Buka Intervju Leon Lučev: Život je nekada zajebana stvar, ali predivna i najljepša moguća

Sanjam utopistički, svjestan sam, isuviše sam svjestan gdje živim i u čemu živim i svjestan sam da imam pravo živjeti vlastite snove.

Kristina Ljevak / 19. August 2018

 

Osim na vrhunske glumačke kreacije, navikao nas je i na uloge u filmovima koji se bave propitivanjem odgovornosti pojedinaca u zločinima počinjenim u ratovima devedesetih na Balkanu. Počevši od Brešanovih „Svjedoka“, preko Jasmiline „Grbavice“ i Drljevićevog „Muškarci ne plaču“, zaključno sa „Teretom“ Ognjena Glavonića, koji je nakon premijere u Kanu prikazan u Takmičarskom programu 24. Sarajevo Film Festivala i gdje je za ulogu Vlade, glumac Leon Lučev nagrađen Srcem Sarajeva za najbolju mušku ulogu.

Stravični povod za nastanak filma „Teret“ bio je zločin nad više od 700 albanskih civila koji su u hladnjači pronađeni na dnu Đerdapa. U filmu srećemo Vladu (Leon Lučev), vozača kamiona, koji tokom NATO bombarodovanja Srbije ima zadatak da preveze hladnjaču s čijim sadržajem nije upoznat. Čišćenje hladnjače nakon što je nalogodavcima isporučio „teret“, osim vonja leševa, otkriće mu i kliker, te ukazati da je među leševima bilo i djece. O tome šta će generacije očeva učesnika u ratovima ostaviti vlastitoj djeci u amanet je između ostalog ovaj prevažni i izuzetni film, koji je gotovo u cijelosti na Leonovoj igri, te Glavoniću osim na izboru teme i režiji, svakako treba čestitati na odabiru glavnog glumca.

S Leonom Lučevom o filmu, ljubavi i taštini za BUKU smo razgovarali u Sarajevu, jutro nakon dodjele nagrada.

Razgovarala: Kristina Ljevak 

Je li jutro nakon nagrade poput prijatnog mamurluka ili je drugačije?

Baš jutros pišem kolegici poruku o tome kako mi je teško da procesuiram i prihvatim sve lijepe stvari koje su se dogodile u posljednje vrijeme. Ponekad imam osjećaj kako se lakše nositi s lošim, nego kad se dešava lijepo jedno za drugim. Nije lako prihvatiti intenzitet tih novih osjećanja. 

 

Postoji li lična gratifikacija vlastitog uspjeha, van formalnih priznanja?

Ne znam, iskreno. Kao da još uvijek nisam došao do tog trenutka. Desio mi se i Lokarno, sve jedno za drugim i sve samo „udara“ ljepotom. Baš imam potrebu negdje stati sa strane, pustiti da to bude unutra i posložiti sve. 

 

 

U nekoliko navrata si spominjao kako je „Teret“ bio najteži film koji si snimao, i jedan od najvažnijih koji je uopšte snimljen. S obzirom na to da si igrao u nizu filmova koji se bave propitivanjem odgovornosti pojedinca u „našim“ ratovima, zar nisi oguglao?

 

Negdje je fizički bilo najteže. Po osjećanju onoga što je Ognjen gradio šest godina i čim se bavio, on je to u periodu snimanja meni stavio na leđa. Tako je i trebalo biti. I stvarno se osjeti na fizičkom nivou taj teret. Uz kreaciju uloge, uz svu ljepotu koju ti radiš, stalno osjetiš težinu svega toga čime se baviš i što prenosiš. Paralelno s tim je meni bilo u životu i ljepote. Neke stvari nikada nisu odvojene. Ali je bio težak projekt, padali smo s nogu, baš je bilo intenzivno.

Ako dobro računam, ovo je drugo Srce Sarajeva?

Tako je. Prije deset godina Slavko Štimac i ja smo podijelili Srce Sarajeva za uloge u filmu „Buick Riviera“. Deset godina poslije dobio sam Srce Sarajeva za „Teret“. E jebem ti, sljedeće će biti za neku veliku zajebanciju (smijeh).

Za urnebesnu komediju?

Da, za neku šegu i pošalicu. Za neku lakoću. Ma, na stranu lakoća, zaslužio sam ga (Srce Sarajeva, op.a.), nemam pitanja tu, kao što smo ga zaslužili svi koji smo radili taj film. 

Upravo sam htjela da pitam postoji li osjećaj neke vrste krivice kada, uslovno rečeno, nagradu dobiješ samo ti za nešto što je ipak rezultat kolektivnog procesa?

S jedne strane ima ogromna radost i ogromna sreća koju uopće ne osjetiš jer sam ja čekao da se proglasi pobjednik i na neki čudan način sam bio uvjeren da će i „Teret“ dobiti nagradu, i onda je trebalo neko vrijeme da prođe da bi prošlo i razočarenje što „Teret“ nije dobio nagradu, te da počnem prihvaćati da sam je ja dobio i da je to zapravo ista stvar.

Koliko su filmovi poput „Tereta“ ili „Muškarci ne plaču“ za tebe važni kao vrsta lične terapije, a koliko su bolni podsjetnik na vlastito iskustvo rata?

Nisam se nikada bavio izvlačenjem tih iskustava. Barem nisam imao potrebu do sada. Ta iskustva su tu, u meni, ona su zapisana u tom tijelu i oku, nemam potrebu kopati da bi ih otkopavao. Kad pričaš s nekim, osjetiš to. Uvijek se bavim emocijama i prioritetima koji su mi u tom trenutku prisutni. 

Sjetili smo se sada podjele nagrade sa Slavkom Štimcem. Za film „Muškarci ne plaču“ desio se svojevrstan presedan na festivalu u Herceg Novom kada je nagradu za najbolju mušku ulogu dobila cijela ekipa filma. Koliko je za „ansambl igru“ važno međusobno povjerenje i koliko je ono zapravo nužno da bi se došlo do rezultata?

Možeš napraviti dobru ulogu na vlastitoj kreaciji. Ali dobar film je zajednička kreacija, nešto što se dešava između svih vas koji radite. Kad smo snimali film „Bliskost“, Jelena Graovac, Bruno Lovrenčić i ja, puno je bio važniji prostor između nas nego ono što smo mi stvarali.

Taj prostor između je uvijek bitan. Kako doći do njega i kako mu se pustiti.

Gluma je neko puštanje trenutku, puštanje tome što je sada, puštanje sceni, partneru, redatelju. Tema puštanja meni je užasno bitna.

Kako sazrijevaš kao glumac i kako se mijenjaš, razne teme i faze prolaziš. Iz raznih prostora igraš. Zadnje što sam radio bila je neka vrsta vjere, vjere koja ne ovisi o ničemu. Pojam vjere, šta je to vjera... Od te vjere sve ovisi, s njom možeš kreirati sve, bez obzira na to hoćeš li raditi film, graditi kuću, trčati negdje... Sada se bavim temom puštanja, puštanja u kadru, puštanjima u prostoru, u životu. Puštanje mi je bitno jer bismo svi mi kontrolirali nešto. Živote, druge ljude i sebe. A mnogo je zajebanije pustiti se, pa šta bude.

 

U svim segmentima, ne samo na filmu?

 

Da, govorim prvenstveno o životu. Kontrola ima svoje granice. Granice nečega poznatog u čemu ti živiš. I tamo je ok. Većina ljudi tako živi. Međutim, šta se dešava kad idemo preko tih granica, u prostore koji nam nisu poznati, to ne znamo...

Je li rad na sebi, rad sa studentima, vođenje i učestvovanje u radionicama bio jedan od preduslova da igraš u toliko filmova, a nikada ne budeš isti?

Život je nekada zajebana stvar, ali predivna i najljepša moguća. Zajebano je to konstantno opstruiranje sebe, nečega konkretnog za šta bi se uhvatio da bi ostao živ. U svijetu koji tu konkretnost traži jer je tako postavljen. Ovaj svijet je postavljen konkretno. U trenucima kada ti izmičeš vlastitoj konkretnosti, to je užasno bolno. To stalno izmicanje čini te na neki način i nepredvidljivim. I nepouzdano pouzdanim. Jer slušaš sebe ili se trudiš slušati sebe. Zajebano je živjeti s tim. To dijelim radeći sa studentima. Kažem im da je to zajebano. Jer se gubi konkretnost i čvrstina koja je lažna. Ulazi se u neke osjetljivosti, a ljudi se boje puštanja. Pogotovo u u partnerskim odnosima je to često prisutno. Ako se ja pustim, šta će ovaj drugi, on se pustio, a ja nisam, šta će biti onda... Ljudi zaboravljaju da se mi nikada ne puštamo drugima. Mi se puštamo sebi.

U svakom puštanju otvaramo neki naš novi prostor. Ti prostori, jebi ga, nisu svi na diku i ponos, al' su naši. Nisam ja svugdje idealan, negdje sam i zajeban, negdje sam i pička, negdje sam kurčevit, samodopadan, tašt, užasno ljubavan... Negdje imam strahove, negdje sam prevarant... To su sve dijelovi neke osobnosti i nečega što je kreirano kroz nas i neki život. Nije sve lijepo, ali je naše. Možemo mi govoriti da nam nešto ne paše, ali, rođo, šta ti ja mogu, ne može sve da ti paše. Ti to nosiš, tvoje je. I to što ne paše ili paše je u osnovi neko prikrivanje ljubavi. Jer uvijek je ispod toga novi kapacitet ljubavi. Ali treba doći do nje, bez straha, sa prihvaćanjem i dijeljenjem. Ali kad se pustiš, dešavaju se predivne stvari. Ti i s ogoljavanjem rasteš.

Govorimo sada o emotivnom, a ne glumačkom partnerstvu?

Pa da, ali ne znam šta je samo emotivno partnerstvo. U mom partnerstvu, moja partnerica Jelena Graovac i ja radimo zajedno, kreiramo zajedno, pišemo zajedno i glumimo zajedno. Šire je nego emotivno, a obuhvaća emotivno. 

Koliko se u životu stvari nesvjesno odreknemo iz straha da se ne predamo, ogolimo, jer smo kukavice, da ne kažem nešto drugo?

Tada se odričeš života. Odričeš se povjerenja u život. Odričeš se vjere da je sve tu što ti treba. Odričeš se lijepih susreta s nekim ljudima i prepoznavanja. Iz nekog straha: „Jao, šta je sad ovo?“ Ljubav, jebi ga. 

Kroz radionice s djecom, kada bismo god došli do ljubavi, prošli kroz bol, kroz patnju, pa se isplakali, dodirnuli neke traume, i onda preko snova i igre ušli u ljubav, uvijek kao posljedica ljubavi bilo je osjećanje slobode.

Jer ta dva osjećanja su spojena. Ili su zajedno. I zbog toga je dosta logično zašto ovakvi sustavi u kojima živimo žele ljubav ograničiti na ono poznato jer kad bi svi ljudi bili u ljubavi i osjećali slobodu, ovo bi sve prestalo funkcionirati u roku od 24 sata jer bi neko rekao: „Pa ljudi čekajte. Stani malo, koga vi zajebavate, o čemu vi pričate? Šta je ovo? Može i drugačije.“

Sanjam utopistički, svjestan sam, isuviše sam svjestan gdje živim i u čemu živim i svjestan sam da imam pravo živjeti vlastite snove. 

Možemo li na osnovu onoga što si govorio o ljubavi u kontekstu sustava zaključiti da je ljubav najveća prijetnja kapitalizmu?

Ljubav je riječ koja je, ja mislim, u ovom sustavu, doživjela najveću prostituciju. I ima toliko ideja šta je to ljubav, ali ideja i osjećanja. A u nekoj bliskosti i bliskom odnosu, ljubav postaje sve. Bol, tuga, strah i ljubomora. Sve je to ljubav, sve je to dio ljubavi, kad se dijeli ljubav. Nije ljubav leptirić u stomaku. Ima i suza i boli i straha i ukoliko dijeliš sve to, onda ide negdje dalje. U svakom slučaju mislim da nisi daleko od istine. Ne znam koji je filozof napisao: ako bi se sutra na ovoj planeti svi probudili zaljubljeni, sve bi se raspalo u sekundi. 

Toliko je ambicija i svega što ne treba. Pa i sebe juče promatram u jednom trenutku, pa digla mi se ambicija, digla mi se taština, i skontam pa jebem mu, 'ajmo staviti stvari na papir, poredati ih, pa tašt si, tašt si u pičku materinu. A ovaj posao je takav da si jako usmjeren na sebe. Kad sam režirao film, odmorio me je. I tada dajem sve od sebe, ali stalno prihvaćam druge ljude, komuniciram. Meni su radionice jako bitne, komunikacija, dijeljenje, raditi sa studentima, razmjena. Nisi brate centar tada kažem sebi, ali se kao glumac ponekad tako osjećam.

Ali ti si i jedini glumac koji mi je rekao da je tašt. Ima li uopšte glumačke profesije bez taštine?

 

Samo je važno stvari nazvati pravim imenom. Nekada sam jako kurčevit, nekada jako duhovan. Ali, rođo, juče ujutro, zajebi duhovnost i sve ostalo, stis'o se, hoću li dobiti nagradu ili neću. Ali i to je dio mene i možeš me okrenuti naopako, ali to ostaje. Smijao sam se ja juče i tome i nekako bih ja volio da  budem iznad toga, ali ne ide.  Jer prethodni put kad smo dobili Srce Sarajeva, radio sam nešto drugo i javili su mi da dođem. Bio sam kompletno u nečemu drugom. A sad sam bio tu tokom festivala, a od posljednjeg jutra svi osjećaju neku nervozu, svi čekaju, a niko ne zna... I ja brate čekam, sav nervozan. Čim su počeli na dodjeli čitati o kojem se filmu radi, nisam ni sačekao da izgovore moje ime, ja već doš'o, samo što nisam rekao: „Oprostite, to sam ja, od jutros čekam tu nagradu. Pa jebote što mi jutros niste rekli, znate li kako bih se ja opustio a ne nervozan pio kafu“ (smijeh). 

 

Doslovno si se oslobodio tereta... 

Stalno imam osjećaj da mi se s „Teretom“ nešto završava i počinje nešto novo. Kao da jutros malo opuštenije o tome pričam. Stvarno osjećam da je s „Teretom“ neki dio mene, neki proces, završen. I da se sad otvara jedna nova priča, drugačija i možda puno uzbudljivije od ove koja je bila do sada.

S autorskim filmom „Malo se sjećam tog dana“ koji je prikazan na festivalu u Lokarnu čini mi se da su promjene već počele. 

Imao sam užasnu potrebu snimiti film. Ali koju sam malo pustio jer kao-pa šta sad, to što si glumac, pa hoćeš biti i redatelj... Pisao sam neke druge scenarije u posljednje vrijeme, ali sam za jedno popodne napisao scenarij za ovaj film, bio mi je u trbuhu. Ivana Ivišić, moja producentica i ja smo krenuli, imali smo predivnu ekipu ljudi oko sebe. Scenografkinju Ivanu Jelavić, Gonza kao snimatelja, montažerku Ivanu Fumić, ne mogu ni da nabrojim sve te divne ljude.  

Otvorila se priča jer sam se sjetio neke teme koja mi je bila kao ideja, a ideja je naravno osobna, dalje od toga ja ne mogu. 

Uglavnom, moj otac je umro na rođendan moje kćeri i ja nikome nisam rekao da je stari umro nego smo slavili rođendan. Tog dana se jako malo sjećam. Znam fragmente i šta mi ljudi pričaju. Tog rođendana se uopće ne sjećam osim nekih bitnih detalja. I ja sam ustvari radio film o tome. Moje dvije kćeri su igrale sebe, skupa sa mojim prijateljima sa Zlarina, njih 12-13 koji u odlični. Goran Bogdan, Nina Violić i Daria Lorenci su bili jedini profesionalni angažirani glumci. Znao sam da radimo dobar film, znao sam da ga radim iskreno, da dijelim nešto iznutra jako, samo nisam znao koji su mi kapaciteti. 

I kako sam završio postalo mi dosadno, monotono, ta montaža ubi. To se mora četiri-pet mjeseci montirati. Ivana Ivišić je na sreću imala strpljenja i u tom dijelu.

Sve skupa je užasno bitno iskustvo. Da nešto što je bio papir, nešto što je bilo samo ideja, gledamo prije deset dana na festivalu u Lokarnu, na velikom platnu, sa punim gledalištem koje plješće. San je postao realnost. 

 

Je li se desilo da radi sa nepoštenim rediteljima, gdje nije bilo iskrenosti osim lične rediteljske ambicije?

U zadnje vrijeme ih nisam imao, bila je jedna situacija kada sam stisnuo zube i pojeo govno, ali sam znao zašto. Jako sam dobro znao zašto to radim. Cilj mi je bio jasan. I jako sam zahvalan tom iskustvu. Nakon toga sam snimio film. Kad stisnem govno, dobro znam zašto ga stisnem.

A da li sam radio s takvim ljudima, mislim da jesam, ali nikada nisam radio industriju. Nemam ta iskustva, ja sam autor i sa autorima surađujem, i projekti koji mi se sada otvaraju i dolaze su autorski projekti. Pomalo osluškujem prostor u kojem želim raditi. Ako će se otvoriti neki industrijski projekt za veliku lovu, nek se otvori. Nisam ga spreman ne prihvatiti ukoliko znam čemu mi služi. Stvarno sam otvoren za nova iskustva.

Da bi se lagodnije živjelo?

Dugo sam razmišljao o tom novcu. Meni je novac sredstvo za ostvarivanje vlastitih snova u ovom sustavu. Snovi su mi lijepi, tako da mi treba dosta novca. 

 

Imala sam privilegiju prisustvovati razgovoru između tebe i saradnika/ca na jednom od budućih filmova. Fascinirala me je strast i dječija zaigranost sa kojom si učestvovao u razgovoru i pripremama. Kako tu dječiju radost u sebi sačuvati? 

Nedavno sam pričao s jednim kolegom o krivnji prema djeci, koliko ih vidimo, koliko ne vidimo, koliko smo s njima. I o tome smo dosta pričali. I onda sam ja shvatio kako sam svog starog gledao osamnaest godina svaki dan, ubij me ako smo ikada pričali o temama o kojma ja pričam sa svojom djecom. Nisam s njim imao trećinu odnosa kao što imam sa svojom djecom, s kojom u zadnjih pola godine nisam često. Opet sam svjestan da postoje neki trenuci u životu kada trebaš napraviti korak da bi druge doveo u svoj svijet. I ti su koraci zajebani, osjetljivi. Fragilni su. Ali moraš ih napraviti. I jebi ga, takav je život. 

Nekada stvari počnu teći mimo tebe, kužiš da je sve posloženo, ali se tome još uvijek opiru neki dijelovi uma. Ambicija, odgovornost, strah, ljubav, puštanje, otpori, šutnje, mora sve ići vani. Uzbudljivo je najtačnija riječ kojom bih to opisao. I zvuči jako idealistično i jako zen i inspirativno, međutim, ljudi moji, ispod ove inspiracije je toliko govana pojedenih, tako zajeban život, baš zajeban. Imao sam dosta pakla u životu do 27 godine i kad sam bio u Kanu samo sam pomislio: „U pičku materinu, ko je od njih sva ova sranja prošao?“ (smijeh). 

I onda kažeš sebi šuti, šetaj, zajebavaj se, budi sretan što si živ, tu si, dišeš. I temeljna tema ljudskih bića danas je vlastita vrijednost. Svako malo se moraš podsjećati šta si ti sve napravio i gdje si bio. Kad neko kaže lako je... E prijatelju, može biti s lakoćom, ali nije bilo lako. Ali treba biti uporan. 

Rekao mi je jedan frend nedavno, pa ti si bio dite koje je na Zlarinu bilo najviše divlje. I bio sam. Zato sam ovdje gdje jesam. Da, bio sam divlji. Ima komparacija pridjeva divlji na Zlarinu: dibalj, diblji i nako ka Leon. Dakle živ sam. Ja nisam bio dibalj, ja sam bio živ. Ali je od mog djetinjstva riječ živ uvijek bila u negativnom kontekstu. Kad kažu: „Mali ti je živ... Ajme što je živ.“ Pa dobro ljudi kakav trebam biti? Zahvalan sam na tome. Zahvalan i Ivani i sebi na djeci koju imamo, da smo imali povjerenje pustiti ih njihovoj živosti kad su bili mali. Što je nekada stvarno bilo morbidno, ali danas kad gledam Ivana, Elu i Zoe, gledam super klince. 

Osim što je tvoje ime poslužilo za komparaciju pridjeva divlji na Zlarinu, kako si ga dobio?

Super je priča. Nedavno sam je ispričao Radetu Šerbedžiji. Kad sam se ja rađao, jedan djed je obožavao Ruse, i on je inzistirao da moje ime bude rusko, poput Sergej. Moj drugi djed je jako volio Hrvatsku i on je htio da budem Zvonimir, Trpimir ili Krešimir. Da budu „prava“ imena. U to vrijeme je moja teta Dunja u Beogradu studirala medicinu. I sedamdesete Rade Šerbedžija u pozorištu igra „Glembajeve“. I ona u pozorištu gleda kako Rade Šerbedžija glumi Leona. I vrati se u Šibenik i kaže: „Koji kurac Krešimir, Trpimir, Zvonimir i Sergej, nek' se mali zove Leon. I zapravo, ja sam dobio ime na osnovu njene impresije Radetove igre Leona. Radetu sam rekao: „Ti si mi dao ime, tvoja igra mi je dala ime.“

 

 

 

 

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.