Trzaju se kao zečevi na svaki šušanj i hitro zamiču u zelenilo. Kad se i odvaže na društvenim mrežama kazati štogod nepomirljivo i žestoko kontra svojih tradicionalnih dušmana, ili na glavi nakrive crnu kapu s poznatim samoglasnikom, trenutak kasnije to obrišu, ispričavajući se kako nisu tako mislili.
U posljednjem od mnoštva takvih slučajeva splitski gradski vijećnik Martin Pauk napisao je podulju, upravo sažaljivo debilnu priču da opravda subotnje nasilje nad vaterpolistima Crvene zvezde na Rivi, ali samo što smo je pročitali, ona je bila nedostupna. Kratki je zečiji repić iščezao u žbunju: “This Facebook post is no longer available.”
Čudno je nekakvo vrijeme došlo, nema više gotovo nikoga da u javnosti ponosno vikne “za dom spremni”, ili imenom i prezimenom objavi zemljovid Lijepe naše u njezinim prirodnim i povijesnim granicama, na istoku sa Sandžakom, na zapadu bez Dalmacije i Istre, ili se pohvali slikom na kojoj hrvatski junak drži odrezanu srpsku glavu, ili tek da nam razumno objasni kako nema baš ništa loše u mlaćenju vaterpolista. Golemi se strah uvukao među tvrde hrvatske nacionaliste. Jedva bi se moglo i zamisliti kako bi pišali u gaće da nisu tvrdi, na ljutu ranu ljuta trava, već da su mekši, popustljiviji.
Između mnogih desničarskih kolebljivaca, “no longer available” ustaša s krizom identiteta, hvale je vrijedan primjer jednoga u Imotskom koji se neustrašivo dao snimiti kako diže desnicu i urla “Za dom!”, a kad su mu novinari došli da ga pitaju je li zbilja to misli, nije se izmotavao i muljao kako su mu podmetnuli, ili zlonamjerno montirali, ili kako je nepromišljeno pio alkohol s lijekovima, ispričava se svima koje je možda uvrijedio. On se isprsio i sve priznao. “Jesam, mamu vam jebem”, odbrusio je drsko, “rekao sam što sam rekao i to ne povlačim.”
Dapače, još je zavrnuo rukav i pokazao na podlaktici goticom tetoviran takozvani stari hrvatski pozdrav. U jednu riječ, tip je strastveno i hrabro, ne mareći za posljedice posvjedočio svoje hrvatstvo, samo što on nije Hrvat, nego, ne biste vjerovali, Kinez. Zove se Sze Yat Lung i došao nam je iz Hong Konga.
Imoćani su oduševljeni njime, da koji Eskim loveći tuljane zaojka “Volin tebe zapivati gango, nego plesat valcer ili tango” ne bi bio veća senzacija od ovoga Kineza koji viče “za dom spremni”. Narod ga se prosto ne može nasititi. Gdje god Sze Yat Lung dođe, u svim ga kafićima i sportskim kladionicama časte i mole da samo za njih izvede svoju čuvenu cirkusku točku, pa ga snimaju mobitelima i šalju prijateljima i suze im se slijevaju niz lice, krvi ti irudove, kako je to, brajo, smišno.
Ali, dopustite, meni je nešto i žalosno na što smo spali. Preci nam se vjerojatno okreću u grobu kao pečeni janjci na Veliku Gospu pod topolama u Zelenoj katedrali na Vrljici, da od svih naših, stasitih i pristalih hrvatskih sokolova u Zmijavcima i Cisti Provo nema više nijednoga koji bi pozdravio kako hrvatski sokolovi pozdravljaju, već se samo jedan iz Hong Konga to usudi javno napraviti.
Možda ni u čemu kao u ovome otkriva se kakvi su užasni razmjeri iseljavanja, kakva se demografska katastrofa nadvila nad našu zemlju. Ne samo da su otišli liječnici i inžinjeri i kuhari, već se pojavila i nestašica ustaša. Ostali su nam samo drugorazredni, domobranske kukavice i slabići koji brišu postove na Fejsu.
Na kraju, sve mi se čini, neće biti druge nego da posegnemo za kadrovima iz inozemstva, da ih interventno uvezemo iz Kine, kao što smo već uvezli Sze Yat Lunga.
Pa, recite, ako već imamo kineske dućane u kojima se prodaju zahodske četke, gumene čizme, plastično cvijeće, papirnati tanjuri, drvene igračke, limene kantice i slične drangulije, zašto ne bismo kupili i kineske ustaše?
U nekoliko teretnih brodova, izvanredno povoljno, s velikim popustom na količinu, uzeli bismo tristo ili četiristo hiljada komada. Na dvije milijarde Kineza taj se gubitak ne bi primijetio, a nama bi puno značilo da dođu. I, vjerujte, da ih kupimo s oružjem, s gotovim crnim uniformama i uglancanim čizmama, cakum pakum opremljene u Hong Kongu, došli bi nas neusporedivo jeftinije od ovih domaćih lažnjaka.
