<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Banjalučki književnik Milenko Stojičić za BUKU: Polemisati više volim nego hljeba se najesti! To me koštalo, ali ne žalim...

BUKA INTERVJU

Polemisati više volim nego se hljeba najesti! To me koštalo, ali ne žalim... Polemika je verbalni most između dva ljudska bića. Polemika donosi misaono i svako drugo dobro oponentima.

01. april 2019, 12:22

 

Milenko Stojičić poznato je ime na domaćoj književnoj sceni. Ovaj pjesnik, pripovjedač, romansijer, kritičar, esejist i antologičar rođen je 1956. godine u Ključu. Osnovnu školu i gimnaziju je pohađao u Mrkonjić Gradu, a u Beogradu je završio jugoslovensku i svjetsku književnost. Zaposlen je kao urednik u redakciji kulture na Radiju RS. Objavio je četrdesetak knjiga različitih žanrova. Zastupljen je u nekoliko antologija savremene srpske pripovijetke. Dobitnik je brojnih književnih nagrada (“Kočićevo pero“, Godišnja nagrada UKRS, Nagrada Fondacije za izdavaštvo BiH, Nagrada „Branko Ćopić“...), a djela su mu prevedena na nekoliko stranih jezika (ruski, francuski, njemački, mađarski, slovenački, estonski...). Živi u Banjaluci.  

Stojičić je još od gimnazijskih dana fasciniran Kišovim pristupom i načinom na koji je Kiš pisao, pa su djela ovog velikog pisca za Stojičića bila neiscrpna inspiracija. Iz tog poštovanja i fascinacije izrodile su se i tri antologije posvećene Kišu, sa Stojičićevim potpisom, "Kiš kao Kiš"  "Kiš, stihovanja" i "Priče o Danilu Kišu".  Posljednju antologiju “Priče o Danilu Kišu” objavio je beogradski “Arhipelag”, a u ovoj knjizi nalaze se najbolje priče napisane o Danilu Kišu u proteklih trideset godina u srpskoj i postjugoslovenskoj književnosti. Preko 30 pisaca iz nekoliko generacija savremene književnosti stvorili su dragocjeno svjedočanstvo o Danilu Kišu, njegovoj književnosti i vremenu u kojem je živio.

Književno veče “Razgovori o Kišu” u kojem će sa književnikom Milenkom Stojičićem razgovarati Sonja Stojičić Grujić i Stevo Grabovac biće održano u utorak 9. aprila, u Kulturnom centru Banski dvor sa početkom od 19 časova. Književno veče organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ".

Sa književnikom Milenkom Stojičić za BUKU razgovaramo o književnosti, Kišu, polemici i drugim temama.

Imajući u vidu da živite književnost, odnosno da i živite od književnosti (Vaš novinarski rad),  na početku bih Vas pitala - šta je Vama književnost?

Pitanje je “škakljivo”! Kada su Branu Petrovića pitali – šta je za vas poezija, odgovorio je: “Kad bih znao ne bih ni pisao poeziju?” Popa bi, opet, na pitanje – šta je pjesma odgovorio: to je isto kao kad pitate: je li ova jabuka slatka? Morate je zagristi... Ipak, književnost je, za mene, recimo, najljepše i najsigurnije utočište, metafizički život iz kojega najbolje vidim “prvi život”, grozu i prozu realije! To je jedino “imanje” koje se ne prodaje i u koje se tako lako ne uvodi, ne pripušta drugi...  

Koliko su u našem društvu cijenjeni književnici i njihov rad?

Sintagma “naše društvo” ne obećava baš “sretan” odgovor! Ne možemo govoriti o “cijenjenim književnicima”, jer kategorija “književnik”, danas i ovdje, ne postoji na društvenoj ljestvici! Ako kažem da Udruženje književnika nije zadobilo “potvrdu” da je od društvenog značaja, onda možete misliti koliko su književnici “cijenjeni”! Izuzimam, naravno, “državne pisce”, koje, zapravo, “voli” politika ali ih ne voli književnost! Među članovima Udruženja književnika ima desetak akademika i senatora, i opet nismo “ovjereni” kao udruženje od društvenog značaja! Ali, ti akademici i senatori nikada nisu “potegli” to pitanje (“položaj pisca” i književnosti)! Ne znamo zašto ćute! Ali, - “suvislo” i “mudro” ćute! Pisci iz našega okruženja nam se smiju i podsmijavaju, jer je naše Udruženje – obična literarana sekcija!

 

 

Današnje društvo je društvo brzih informacija, skandala, rijaliti emisija i sličnih pojava. Koliko je upravo danas važno zastati, promisliti, pročitati?

Filozof Sioran je davno najavio naše duhovno raspadanje, jedan sveopšti rasap, agoniju, otuđenje koje ide do samozaborava! Knjiga (umjetnost uopšte) je, možda, posljednji “rezervni položaj”, terapija, bolovanje. “Doktor” Malarme je govorio – da svijet postoji da bi se napisala jedna Knjiga! Hoću da vjerujem u taj Malarmeov recept! Vjerujte, ne mogu prežaliti “mlade duše” koje melju levitani, “moderna” čudovišta našega vremena. Trebalo bi otvoriti večernje škole za spas naših duša!  Knjiga je raširila ruke – korice i čeka nas! Ali, mnogi se takmiče da nam knjigu sakriju!  

Već više od deset godina želim da preslušam Vaše razgovore sa Kišom, pa Vas moram pitati šta je Vama Kiš, koliko je upravo on uticao na Vas kao književnika?

Kiš je moj izabrani, bližnji pisac, uz još nekoliko njih! Ja sam na Kišovim tekstovima, u Njegovoj rečenici, učio praksu pisanja! Kritičari su u mojim knjigama “prepoznavali” kišovski poetički koncept. Mene je, međutim, Kiš naučio – šta su jedno drugom život i literatura (“Život, literatura”, Kišova knjiga interjua), kako se prožimaju i do koje granice se mogu prožimati! Naučio me da je činjenica (fakta) zlatna cveka književnosti! “Mrzi me da izmišljam!”, - ponavljam taj Kišov poetički telegram. Sa druge strane – naučio me šta je to “astranjenije”, “očuđenje”, kako diše rečenica, mjera svega...

Šta je nama svima Kiš, koliko je važno čitati njegove knjige i promišljati o njegovim riječima?

Kiš je literarizovao univerzalne teme, ljudske jade, forme smrti, pojedinačne i opšte. Njegove teme su tamne mijene istorije i civilizacije! Kod Kiša su se pomirile kategorije “pisanja” i “moranja”!... Kiš je, kao i Andrić, pisao - “unaprijed! Ako ga znamo čitati, shvatićemo da nam je najavio tamne datume, buduće smrti...  

Koliko je važno za jednog pisca da se osvrne na svijet u kojem živi? U tom duhu šta biste Vi izdvojili kao goruće probleme našeg društva, ovdje, danas u Banjaluci?

Nije pisac euforion, nije oblak da ga se ne tiču “društvena pitanja”! Danas, međutim, društvo, političku preoblikovano u svoju suprotnost, zaboravlja da su pisci - “probuđena savjest naroda”! Samo su kod nas, vjerujte, pisci previđeni sistemom političke “slijepe mrlje”! Ponekad se (pre)upotrijebe kao privjesci dnevne politike! Naše društvo je rastrojeno. Mi se ne poznajemo, mi smo “gluhonijemi”. Vrijednosna ljestvica je srušena u svim sferama. Priča o vokaciji smatra se društvenom ili političkom provokacijoim! Svugdje se vrednuje biografija umjesto bibliografije!

Uvijek ste spremni za polemiku, kako javno, tako i na društvenim mrežama. Šta Vam ta vrsta dijaloga sa (ne)istomišljenicima znači?

Polemisati više volim nego se hljeba najesti! To me koštalo, ali ne žalim... Polemika je verbalni most između dva ljudska bića. Polemika donosi misaono i svako drugo dobro oponentima. Moji prijatelji su moji oponenti! Nažalost, ovdje polemiku smatraju – svađom! Mnogi zaboravljaju da je polemika duhovna borba činjenicama, faktima. Tamo gdje nema misaonog propuha polemike je agonija svega!  Polemika je provjera znanja i imanja na rešetu vrijednosti! Bez polemike je sve – pronevjera!

Početkom aprila, u Banjaluci će biti održano veče koje je posvećeno Danilu Kišu, na kojem ćete upravo Vi pričati o ovom piscu. Možete li nam otkriti neke detalje koje spremate za ovu književnu veče?

Iznenađenje je sama činjenica da govorim o Kišu, da ćemo svi govoriti o Kišu, nadam se. Iznenađenje će, između ostalog, biti priča o mome “honoraru” za četiri knjige o Kišu! Pokušaću da “pokažem” da je Kiš bio “pred-lik” svojih knjiga! Da je i skupo platio svoje likove! Odgovarao za svoje likove! Naravno, neću prepričavati i tako skrnaviti Kišove knjige. Otkriću i kako je Kiš na Kozari “prepoznao” jednoga svoga lika!

I za kraj, možete li nam reći koje knjige Vi posljednjih dana čitate, šta biste nam preporučili za čitanje i promišljanje?

Gorim u knjizi pjesama Aleka Vukadinovića, “U vatri se Bog odmara”! Vukadinović je neuporediv, samosvojan živi klasik naše poezije! Na stolu mi je otvoren i Jergovićev romančić o Gavrilu Principu! Eseji Dževada Karahasana... I ponovo čitam “Baštu sljezove boje” i čudim se – kako još nije pročitana i protumačena! Nikako da mi iz glave iščili slika – kako Hašani gore zapaljeni mjesečinom!