kao nasljednika tzv. Herceg-Bosne, iste one tvorevine kojoj je sad Haag presudio kao udruženom zločinačkom pothvatu. Ideja da se Bošnjake može pridobiti za Treći entitet a da ga se pozicionira kao nasljednike tvorevine koja ih je masovno strpala u koncentracijske logore 1993. toliko je glupa i neodgovorna da se vidi kako je proizašla iz aktualne političke elite susjedne države. Dodatni je problem Čovićev savez s Miloradom Dodikom (usput, najvjerojatnije i razlog zašto je predsjednik HDZ-a BiH šutio o zločincu Mladiću), što znači da bi se uspostava Trećeg entiteta trebala dogoditi mimo Republike Srpske, iz koje su Hrvati čak i uspješnije nego Bošnjaci etnički očišćeni. No u zapadnoj Hercegovini su još početkom devedesetih odlučili otpisati sve druge Hrvate koji žive u BiH u korist svojih partikularnih interesa, a danas ih još dodatno vrijeđaju kao “daidže” ako nisu na službenoj liniji koju diktira HDZ BiH i Čović.

Kako je HDZ BiH kompromitirao ideju Trećeg entiteta


Totalni je misterij zašto je itko u zapadnoj Hercegovini mislio da je pametno istovremeno braniti zločinačku Herceg-Bosnu i njeno ratno vodstvo, a onda u tom kontekstu prozivati skandalozno neprocesuiranje zločina Armije BiH nad Hrvatima. Upozoravati da su se “njihovi” zločinci izvukli, a pritom “naše” uzdizati u heroje nevjerojatno je nacionalističko ludilo i, još važnije, loša i neučinkovita politika. Da su se politički i intelektualni lideri bh. Hrvata barem taktički odmaknuli od glorifikacije Herceg-Bosne i ratnih zločinaca, prijedlog Trećeg entiteta imao bi mnogo veću političku težinu.

Oslanjanje bh. Hrvata na Zagreb dosad nije polučilo ama baš nikakav rezultat u ostvarivanju Čovićevim deklariranih političkih ciljeva. S obzirom na međunarodnu reputaciju RH to i nije neko iznenađenje. Paradno sastančenje Čovića s Kolindom Grabar Kitarović i Andrejem Plenkovićem koji ni Hrvatskoj nisu u stanju pomoći, samo podsjeća na istovjetan - i podjednako neuspješan - obrazac iz devedesetih kada se hodočastilo Franji Tuđmanu, nastavak udruženog zločinačkog pothvata drugim sredstvima i s novim akterima.

Zagreb ne može pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima

Ako su bosanskohercegovački Hrvati dosad išta mogli naučiti, onda je to da kad zagusti ne računaju na Hrvatsku, koja će - posve logično - uvijek prije žrtvovati njihove interese nego svoje. To je dokazao još Franjo Tuđman i kroz uspostavljanje i kroz kasnije ukidanje Herceg-Bosne, oba puta jer je to primarno njemu bilo u interesu. Uostalom, bez obzira na veliku buku proteklih dana s desnice, značajan dio građana RH, ako ne i uvjerljiva većina, nema namjeru išta žrtvovati u ime bilo kojeg konstitutivnog naroda iz susjedne države. U RH ne postoji većinska podrška da se još jednom petlja u BiH, što god govorili iz službenih krugova.

Presuda hercegovačkoj šestorci je bila i okidač za novu rundu javne mržnje između Bošnjaka i Hrvata koju samo rijetki pokušavaju spriječiti, dok većina u svemu tome zdušno sudjeluje. Krenulo je spaljivanje hrvatskih zastava i hakerski napadi na neke zapadnohercegovačke medije, čime se na još jedan način demonstriraju bošnjačke hegemonijske namjere i bahatost prema najmanjem konstitutivnom narodu. To je samo još jedno podsjećanje da jučerašnje žrtve mogu biti sutrašnji počinitelji.

Zbog toga se u znak protesta samoukinuo i popularni zapadnohercegovački portal Poskok, baš u skladu sa suludim Praljkovim potezom javnog samoubojstva kojeg su hvalili kao heroja. Praljak je protiv presude o sebi kao ratnom zločincu prosvjedovao suicidom koji je zasjenio sve žrtve zločina HVO-a, a Poskok protiv realne ugroze slobode govora prosvjeduje tako što ostvaruje ono što je i bila namjera hakerskih napada - ušutkavanje tog medija. Sve suprotno od razuma.

Dok se u BiH Bošnjaci i Hrvati svađaju, profitira Milorad Dodik

Praljkovo samoubojstvo je, nažalost očekivano, dovelo do toga da se i bošnjačka i hrvatska politika u BiH dodatno ukopaju u postojećim destruktivnim pozicijama. Kod Bošnjaka se može primijetiti da se haška osuda lidera Herceg-Bosne u ratu koristi kao potvrda ispravnosti bošnjačke politike u 2017., što je prozirna manipulacija. Čović i ekipa su se pak odlučili još više zavezati uz ideju kojoj je presuđeno kao udruženom zločinačkom pothvatu i još jednom zaigrati na kartu Zagreba, što će još više marginalizirati poziciju bh. Hrvata. Zbog svoje brojčane dominacije unutar Federacije BiH te veće političke moći, za dodatno zaoštravanje odnosa veći dio odgovornosti snosi bošnjačka politika. Umjesto da se iz Sarajeva bh. Hrvatima izađe u susret, njih se napada. Svatko svoju katastrofalnu politiku opravdava tuđom.

I dok se građanski rat Bošnjaka i Hrvata preselio na društvene mreže i u područje digitalnog, sve sa strane sa zadovoljstvom gledaju Milorad Dodik i Republika Srpska. Povijest se ponavlja, iako ne kao farsa, nego kao nastavak tragedije iz devedesetih - od bošnjačko-hrvatskog sukoba najviše koristi će imati nasljednici zločinačke i genocidne velikosrpske politike Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

 

Index


Buka preporuka

Buka desk

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.