Irhana Čajdin rođena je 1985. godine u Prozoru. Osnovno i srednje obrazovanje je pohađala u Bugojnu, a Šumarski fakultet u Sarajevu. Aktuelna je potpredsjednica Foruma mladih SDP BiH i članica Glavnog odbora SDP BiH.
U mandatnom periodu 2012-2016 obnašala je funkciju vijećnice u Općinskom vijeću Bugojno. Aktivna je u društvenom životu i volonter je u više nevladinih organizacija. Završila je Školu političkih studija Vijeća Evrope, Političku akademiju u Beču, Akademiju rodne ravnopravnosti, kao i mnogobrojne domaće i međunarodne edukacije iz oblasti politike, projektnog menadžmenta, prava žena, nasilje nad ženama, izgradnje mira i ljudskih prava.
Aktivna je u polju osnaživanja uloge žena u društvenom životu i politici. Jedna je od dobitinica Nagrade za najbolju političku blogerku BiH 2015. godine. Koautorica je javne politike Religijsko obrazovanje i rodna ravnopravnost, kao i javne politike Aktivne mjere zapošljavanja mladih u BiH. Irhana je kandidatkinja za Skupštinu Srednjobosanskog kantona.
Sa Irhanom smo razgovarali o aktuelnoj političkoj kampanji, njenom angažmanu i program za koji se zalaže.
Irhana, koje su neke osnovne ideje koje u ovom trenutku želiš da istakneš? Za šta se kao političarka zalažeš?
Prioritet nad svim prioritetima, zaustaviti odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine. Mladi ljudi napuštaju BiH u potrazi za boljim, stabilnijim i sigurnijim životom. Nemaju posao, povjerenje u sistem obrazovanja, boje se za svoje zdravlje kad vide stanje u bolnicama. Odlaze jer ne žele da žive u mržnji, svakodnevnim vijestima o raznoraznim prijetnjama da će se neko odcijepiti, formirati neke nove entitete. Odlaze zato što vide kako se živi u drugim zemljama, gdje najosnovniji standard podrazumijeva sve ono što je za nas luksuz. Zalažem se za potpunu reformu u svim oblastima, jer očigledno je da nam je to hitno potrebno.
Koliko je važna uloga žene u politici u kojoj već godinama kod nas dominiraju muškarci, da ne kažem isti muškarci?
Ravnopravno učešće žena i muškaraca u političkom i javnom životu je jedan od uslova demokratije. 2018. godina je, više od polovine stanovništva u BiH čine žene, a mi i dalje raspravljamo je li ženama mjesto u politici? Za mene je to neupitno. Naše društvo ne može doživjeti prosperitet niti se smatrati jednakim za sve, dok su žene „višak“ u politici. Veće učešće žena u politici donosi ne samo novi aspekt i kvalitet u odlučivanje i upravljanje, već vodi ka funkcionalnijem, efikasnijem i organizovanijem poretku. I molim vas, da prestanemo s propitivanjem o sposobnostima i kvalitetu žena. Jeste li čuli takva pitanja kad su muškarci u pitanju? Čisto sumnjam. Naše su kolege uvijek prihvatljivi, podobni i sposobni kandidati, a eto, ženama uvijek fali „još to nešto“.
Šta se, po tvom mišljenju treba u našem društvu mijenati da život običnog čovjeka bude bolje?
Sve. Na prvom mjestu se svi mi moramo mijenjati, pa onda sve ostalo.
Često kroz kampanje čujemo apstraktne pojmove, govori se o boljoj budućnosti, a gubi se iz vida problem običnog građanina koji jedva spaja kraj sa krajem, šta politika može uraditi da ovom čovjeku bude bolje?
Politika će zauvijek ostati ovakva, ako građani i građanke ove zemlje ne počnu vršiti pritisak na one koji vode tu politiku. Uljuljani i sigurni u svojim foteljama, izgubili su dodir sa stvarnošću. Onog trenutka kad osjete da će biti kažnjeni zbog svog nerada, onda će se stvari početi mijenjati. Sve dok se vlast ne počne bojati naroda, a ne narod vlasti, politika neće ništa uraditi. Političari i političarke trebaju biti u službi naroda, a ne obratno.
Kada je život u BiH u pitanju koja oblast ti se čini najproblematičnijom, gdje je potrebna hitna i korjenita promjena i šta bi ti ponudila kao alternativu?
Građani i građanke su izgubili povjerenje u sistem i to je glavni razlog zašto BiH postaje zemlja staraca. Pod sistem mislim na svaki segment društva, od obrazovanja, zdravstva, do onog trenutka kada odete u općinu po neki papir, pa vam treba dva dana za to. U začaranom smo krugu, i iz njega možemo izaći samo ako počnemo rješavati probleme u svakoj oblasti. Jedina alternativa su reforme. Zašto ja ili bilo ko iz Srednjobosanskog kantona, ne može da se liječi u Sarajevu, glavnom gradu svoje države? Apsurd. Moj otac koji boluje od kancera, svaki put mora da traži odobrenje za hemoterapije u Sarajevu. Umjesto da razmišlja o tome kako da se oporavi, on mora da gubi energiju na komplikovanu administraciju. Evo, za početak predlažem ukidanje kantona.
Koja je tvoja osnovna poruka glasačima, onima koje pozivaš da ti daju glas?
Obavezno izaći na izbore. Jedino u čemu smo svi jednaki u ovoj državi, jeste da imamo pravo glasa. Imamo pravo birati i birajmo.
U BiH mali je procenat izlasti građana na izbore, kako to promijeniti, kako animirati ljude da izađu na izbore, jer su izbori jedini način neke društvene promjene?
Već sam to spomenula, vlast treba da se boji naroda, a jedini način da se to desi, je da građani i građanke izlaze na izbore i kažnjavaju one koji nisu ništa uradili da opravdaju njihovo povjerenje. Kada shvatimo, da naš glas ima moć, tad će biti drugačije. Neko može s nama manipulisati do one mjere do koje mu mi to dopustimo.
Zbog čega si se odlučila za političku partiju ispred koje izlaziš na izbore, zbog čega smatraš da je ona drugačija od “ostalih”?
Mnogo je razloga, a glavni je porodica u kojoj sam odrasla. Bosnu i Hercegovinu su izgradili radnici, među njima i moji roditelji. Situacija u kojoj se nalazi najmnogobrojnija skupina u državi, je krajnje loša, pa slobodno mogu da kažem nehumana. Socijaldemokratska partija je prije svega radnička partija i jedina koja može da vrati dostojanstvo radnicima. Nije dovoljno samo imati posao. Naši građani i građanke moraju imati posao od kojeg mogu živjeti, školovati svoju djecu, priuštiti sebi odmor, a sa ovakvim platama i penzijama, ne mogu da pokriju ni troškove hrane. Opet ću da spomenem moga oca. Radio je 31 godinu, zbog bolesti penzionisan i njegova penzija iznosi oko 340 KM. Onaj ko kaže, da on može živjeti od toga i liječiti se, za mene nije normalna osoba.
Koliko je ženama teško izboriti se ravnoprava položaj na političkom nebu BiH, kako se ti na tom polju snalaziš?
Da se ne lažemo, teško je i dokaz tome je mali procenat žena u politici. Neću reći da nas nema, ali ima nas jako malo. Evo, u Srednjobosanskom kantonu imamo samo jednu ministricu. Je li potreban više ijedan primjer? Vladajuće društvene norme, stereotipi i predrasude i dalje otežavaju naše učešće u javnom i političkom životu. Ja sam politički aktivna skoro jednu deceniju i snalazim se. Međutim, ja imam sreću da imam veliku podršku moje porodice i bliskih osoba. Bez toga je jako teško. Pored neprobojnog zida na koji žene naiđu kad se politički aktiviraju, moraju razmišljati i o tome kako pospremiti kuću, skuhati ručak, ko će pričuvati djecu, pomoći im sa zadaćom...
Milion je prepreka, a jako malo olakšavajućih činjenica.
Gdje vidiš BiH za četiri godine? Koje promjene bi voljela da se dese, za koje promjene daješ svoj glas?
Ukoliko nakon izbora ostane ista vladajuća struktura, Bosnu i Hercegovinu za četiri godine vidim praznu. Voljela bih da prestanem provoditi vrijeme na autobuskim peronima, ispračajući najmilije. U posljednje četiri godine sam to uradila previše puta, brat, najbolja prijateljica, rodbina... Ne želim da dođe vrijeme da i mene prate. Prva promjena koju želim da vidim, jeste da građani i građanke u ovoj zemlji u velikom broju izađu na izbore. Njihov glas je bitan i treba da se čuje. Glasam za to da mladi, a i svi ostali ostanu u BiH. Da svi skupa stvorimo ambijent ugodan za život svih nas.Posao, obrazovanje, zdravstvo, to nije privilegija, već pravo svake osobe u ovoj državi.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
