Gizela Januševski je bila prva doktorica u Banjaluci koja je radila od 1899. godine. Nakon zatvaranja državne ordinacije, otvorila je privatni dispanzer u kojem je liječila, uglavnom, žene i djecu od zaraznih bolesti i infekcija, respiratornih i polnih bolesti, a obavljala je i manje hirurške operacije. Često je i besplatno liječila građane, prvenstveno djecu iz siromašnih porodica ili djecu bez roditeljskog staranja. Umrla je 2. marta 1943. godine u nacističkom koncentracionom logoru Terezienštat, a za svoj cjelokupni predani rad 1937. dobila je austrijsko državno odlikovanje za zasluge.
Julka Popović-Srdić je je bila jedna od malobrojnih žena koje su se prije Drugog svjetskog rata okušale na spisateljskom polju u banjalučkom kulturno-društvenom životu.
Julija Pejnović je bila istaknuta banjalučka operska pjevačica, glumica i pedagoginja. Predavala je klavir i solo pjevanje u Muzičkoj školi u Banjaluci.
Branislava Perović Nešković je bila učesnica Narodnooslobodilačke borbe (višestruko je odlikovana za učešće u ratu i nositeljica je Partizanske spomenice 1941), doktorka fizike i prva direktorka Instituta za nuklearne nauke „Vinča“. Rođena je u Banjaluci 1920. godine, gdje je pohađala Gimnaziju dok je nisu izbacili zbog dijeljenja letaka i čitanja „Proletera“. Školu je završila u Beogradu gdje je poslije upisala Tehnički fakultet. Bila je aktivna članica Komunističke partije i urednica jugoslovenskog omladinskog lista „Omladina“. Na Institutu za nuklearne nauke „Vinča“ je bila dio tima koji je projektovao i napravio neke od najsloženijih fizičkih instrumenata i opreme. Bila je uključena u pionirske projekte iz oblasti jonizovanih gasova i atomskih sudara, osnovala je Odeljenje za separaciju radioaktivnih izotopa i Laboratoriju za atomsku fiziku, a od 1976. do 1979. je bila generalna direktorka Instituta za nuklearne nauke „Vinča“ , čime je postala prva žena na čelu prirodnjačke naučnoistraživačke institucije u istoriji Jugoslavije. Umrla je 2008.
Anka Drakulić je bila prva školovana učiteljica koje je u Banjaluku stigla 1868. godine na poziv bogate trgovačke familije koja je željela da školuje i svoju žensku djecu. Anka će ostati zabilježena ne samo po svoj predanosti da radi na opismenjavanju stanovništva, već i kao prva žena koja je u Banjaluci imala klavir.
Jelica Belović Bernadžikovska (1870 – 1946) je govorila devet jezika. U Banjaluku je došla na mjesto upravnice Više djevojačke škole gdje je ostala sve do preuranjenog penzionianja od strane austrougarske vlasti. Uticala je na obrazovni, društveni i kulturni život žena u Banjaluci. Pisala je o etnografiji, pedagogiji i istoriji ženske književnosti. Leksikon „Građa za tehnološki rječnik ručnog rada“ napisan je na sedam jezika. U predgovoru djela „Srpski narodni vez i tekstilna ornamentika“ iz 1907. gdine potpisala se kao autorica, koristeći rodno senzitivan jezik, što je i za današnje vrijeme rijetkost. Na njemačkom jeziku napisala je nekoliko stotina feljtona o feminizmu i pravu žena na obrazovanje. Prevela je na francuski jezik preko 100 narodnih pjesama i priča.
Margita Hercl (1900 – 1942) je završila Medicinski fakultet u Beču i bila je specijalista za dječije bolesti. Govorila je mađarski i njemački jezik, a francuskim se služila. Radila je i kao honorarna doktorica i vodila kurseve za majke u Gimnaziji u Banjaluci. Bila je aktivna članica „Ženskog pokreta“ i „Crvenog krsta“.
Ravijojla Jovetić (1904 – 1989) je bila vlasnica najprestižnijeg krojačkog salona u Banjaluci. Bila je vrsna modistkinja o čijem se umijeću pričalo izvan Banjaluke i čije su balske haljine smatrane umjetnošću.
Milica – Carka Jovanović (1896 – 1994) je u banjalučkom pozorištu glumila jedanaest godina, a pripadala je prvoj grupi glumaca i glumica koji su igrali u prvoj sezoni banjalučkog pozorišta. Nakon Drugog svjetskog rata glumila je u prvom dugometražnom filmu „Slavica“.Smatra se jednom od najuspješnijih glumica svog vremena koji je svoj talenat brusila u Banjaluci.
Natalija Jović (1900 – 1969) je bila angažovana u organizaciji „Ženskog pokreta“ tridesetih godina prošlog vijeka, a kasnije je bila aktivistkinja AFŽ-a, te je u velikoj mjeri doprinijela razvoju ženskog aktivizma u Banjaluci. Rat je provela po zatvorima (Kragujevac i Banjica), te se po završetku rata vratila u Banjaluku gdje je radila kao profesorica.
Ljubica Dada Jovanović (1885 – 1980) je tokom prvog svjetskog rata bila bolničarka, a za svoj rad, doprinos i požrtvovanost dobila je tri odlikovanja. Želju da se posveti glumi krila je od svog patrijarhalnog oca. Glumački poziv je dovodi do banjalučkog pozorišta gdje provodi desetak godina.
Vahida Maglajlić (1907 – 1943), narodna heroina Jugoslavije. Priča o Vahidi je priča o ženi koja je napustila komfor imućne, ugledne banjalučke gradske porodice i uključila se u otvorenu borbu protiv fašizma. U Komunističku partiju Jugoslavije primljena je u maju 1941. godine. Skrivala je i smještala komuniste u kući svoga oca, učestvovala u njihovom prebacivanju na oslobođenu teritoriju, sakupljala je lijekove i drugi sanitetski materijal, odjeću i obuću, oružje i municiju, kao i drugi potrebni materijal. Bila je jedna od najsigurnijih partizanskih veza u Banjaluci. U banjalučkom zatvoru, poznatom kao „Crna kuća“, bila je mučena i maltretirana u nadi da će odati i ostale saradnike Narodnooslobodilačkog pokreta, a iz zatvora je pobjegla skokom kroz prozor. Djelovala je među narodom, uglavnom ženama. Na Prvoj konferenciji Antifašističkog fronta žena Jugoslavije, održanoj 6. decembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu, izabrana je u članstvo Centralnog odbora. Poginula je 1. aprila 1943. Godine kod Bosanskog Novog, prilikom iznenadnog njemačkog napada. Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 20. decembra 1951. godine, proglašena je za narodnu heroinu.
Milena Preindlsberger – Mrazović (1863 – 1927) je bila pionirka bh novinarstva, kao i prva žena urednica i izdavačica u BiH. Bila je stalna saradnica lista Bosnische Post, a kasnije i njegova vlasnica i glavna urednica. Njena knjiga Die Bosnische Ostbahn, objavljena 1908. u Beču, prevedena je pod nazivom Bosanska istočna željeznica nakon više od 100 godina od objavljivanja. Milena Mrazović objavila je i knjigu Bosanske narodne bajke i Selam. Iako u Banjaluci nije dugo živjela, upisala se u hroniku grada jer je 1881. godine muzicirala na koncertu klasične muzike koji je označen kao prvi koncert u BiH. „Bosansko-hercegovačke novine“, koje su izlazile u Sarajevu, objavile su da je 31. maja 1881. godine u Banjoj Luci održan prvi koncert ozbiljne muzike.
Izvori:
► Gajić, Draga (2013.). Život i stvaralaštvo žena Banjaluke. Banjaluke: Grafopapir
► http://www.6yka.com/novosti/upoznajte-zene-iz-proslosti-koje-su-zaduzile-banjaluku
► http://kakvazenska.com/branislava-perovic-neskovic-fizicarka/
► http://www.media.ba/bs/magazin-novinarstvo/milena-mrazovic-prva-bh-novinarka-i-slavna-bosanska-spisateljicahttp://stav.ba/milena-mrazovic-preindlsberger-prva-novinarka-u-bih/
► Zabilješke sa izložbe „Mir sa ženskim licem” (29. maj 2014) na kojoj je profesorka Biljana Babić govorila o znamenitim Banjalučankama. Na izložbi je promovisana i inicijativa za povećanje broja ulica sa ženskim imenom u Banjaluci, kao i inicijativa za uspostavljanje „Dana sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH“, iza koje stoji 12 organizacija civilnog društva iz BiH.
Napomena: Na spisku su samo neke od žena koje su uticale na život i razvoj Banjaluke i utirale put emancipaciji žena na ovim prostorima, dobijanju prava glasa, prava na obrazovanje i rad i prava na život bez nasilja.
