Četrdeset mu je godina, odlično doba za umjetnika koji ima dovoljno iskustva i znanja da vlastitu karijeru gradi van uskih palanačkih kriterija. Skoro petnaest godina istrajava u nakanama da putem koncerata, albuma, predavanja, izložbi i knjiga sevdah predstavi kao žanr, a ne repertoar. Damir Imamović nas je naučio i da je sevdah umjetnost slobode, a ne muzičko podcrtavanje heteropatrijarhalnih obrazaca.
U stolariji Narodnog pozorišta u Sarajevu održao je koncert kao poklon sebi i posvećenoj publici povodom četrdesetog rođendana.
Na njemu su uz violinisticu Ivanu Đurić nastupili i turski kamančehista Derya Türkan i američki kontrabasista Greg Cohen. Time je započeto još jedno novo Imamovićevo muzičko poglavlje, kao potvrda da su najčešće razmjena znanja i ideja garancija za trajanje.
Razgovarala: Kristina Ljevak
Fotografije: Imrana Kapetanović
Autor plakata: Sandin Međedović
Publika je prezadovoljna. Kakvi su lični utisci nakon rođendanskog koncerta?
Nikada mi nije bilo stalo do rođendana. Nisam ih slavio. Zaboravljam i svoje i tuđe.
Ta vrsta računanja vremena mi nije bitna. Međutim, kad je došao četrdeseti, odlučio sam da ga proslavim i učinim sebi važnim. Postoji naravno i ta mistična dimenzija koju spominju Meša Selimović, sufije i budisti. Četrdeset dana su se i Isus i Muhamed povlačili, jedan u pećinu a jedan u pustinju. Buda je meditirao 40 dana dok nije doživio prosvjetljenje. To je i simbolično polovina života. Ima i ona stara zajebancija koju je ja mislim Elvis J. Kurtović promovisao, a koja podrazumijeva da si do određenih godina mladi umjetnik, a poslije toga je tvoje vrijeme prošlo. Nikada nema sredine. Nikako da dođemo do toga da neko kaže: „On je sad u pravom dobu da radi.“
Ispostavilo se da se rođendan svakako poklapao sa planom za sarajevski koncert. I bilo mi je drago što smo tako napravili, bez namjere da organizujem komemorativnu sjednicu i zovem prijatelje s kojima sam sarađivao prije sedam, osam ili više godina, s kojima sam radio duete, pa da se sad sjećamo „starih vremena“. Mislim da se tako nešto radi kad imaš osamdeset godina ili obilježavaš pedeset godina karijere.
Ovo je bio dobar povod da i ja proslavim rođendan i poklonim koncert nekim dragim ljudima. A da se započne jedna nova priča.
Vjerovatno je u započinju nove priče i dio „tajne“ tvog uspjeha. U tom stalnom povezivanju i razmjeni znanja s drugim umjetnicima i umjetnicama, kao što je i ovaj put slučaj.
Koliko god se ovo nekome neće svidjeti, ja ipak dolazim iz jedne male, usamljene i provincijalne tradicije. Nije to samo kod nas slučaj. Širom svijeta postoje lokalne muzičke tradicije, koje o sebi jako dobro misle jer su jako malo nečega drugog vidjele i saznale. Često srećem pjevače sevdaha i muzičare koji se bave tradicionalnom muzikom Bosne, Srbije i našeg južnoslavenskog bazena i prvo što kažu je: „Nema ljepše muzike od ove naše, to je najljepša muzika, mi smo najgenijalniji.“
Naravno da si emotivno vezan za muziku svog kraja, za muziku koju vole tvoj otac i majka, ali to u jednom momentu postane incestuozno, preraste u pretjerivanje i postane provincijalno. Jer kad se neko toliko busa svojim, shvatiš da je malo šta drugo i vidio. To je onaj čuveni vic s Vahom Halilhodžić kad ga je pitao neki čovjek: „Ima li negdje ovakve ljepote“, misleći na bosanskohercegovačke, a on rekao: „Ima, ima samo nisi ti vidio“. Imaš ljude koji će to odmah doživjeti kao da ne poštuješ svoje, na osnovu čega zapravo vidiš da ljudi nisu slušali šta si rekao.
Postoji razlika između ljubavi prema vlastitom i potpune isključivosti prema drugačijem. Kad radiš s ljudima iz velikih tradicija shvatiš da to tvoje, što si mislio da je veliko postoji i negdje drugo, i nosi neku drugu ljepotu. Da imaš ljude koji dolaze iz mnogo razvijenijih i kompleksnijih muzičkih tradicija, sofisticiranijih, i onda tada sam sebi počneš zvučati banalno.Zbog toga nerijetko ljudi pobjegnu iz sevdaha prema popu, narodnoj muzici, možda Jazzu, a ja eto mislim da vrijedi istrajati i baviti se sevdahom i baš iz njega otvarati susrete s ljudima i učiti nove stvari.
Uz izuzetnu violinisticu Ivanu Đurić s kojom već sarađuješ, na rođendanskom koncertu smo imali priliku da čujemo i izvedbe s umjetnicima svjetske reputacije. Novi trio podrazumijeva saradnju s turskim kamančehistom Derya Türkanom i američkim kontrabasistom Gregom Cohenom. Kako ste se spojili?
Bio sam na radionicama Derya Türkana, potom smo se družili u Istanbulu i u Sarajevu na Jazz festivalu. Najprije sam ga kontaktirao kako bih učio više o turskoj klasičnoj muzici koja ima itekako dodira sa balkanskom. Sjajno je što za sve ono što mi radimo po sluhu oni imaju teorijska objašnjenja.
Od njega sam to počeo učiti. U međuvremenu smo se zbližili, gostovao nam je na jednom koncertu...
Za Grega Cohena sam dugo znao samo po čuvenju. On je kao basista snimao neke od najboljih albuma Toma Waitsa, svirao je turneje s Lou Reedom i Bob Dylanom. On je izuzetan jam session muzičar koji je, dugo živeći u New Yorku, stvarno imao priliku da radi s najvećim imenima, od Brucea Springsteena pa nadalje. On je živa enciklopedija pop, rock i progresivnog zvuka.
Njega sam upoznao slučajno kad sam s mojim bendom „Taktom“ svirao na pulskoj tvrđavi koncert. Poslije koncerta potpisivao sam albume, prišao mi je čovjek, obratio se na engleskom, rekao da je i on muzičar, da mu se dopao koncert. I dok on uzima album moj basista Ivan me udara laktom i govori: „Greg Cohen, Greg Cohen, potpiši mu CD.“ I upali mi se lampica i prepoznam ga u tom polumraku.
Kasnije smo često bili na istim mjestima ali smo se nekako mimoilazili. Kad sam odlučio da radim nešto novo javio sam mu se, ispostavilo se da je u međuvremenu slušao album koji je u Puli uzeo i da mu se to jako dopalo. Našli smo se u Berlinu, svirali i dogovarali se. Nadam se da ćemo kao trio, uz možda još neka proširenja, nastaviti raditi.
Ono na čemu s razlogom stalno insistiraš je izbjegavanje svođenja sevdaha na repertoar nego isključivo na žanr. I posljednji koncert potvrda je tome.
Ima nešto što sevdahu dopušta da uzima druge repertoarske jedinice. Na ovom rođendanskom koncertu sam prvi put otpjevao čuvenu sefardsku „Adio kerida“ ali i nju sam pjevao u jednom kontekstu koji je vrlo sevdalijski jer je to pjesma o voljenoj osobi koja te je odbacila i ti na neki način u toj pjesmi izražavaš ljubav-mržnja odnos prema njoj. Voliš je, ali joj govoriš: „Ti nemaš srca.“ I zapravo je za naše Jevreje to bio odnos prema Španiji, zemlji koju su voljeli, ali koja ih odbacila. I to je odnos ljubavi prema judeo-espanjol jeziku koji mi danas uglavnom zovemo ladino. Pored sličnosti u melodiji i harmoniji, mislim da ona i tematski ima veze s današnjom identitarnom sudbinom Bosanaca i Hercegovaca,odnosno vezom Bosanaca i Hercegovaca prema domovini. Onih koji su otišli i obožavaju sve ovdje, a posjeduju strašan resentiment prema ovoj količini mržnje, korupcije...
Uvijek sam želio imati neku pjesmu na stranom jeziku u svom repertoaru. Čak sam jedno vrijeme pjevao „Summertime“ kao uvod u pjesmu „Teško meni jadnoj“. I posevdalisao sam tu pjesmu. Bio je to moji neki „statement“, eksperiment da utvrdim da li sevdah kao žanr to sebi može dopustiti. I to uvijek odlično „radi“ na koncertima.
„Adio kerida“ takođe ima veze s nama i na stranom je jeziku. Na koncertu je bila prijateljica s mužem Argentincem koji je pitao: „Koja je ovo pjesma na nekom 'pokvarenom' španskom jeziku?“
Od knjiga, preko izložbi i naravno koncerata stalno pronalaziš nove načine da savremenu interpretaciju sevdaha približiš publici. Koliko je tvoja misija naišla na plodno tlo, van krugova posvećene publike?
Nisam siguran da su neki ljudi razumjeli moje težnje. Teško je djelovati u društvu koje je samo sebe osudilo na banalnost nacionalizma.Onda moraš biti mnogo banalniji u svojoj poruci.
Taj nacionalizam sa svojim institucijama ima veliku moć da instrumentalizira, da ono što suštinski nije nacionalno pretvori u nacionalističko.
Ivo Andrić je postao karikatura srpskog nacionaliste, zato što su ga se današnji srpski nacionalisti dohvatili i odlučili da od njega naprave velikosrbina.
Nisam siguran da neki ljudi nisu nešto pogrešno razumjeli, da nisu uzeli sevdah kao ekskluzivno nacionalnu stvar, smatrajući da i ja tako mislim. Primijetio sam kako su mnogi ljudi nakon što su me veličali i nakon što im se dopadalo to što radim, odustali u jednom momentu kad su čuli moje političke stavove i shvatili da ja ne vidim sevdah na isti način kao oni.
Ono što me najviše boli je činjenica da su institucije u vlasti konzervativaca, da je način na koji se sevdah izučava na univerzitetima još uvijek katastrofalan, provincijski, još uvijek vezan za uske nacionalne priče koje nemaju nikakve veze sa savremenim rezultatima istraživanja.
A putem reality programa vidimo da se formira nova generacija konzervativaca kojima u sevdahu nije lijepo ono što je meni bilo najvažnije, a što je recimo bio sevdah koji se emitovao na Radio Sarajevu. Oni su potpuno prešli na grleno pjevanje. Njima su sevdah pop ili folk pjevači koji su možda otpjevali dvije sevdalinke.
Ono što mi je od početka bilo važno i kroz izložbe, pisanje, sviranje i pjevanje je stvoriti novu priču, a to je nešto što se ne može uraditi za 10 ili 15 godina, to se mora graditi cijeli život, odnosno onoliko koliko se budem tim htio baviti. Već skoro 300 godina se gradi ideologija sevdaha, puna orijentalizma, balkanizma, puna patrijarhalnog odnosa, nacionalizma koji je davno zapečatio naš odnos prema toj muzici. Trebaće nam mnogo da pronađemo novi jezik kojim ćemo o svemu tome govoriti. I to neće biti lako. Svjedoci smo da je i generacija kojoj je pripadao moj dedo Zaim počela graditi nešto što je tada bio novi odnos prema tradicionalnoj muzici, ali je stvar vrlo brzo preuzela estrada.
Kad smo kod dede, kod nas se često pojednostavljuju rezultati ako umjetnik dolazi iz umjetničke porodice, iako njegovo stvaralaštvo najčešće nema veze sa njegovim prethodnicima. Je li bilo komentara da ti je „lako“ jer si unuk Zaima i sin Nedžada?
Ima naravno nekih tehničkih stvari kojima je to pomoglo, poput pristupa ljudima, ali ima nekih stvari gdje je otežalo. Puno je lakše nekome ko nema tu vrstu prtljaga da izgradi ime ispočetka, imaš širi prostor da te upoznaju. Meni i danas dolaze ljudi i govore: „Ovo što ti radiš nije onako kako je tvoj dedo“. I ja onda kažem: „Pa dobro jesam ja ikada rekao da želim biti kao dedo?!“ Da li zbog toga što sam njihov unuk i sin, trebam biti i njihov imitator. Ili da sam Safetov, onda bih njega trebao imitirati.
To je jedna već prežvakana priča. Muzici moraš vratiti onoliko koliko si od nje uzeo, a to se ne svodi na imitaciju bilo koga.
Kako u ovom opštem javašluku uspijevaš zadržati visoke standarde vlastite produkcije, bilo da je riječ o albumima i koncertima, ili tumačenju sevdaha kroz druge vidove umjetnosti, poput izložbi i knjiga?
Kad bih god napravio kompromis, pojavio se naprimjer u emisijama gdje ne pripadam, pokazalo bi se da su te emisije neuspješne. Jer ja nisam taj. I ne možeš se malo jebat' (smijeh).
Ništa nisi postigao ako odeš u jednu turbo folk emisiju ili show koji je na granici ukusa. Moraš biti taj. Oblačiti se onako kako se ti ljudi oblače, moraju te fotografisati i snimati spotove ljudi koji to njima rade. Tvoje teme moraju biti one koje njih zanimaju.
Te ljude više zanima sve drugo nego muzika.
Kad se baviš ovim čim se ja bavim, moraš biti sav u tome. Moraju te interesovati drugačije priče. Živimo u vremenu i društvu kada ljudi nemaju težnju da nešto promijene. Sad možemo hiljadama godina tragati za razlozima. Mnogo toga nam nedostaje, ali ne zato što nema ljudi koji bi radili određene stvari, nego što ti ljudi prije ili kasnije odu odavde. Zbog toga nikako da se napravi neka kritična masa. Mi živimo na ledenjaku kojise topi. Zato što smo odustali od radoznalosti. Ne želimo novo ni u jednoj oblasti. Od filma do sevdaha. Pogledaj koliko pisaca imitira Ivu Andrića i Mešu Selimovića i dobijaju nagrade. To je sramota. I ljudi misle da je kultura imitiranje svog omiljenog pisca i pjevača. I imaš društvo i scenu koja tome povlađuje. Mi smo dijagnozu pretvorili u prognozu.
Nažalost mi ne radimo ništa kao društvo da biramo maštovitije, rizičnije, pametnije. I sigurno u tom smislu živimo jedan od naših najslabijih momenata. Umoran sam od toga da me ljudi pitaju:„Šta ti više radiš u Sarajevu?!“
A, zaista, šta sa nekoliko svojih zanimanja, radiš u Sarajevu?
Živio ili ne u Sarajevu, ja komuniciram s njegovom kulturom. Kao što živeći u Sarajevu ja pratim šta se dešava u američkoj ili njemačkoj kulturi.
To je svjesna odluka koju je danas lakše napraviti. Jer je naprimjer '63. bilo teže odlučiti da ćeš biti uključen u svjetske tokove zato što si morao imati mnogo novca da se pretplatiš na svjetske časopise. Danas te od te odluke dijeli jedan klik.
I zahvaljujući mom bendu ja sam stalno u Zagrebu i u Beogradu. Kao i u ovom novom projektu u kojem pokušavam povezati tu veliku otomansku tradiciju s američkom progresivnom muzikom preko jedne Bosne.
Moj svijet je zaista Sarajevo. Ja Bosnu obožavam. I sve mi ovdje ima smisla raditi. I bio bih jako nesretan da moram negdje drugo živjeti. Obožavam ja i Berlin i neke američke gradove i volio bih barem jednom godišnje otići u Indiju, ali ne bih moga otići živjeti u neki evropski grad a ne biti dio te scene. Gledam neke naše umjetnike koji žive u inostranstvu, a sve je njihovo u Bosni. Od jezika do navika. I ne žive naprimjer svoj njemački život.
