Ne postoji univerzalna hermeneutika brkova. Čitanje brkova ovisi o vremenu, prostoru i namjeri s kojom su pušteni. Postoje pojedinci koji su ih pustili u ožujku 2003. kao znak solidarnosti s iračkim narodom i protest protiv američke vanjske politike.
U apologiji svog uresa Brko najčešće navodi nizozemsku izreku: «Poljubac bez brkova je kao jaje bez soli». Tvrdi i da se u brkovima nakuplja statički elektricitet te da ih prave žene zato vole, jer je poljubac s Brkom uvijek mali strujni udar, zbog pražnjenja električnog punjenja brkovlja. Ima Brka koji se kunu da se, otkako su pustili brkove, nisu nikada razboljeli, pa čak ni prehladili, jer brkovi djeluju kao filter za bakterije i viruse.
Tužne su sudbine konvertita, bivših Brka, otpadnika koji su se na nagovor okoline, najčešće žene, lakomisleno odrekli svog uresa i identiteta, da bi ih, istog trenutka kad bi se nakon skidanja brkova pojavili u svoj golotinji i praznini bezbrkog lika, ista ta okolina jednostavno odbacila i prezrela.
Brkovi se mogu čupkati i grickati, što dobro dođe u trenucima napetosti, pogotovo za gledanja kakve napete nogometne utakmice. Uz skoro zaboravljenu mrežicu za kosu, Brko u kompletu ima i brkovez, traku kojom su se brkovi, prethodno dobro podmazani i oblikovani brkomazom, vezali preko noći kako bi zadržali odgovarajući oblik. Brko se ima u što zakleti, a u trenutku kad je potrebno dati posebnu važnost svojim riječima, ima sreću, a i uporište da kaže: «Pljuni me u brk, ako nije tako».
Brko izaziva povjerenje. U talijanskom se za vrlo vrijednu i dobru osobu ili stvar kaže da je «coi baffi», s brkovima. Tako se za izuzetno dobrog učitelja kaže «maestro coi baffi», doslovno učitelj s brkovima. Brkovi podrazumijevaju nekakvu pristupačnost i izravnost, gotovo heideggerijansku otvorenost, stoga se kaže: «reći kome u brk».
Klasifikacija brkova moguća je na više načina. Postoje povijesne Brke. Najgušća koncentracija i upliv Brka u svjetskoj povijesti bio je za Drugog svjetskog rata. U današnje vrijeme dominacije malih povijesti, analiza hitlerskih i staljinskih brkova neizostavna je za razumijevanje slike svijeta u 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća. Hitlerovi brkovi bili su hladni, kontrolirani, njemački disciplinirani; pravi trijumf tehnike i organizacije nad prirodom i humanošću. Staljinovi su pak težili totalitarnoj kontroli, ali ipak su nosili crtu nečeg divljeg, iracionalnog i azijatskog.
U hrvatskoj povijesti, osim Bana Jelačića (čiju liniju danas nastavlja Slaven Letica), Iliraca (čiji su brkovi bili u skladu s tadašnjom modom, dakle konvencionalni) i pjesnika romantizma i prvog modernizma (s Kranjčevićem kao apsolutno najljepšim Brkom), nalazimo uglavnom neizmijenjenu paradigmu tradicionalnog, hajdučkog ili alkarskog brka, kakav i danas nosi Stjepan Spajić. Jedna od derivacija tradicionalnog brka su tzv. «sindikalistički brkovi», koje promovira Davor Jurić. Nešto između sindikalističkog i «dalmatino brka» (o kojem će biti riječi nešto kasnije) je tzv. «turistički brk», kakav je nosio bivši ministar Niko Bulić. «Dalmatino brk», za kojim i dan danas uzdišu sredovječne Čehinje i Njemice, a čiji je nenadmašeni predstavnik Mate Mišo Kovač (uz brojne epigone poput Mila Hrnića i Elia Piska) neki zlobnici nazivaju pukom kopijom stranih uzora poput Toma Sellecka, markantnog brke koji se u ulozi detektiva Magnuma u crvenom ferrariju i odgovarajućoj havajci s papagajima vozi među palmama i zavodi dame u opasnosti. Tom Selleck je uz Burta Raynoldsa posljednji brkati seks simbol. Figura markantnog (ili kako jedna zagrebačka frizerka kaže – «marokantnog») Brke nestala je pod navalom glatkih, feminiziranih dječačića tipa Leonardo di Caprio. U dalmatino Brke, možemo ubrojiti i Borisa Dvornika i Aljošu Vučkovića. Opake brkove nosi Charles Bronson. Arapske nose svi Arapi, a i šira regija, maneken im je bio Omar Sharif. Crnačke je imao Jimi Hendrix, a i danas ih nosi boksač Evander Holyfield. Meksički su sve rjeđi i u sapunicama, a ako se i pojave, nosi ih negativac. Carlos Santana je rijetki svijetao primjer. Brkovi Franka Zappe su u glazbenim vodama, nakon našeg Miše, nenadmašni. Mangupsko-kicoškim brkovima alla Clark Gable admiralsku notu dao je Davor Domazet Lošo. Einsteinovsko-boemske nosi Predrag Raos, a Drago Plećko orijentalno-mističke. «Fudbalerske brkove» (kakve su 70-ih uz duge kose, zulufe i uske addidas dresove nosili svi, a 80-ih ih je uz prigodnu frizuru, kroz 90-e pa sve do danas herojski iznio Rudi Voeller) danas predstavlja Zoran Vulić. Tipologija brkova bogata je poput botanike.
S naših malih ekrana brkovi su odavno prognani, ali sve govori da će se ipak kad-tad vratiti. Istraživanja pokazuju da 87,6 % ljudi od dva, po svemu ostalom ravnopravna stručnjaka, radije bira i više povjerenja ima u onog s brkovima, bilo da se radi o vodoinstalaterima ili liječnicima. Shodno tome, u izbornoj godini nas ne bi iznenadilo da cjelokupna politička klasa pokuša povratiti izgubljeno povjerenje birača upravo puštanjem brkova.
Iz Arhiva BUKA
