Projekt „Polarni san“ je trajao tri godine i rezultirao je uspešno odrađenom ekspedicijom na Južni pol. Glavna tema i glavni razlog projekta bilo je istraživanje „Šta čovek mora učiniti da bi ostvario svoj san?“
Kako bi pronašao najbolji odgovor na to pitanje, 35-godišnji Davor Rostuhar se upustio u veliki izazov, u veliko istraživanje koje ga je odvelo sve do samog kraja svijeta. Postao je 26 čovjek u istoriji koji je od obale Antarktika do Južnog pola stigao „solo, unsupported i unassisted“ . To znači da je 1163 kilometra dug put prevalio sam i to pešice na skijama pri čemu nije koristio energiju vjetra, životinja ili motora. Sve što mu je trebalo za 47 dana koliko je ekspedicija trajala, vukao je sa sobom u sankama teškim u startu 137 kg.
Rostuhar se za ekspediciju pripremao tri godine. Tokom priprema učio je od posljednjih tradicionalnih naroda koji žive na krajnjem sjeveru planete, Inuita na severu Grenlanda i Neneta na sjeveru Sibira, a u Norveškoj je učio i od najboljih polarnih istraživača. Od kad se vratio u Hrvatsku krajem januara 2018. godine, potpuno se posvetio pisanju svoje sedme knjige i pripremanju multimedijalnog predavanja, a zajedno s režiserom i prijateljem Đurom Gavranom, od videozapisa nastalih na putovanju napravio je svoj prvi dokumentarni film.
Davor je rekao da u svakom svom projektu nešto istražujem, a u ovome je istraživao što čovjek treba učiniti da bi ostvario svoje snove? Htio je istražiti to na svom primjeru. Postavio je sebi veliki cilj i odlučio posmatrati sam sebe na putu prema ostvarenju tog cilja. Ono što je shvatio, opisao je u svojoj knjizi, a u predavanjima koje drži gdje ga pozovu izlaže sažetak svega toga ukratko.
"Pripremajući se za ovaj veliki pothvat i sam sam radio puno na psihičkoj, mentalnoj pripremi, slušao sam stotine priča od ljudi koji su bili uspješni – o tome kako su postali uspješni, a naposljetku sam to sve proučavao sam na sebi. Zadao sam sebi cilj daleko izvan svoje komforne zone i proučavao cijeli svoj put do tog cilja, kako sam svladavao prepreke, strahove, brige, izazove, krize… Sve što sam naučio o tome, podjelio sam s ljudima u svojoj najnovijoj knjizi „Polarni san“, a i u predavanju predstavljam sažetak svega toga. Put do uspjeha svugdje ima istu strukturu a priče o ljudima koji rade neuobičajene stvari i upuštaju se u velike pothvate, zanimaju nas oduvijek. Putovanje ovog tipa ima nešto univerzalno u sebi. Iako se većina ljudi ne mogu poistovjetiti s mojim pothvatom na način da bi se mijenjali sa mnom i radije izabrali biti na mom mjestu u ekstremnim antarktičkim uvjetima, oni u tome prepoznaju pročišćenu, jednostavnu strukturu puta prema cilju koja se može primijeniti na svačiji projekt, na svačiju borbu. Kad se upuštamo u velika putovanja kojima pomičemo vlastite granice, zapravo istražujemo prostor mogućeg i otkrivamo da možemo puno više nego što smo uopće mislili da možemo. Otkrivamo da ono što osjećamo da bismo trebali biti, zaista i možemo biti. Ako netko u mojoj priči može naći inspiraciju za svoje vlastite projekte i borbe, ja sam sretan", kaže on.
Kaže da je putovao sa arktičkim nomadima Nenecima u sanjkama koje vuku sobovi po zaleđenoj tundri na krajnjem sjeveru Sibira.
"Putovao sam i u psećoj zaprezi po zaleđenom moru izvan najsjevernijeg naselja na svijetu, gdje sam pratio jednog od posljednjih eskimskih lovaca koji lovi kitove kopljem iz kajaka. Susretao sam i nomade Samije kad sam hodao preko Finnmarkvidde na krajnjem sjeveru Skandinavije. Od svih tih tradicionalnih naroda učio sam kako se čovjek prilagodio životu u najesktremnijim uvjetima. Čovjek je u 70 000 godina koliko se širi svijetom naselio najudaljenija i najnegostoljubivija područja, ali nigdje se nije teže prilagodio nego na Arktik. Eskimima je trebalo tisuću i pol godina da pronađu samoodrživ način života na sjeveru. Dok je nama led samo zamrznuta voda, oni raspoznaju sto vrsta snijega i leda, iz njega čitaju sigurnost tla pod nogama, vremensku prognozu i mnoštvo drugih informacija. No najviše sam od njih naučio o tome koliko se naš svijet mijenja zbog klimatskih promjena. Globalno zatopljenje se najbrže odvija na Arktiku. Svakom skeptiku koji ne vjeruje znanstvenicima, toplo bih preporučio da ode na sjever Grenlanda pa da priproste Eskime pita što oni misle zagrijava li se naš planet i je li to samo prirodan proces ili smo ga skrivili mi ljudi", ističe Davor.
Davor priča da je hodao od obale Antarktike do Južnog pola, rutom Hercules koja je dugačka 1163 km, a sve skupa je trajalo 47 dana.
"U startu su mi sanjke bile teške 137 kg, svaki dan su bile kilogram i pol lakše kako sam trošio hranu. Hodao sam po 10 do 12 h dnevno, ostalo vrijeme sam trošio na redovne stvari oko kampiranja - podizanje šatora, topljenje snijega da dobijem vodu, hranjenje, punjenje baterija preko solarnih ploča, pisanje ekspedicijskog dnevnika, komunikaciju s bazom i mojim timom... Malo po malo, vrijeme je prolazilo, nije bilo puno vremena za spavanje, nije bilo puno vremena za odmor, ali bila je to jedna lijepa rutina, i upravo je to bio izazov svaki dan - tu rutinu izvesti što učinkovitije i što brže, tako da budem što efikasniji".
Ovaj svjetski putnik kže da mu je samoća bila najveći izazov od svega.
"Čovjeku je jako teško biti sam zato što je naš um naučen da stalno prima raznorazne podražaje kroz naša osjetila. Ja sam bio lišen svih tih podražaja, u tom okolišu nije bilo ni mirisa ni zvukova, ničega za što bi se pogled uhvatio. Bio sam potpuno sam, kao u praznom prostoru, sve što je bilo moje se povećavalo. Zato sam morao jako paziti kako da kontroliram svoje misli i emocije, što sam učio na mentalnom treningu, ali sam podjednako htio posvetiti to vrijeme tišini, uživati u njoj".
Davor ističe da je već u samim pripremama naučio da je ekspedicija na Južni pol puno više mentalni izazov nego fizički, koliko god bilo teško i fizički prevaliti te kilometre, u ekstremnim uslovima, vukući sanjke koje su bile u startu teške 137 kg. Ipak i unatoč tome, najveći izazov je onaj mentalni. Negdje na polovini svoje ekspedicije vjerojatno je bio najizoliranija osoba na planeti, okružen sa nekoliko stotina kilometara leda - ne samo da nije bilo čovjeka oko mene, nego nije bilo ni jednog jedinog živog bića.
"Ali mene je ta samoća privlačila. Zašto je to veliki izazov? Zato što čovjek ne može biti sam sa sobom, zato što se boji što će zateći u toj tišini, hoće li naći nešto na dnu tog svog bića ili će ga prevladati užas ukoliko dozna da nema ničega. Mene je kopkalo to istraživanje vlastite nutrine, još otkad sam prvi puta vidio reportažu istraživača Naomija Uemure, Japanca koji je 1978 postao prvi čovjek koji je došao sam na Sjeverni pol. Nešto je kliknulo u meni, kad sam ga vidio zagledanog u taj beskrajan bijeli horizont koji ga je okruživao na sve strane. I ja sam se htio okružiti tim uvjetima i hodati danima prema tom horizontu.
U takvim trenucima, sve što se događalo u meni bilo je pojačano. Ja sam bio sve što tamo postoji, sve što postoji bilo je u meni. Primijetio sam da se svaka, pa i najmanja emocija u meni zapravo povećava - mala sreća postaje euforija, mala tuga postaje drama. Morao sam kontrolirati emocije. Na mentalnom treningu naučio sam kako da se ne poistovjećujemo sa svojim emocijama nego da se odvojimo od njih i primijetimo da mi nismo te emocije. To sam morao vježbati da zadržim zdrav razum. Kad to čovjek uspije, a na antarktičkoj ekspediciji silom prilika mora uspjeti ako želiš preživjeti, onda postiže ono za što su stari grčki filozofi rekli da je najveća vlast na svijetu, a to je vlast nad samim sobom".
Davor kaže da su vremenski uslovi bili takvi da mu je konstantan duvao vjetar u prsa, a temperature su bile između -12 i -27 stupnjeva, sa osjetom hladnoće koji pada do -50.
"Mala nepažnja mogla me dovesti do ozeblina, ali odlično sam se pripremio i bio cijelo vrijeme pribran, pa sam prošao sve bez problema. Najveća opasnost bile su ledenjačke pukotine. Kad bi ih snježni nanosi zatrpali tako da ih ne vidim, prijetio bi mi pad u njih i grozan kraj. Međutim i to se dobrom pripremom može potpuno izbjeći, a rizik se smanjiti na apsolutan minimum. Odgovorno tvrdim da je prosječna vožnja po našim cestama deset puta opasnija od dobro pripremljene antarktičke ekspedicije. Na kraju krajeva, statistika to potkrepljuje", pojašnjava i dodaje da mu je najteže bilo pobijediti samog sebe.
"Ubiti onog papka u tebi koji ti govori da ti to ne možeš, da si jadan, da radije ostaneš u fotelji i natočiš si još jedno piće ili zapališ još jedan joint ili pojedeš još nešto, ili još jednom padneš u zamku u koju si već sto put pao pa ti se već ćini da je ona tvoje mjesto. Ali nije. Sloboda leži izvan zidova koje gradimo sami oko sebe. Ja rušim te svoje zidove već godinama, to me veseli. Život je prekratak da ga provedemo kao robovi svojih vlastitih slabosti i strahova".
Kad je stigao na cilj osjećao je apsolutnu ispunjenost. "Sretna praznina. Mir. Ljubav. Zahvalnost. Pobjeda. Trijumf. Blaženstvo. Zona. Osmijeh".
Nakon povratka osjeća se odlično. Kaže da je naučio ostvarivati svoje snove i živi život punim plućima, i po njemu to je najbolji osjećaj koji neko može imati.
"Nakon što ostvariš veliki cilj, na kojem si radio intenzivno tri godine, kako bih se osjećao nego odlično. Također, osjećam zahvalnost prema brojnim ljudima koji su mi bili podrška da u tome uspijem, jer iako je to bila solo ekspedicija, pitanje je bih li u tome uspio da nisam imao svoje navijače, svoje 'pleme sanjara'".
IDUĆI ZADATAK
"Moja životna partnerica Anđela i ja na Antartici smo se zaručili, a nakon povratka u Zagreb i vjenčali, a sada spremamo naše veliko zajedničko putovanje. Putovati ćemo cijelu 2019 godinu i provoditi naš novi, zajednički projekt 'Ljubav oko svijeta'. Istraživat ćemo što o ljubavi misle i kako je doživljavaju i žive pripadnici najrazličitijih i najegzotičnijih kultura na svim kontinentima, od najzabačenijih plemena lovaca i sakupljača u Africi i Oceaniji, do najmodernijih društva Zapada".
DAVOR U BEOGRADU
U utorak 20.11. od 19h u Dom omladine u Beogradu, na 31. Putospektivi, mjesečnom okupljanju putnika i ljubitelja putovanja, dolazi Davor Rostuhar, pisac, fotograf i svjetski putnik iz Hrvatske koji je od obale Antarktika, hodajući na skijama 47 dana, bez ikakve pomoći, prepješačio 1163km do najjužnije tačke naše planete - Južnog pola i time postao 26. osoba na planeti kojoj je to pošlo za rukom.
Davor će u Beogradu pričati o tome šta je sve bilo potrebno da stigne do cilja, kako je uspio preživjeti u divljini u kojoj ne opstaje nijedno živo biće i pritom pješačiti i do 12 sati dnevno, vukući sanke teške više od 100 kilograma?
