Prije stotinu godina (15. siječnja 1919.), nakon radničkog ustanka u Berlinu, protofašistički Dobrovoljački odredi (tzv. Freikorps), uz potporu socijaldemokratske vlade na čelu s Friedrichom Ebertom, pogubile su Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, osnivače revolucionarne Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke. Pročitajte prevod dva pisama koja je Rosa Luxemburg uputila dugogodišnjoj suborkinji Clari Zetkin nakon izlaska iz zatvora u studenom 1918. i za vrijeme trajanja Spartakističkog ustanka u siječnju 1919., problematizirajući pitanje agitacije među ženama u sklopu novoosnovanog časopisa Rote Fahne (Crvena zastava), glasila Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke te razmjenjujući s njom razmišljanja o političkim prilikama u novoosnovanoj Komunističkoj partiji Njemačke.
Mislim da ćemo se u potpunosti složiti, i to me usrećuje. S tobom sam u svim svojim mislima, svim svojim srcem. Kada bih te barem mogla posjetiti, makar na jedan dan! No, i to će se dogoditi, čim vlakovi ponovo počnu voziti. U međuvremenu, uzvrati mi barem kratkim pismom. Čeznutljivo očekujem tvoj članak – [neka bude] što sažetiji![3] Nemoj na njemu predugo raditi. Želimo da se tvoje ime čim prije pojavi [u našem časopisu]. Možda bi mogla napisati nekoliko redaka o ženama[4], to je u ovome trenutku od velike važnosti, a od nas se ovdje u to nitko ne razumije.[5]
Najdraža, u žurbi, tisuću pozdrava i zagrljaja. Tvoja RL
2.
Clari Zetkin
Najdraža Clara,
Danas sam primila tvoje iscrpno pismo te konačno pronašla vremena da ga pročitam u miru i tišini, i što je još nevjerojatnije, odgovorim na njega. Nemoguće je opisati moj, odnosno naš način života proteklih tjedana; metež i nemir, neprestane promjene mjesta boravka, nepregledni izvještaji ispunjeni upozorenjima, a između svega toga, konstantna napetost oko rada, kongresâ, itd. Doslovno nisam uspjela pronaći vremena da ti pišem. Doma sam tek povremeno, noću, na nekoliko sati. Možda večeras uspijem dovršiti ovo pismo. Međutim, doista ne znam kako započeti jer ti imam toliko toga za reći.
Dakle, za početak, što se tiče nesudjelovanja na izborima[6]: strahovito precjenjuješ razmjer i posljedice ove odluke. Ne postoje „Rühle-iti“ i Rühle nipošto nije bio „vođa“ na kongresu. Naš je „poraz“ bio tek trijumf prilično djetinjastog, poludomišljenog, jednodimenzionalnog radikalizma. No tako je bilo samo na početku kongresa. U nastavku smo uspjeli popraviti narušenu dinamiku između nas (centralnog vodstva) i delegata_kinja, naime, kada sam se u svojem izvještaju nakratko osvrnula na pitanje sudjelovanja u izborima, reakcije su već bile poprilično drugačije nego na početku sastanka.
Ne zaboravi da su „spartakisti“ uglavnom dio nove generacije, oslobođene zatupljujućih tradicija „velike, stare, pouzdane partije.“ – I to treba promatrati iz pozitivnog, kao i negativnog aspekta. Svi smo jednoglasno odlučili ne raditi veliki problem oko ovog pitanja i ne uzimati ga previše k srcu. U stvarnosti će pitanje Narodne skupštine [i izbora u nju] biti gurnuto u pozadinu olujom događanja, i ako se situacija nastavi razvijati u dosadašnjem smjeru, postat će krajnje upitno hoće li doći do izborâ i uspostave Narodne skupštine.
Tvoja prosudba o ovom pitanju (i pod time mislim na [ono što smatraš] tragičnom prirodom ove odluke) uvelike se razlikuje od naše, jer, za razliku od nas, nažalost trenutno nemaš uvid u detalje, i štoviše, nemaš uvid u konkretnu situaciju, za što je potrebno iskustvo neposrednog opažanja. Kada sam pročitala tvoje pismo i tvoj telegram o pitanju izbora, moj je prvi impuls bio da ti pošaljem telegram: Dođi ovamo, što brže možeš. Sigurna sam da bi ti jednotjedni boravak ovdje, i neposredno sudjelovanje u našim aktivnostima i dogovorima, bili dovoljni da s nama u potpunosti usuglasiš svoje misli.
Međutim, sada se osjećam dužna povući upravo napisano: pričekaj radije prije nego li se ovamo zaputiš, da se situacija barem malo smiri. Život u aktualnim previranjima i svakodnevne opasnosti, neprekidne promjene mjesta boravka, napetosti i jurnjave, nisu za tebe, pogotovo stoga što uopće ne bi bilo mogućnosti za rad, pa čak ni za propisne konzultacije.[7] Nadam se da će se situacija za tjedan ili više dana sama razjasniti na ovaj ili onaj način te da će neometano djelovanje ponovo postati moguće. Tada bi tvoje preseljenje predstavljalo početak sustavne suradnje, tijekom koje bi međusobni dogovor i obostrano razumijevanje došli sami po sebi.
Nota bene: Nismo primili nijednog „Borchardtijanca“[8] u organizaciju. Upravo suprotno, Borchardt je izbačen iz „Internacionalnih komunista“[9], što je ustvari učinjeno na naš zahtjev. „Komunisti“ u najvećoj mjeri dolaze iz Hamburga i Bremena. Ovakvo pripajanje [Erwerbung] nedvojbeno će donijeti i neke otegotne okolnosti, no svakako je riječ o pitanju od sekundarne važnosti, koje je potrebno prevazići i koje ćemo izgladiti kako pokret bude napredovao. – Naš se pokret u cijelosti odlično razvija, i to diljem Njemačke. Raskid s USPD-om postao je neizbježan iz političkih razloga, jer čak i ako se radi o istim ljudima iz Gothe[10], situacija je postala sasvim drugačija.
Ozbiljne političke krize koje smo iskusili u Berlinu u protekla dva tjedna ili čak duže, zapriječile su put sustavnom organizacijskom radu na obrazovanju naših novih članova_ica, no istovremeno su bile velika škola za mase. Naposljetku, povijest treba prihvatiti takvu kakva jest, bez obzira na to kojim smjerom ide. – Činjenica da primaš Rote Fahne toliko neredovito je strašna! Pobrinut ću se da ti ga osobno pošaljem svaki dan. – Borbe u Berlinu trenutno se nastavljaju.[11] Mnogi od naših hrabrih drugova su pali. Uhapšeni su Meyer, Ledebour, i (nažalost, vrlo vjerojatno) Leo [Jogiches].
Moram završiti za danas.
Grlim te tisuću puta, tvoja R.
Bilješke:
[1] Clara Zetkin (1857-1933), njemačka revolucionarka i dugogodišnja suborkinja Rose Luxemburg, članica Socijaldemokratske partije Njemačke i Druge internacionale od njezinih početaka (http://slobodnifilozofski.com/2017/03/za-oslobodenje-zena.html). Više od dvadeset godina bila je urednica SPD-ovog časopisa Die Gleichheit (Jednakost) posvećenog politizaciji žena, te idejna voditeljica međunarodnog socijalističkog ženskog pokreta krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata i SPD-ovog pristajanja uz nacionalnu buržoaziju, postaje članica Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke, a potom i članica Treće internacionale (autorica je prve rezolucije Kominterne o borbi protiv fašizma http://slobodnifilozofski.com/2018/08/dok-kapitalizma-fasizma.html). (op. prev. AG)
[2] Luxemburg je puštena iz zatvora u Breslau 8. studenog 1918. Vratila se u Berlin vlakom 10. studenog.
[3] Zahtjev za kratkoćom članka koji Rosa Luxemburg upućuje Clari Zetkin proizlazi iz nedostupnosti papira neophodnog za izdavanje časopisa Rote Fahne s kojim je uredništvo bilo suočeno nakon njegova pokretanja 9. studenog 1918. (op. prev. AG)
[4] Članak Clare Zetkin objavljen je u Rote Fahne 22. studenog 1918. pod naslovom „Revolucija – zahvaljujući ženama“.
[5] U pismu koje je 24. studenog 1918. uputila Clari Zetkin, Luxemburg detaljnije razrađuje pitanje agitacije među ženama, naglašavajući njegovu važnost u vrijeme revolucionarnih previranja. Luxemburg predlaže Zetkin, koja u tom trenutku uređuje dodatak vezan uz tzv. žensko pitanje u Leipziger Volkszeitungu, glasilu USPD-a (Nezavisna socijaldemokratska partija Njemačke), da preuzme uređivanje dnevnog dodatka časopisu Rote Fahne, odnosno tjednog ili dvotjednog zasebnog časopisa s temama posvećenima položaju žena. (op. prev. AG)
[6] Na osnivačkom kongresu KPD-a (njemački inicijali za Komunističku partiju Njemačke), 30. prosinca 1918 – 1. siječnja 1919., usvojena je rezolucija o nesudjelovanju u izborima za Narodnu skupštinu, suprotno stajalištima Luxemburg, Karla Liebknechta, i ostalih predstavnika centralnog vodstva. Rezoluciju je predstavio i inicirao Otto Rühle.
[7] Zetkin je u tom trenutku bolesna i živi u Stuttgartu, no iskazuje želju pridružiti se Luxemburg u Berlinu. Luxemburg je u pismu od 24. studenog 1918. odgovara od putovanja, ukazujući na njezino fizičko stanje i potencijalno po život opasno putovanje vlakom. (op. prev. AG)
[8] Referira se na Juliana Borchardta.
[9] U studenom 1918. ljevičarske skupine, prije svega iz Hamburga i Bremena, kao i skupina iz Dresdena, usvojile su naziv „Internacionalni komunisti“. Pridružile su se KPD-u na njegovu osnivačkom kongresu.
[10] USPD održao je osnivački kongres u Gothi 6-8. ožujka 1917.
[11] 4. siječnja 1919. godine, vlada SPD-a razriješila je Emila Eichhorna s dužnosti šefa berlinske policije. Eichhorn je pripadao lijevom krilu USPD-a. Revolucionarni radnici_ce i vojnici reagirali su na to masovnim okupljanjem u Berlinu, te početkom naoružavanja za pobunu na koju su u velikoj mjeri bili nepripremljeni. Ustanak je ubrzo slomljen. 15. siječnja, nekoliko dana nakon ovog poraza, kontrarevolucionarne, protofašističke militarističke skupine (takozvani Dobrovoljački odredi, ili Freikorps) locirale su Luxemburg i Karla Liebknechta te ih uhapsile i smaknule.
S engleskog prevela Andreja Gregorina
Izvorno objavljeno u knjizi „The Letters of Rosa Luxemburg“, uredili Georg Adler, Peter Hudis i Annelies Laschitz (2013., Verso, London, New York).
