Svake godine ista priča. Desetine strategija za razvoj privrede koje su nam samo donijele najmanje plate u Evropi, izrabljivačke kompanije, ortački kapitalizam, velike namete, gušenje proizvodnje, gomilanje javne uprave i smanjenje realnog sektora iz kojeg radnici svakodnevno odlaze u potragu za novim životom u inostranstvu.
A zašto je to tako?
Pa upravo zbog toga što privrednog napretka nema dok ga vode birokratski paraziti bez znanja. A upravo je znanje preduslov za bilo kakav pomak naprijed.
TO TVRDE SAGOVORNICI BUKA PORTALA, DEKANI DVA NAJPRESTIŽNIJA FAKULTETA U BANJALUCI, ELEKTROTEHNIČKOG I MAŠINSKOG BRANKO BLANUŠA I DARKO KNEŽEVIĆ.
Nauka i tehnologija, kao pokretač razvoja za njih je jedini put koji može dovesti do povećanja produktivnosti, a onda i plata, te ka koncu i standarda građana u RS.
BLANUŠA: Nauka i tehnologija i privreda su usko vezane jedni uz drugo. Naravno, do određenog razvoja privrede može doći i bez razvoja nauke i tehnologije, poput otvaranja malih preduzeća koja se bave niskoakomulacionim djelatnostima kako se to radi kod nas. Ali, kod takvog nazovimo ga „privrednog razvoja“ ne može se očekivati značajniji društveni napredak. Ozbiljan društveni napredak i privredni razvoj ne mogu se dešavati bez razvoja nauke i tehnologije za koji su onda vezane sve velike investicije koje uključuju transfer tehnologije, što je jako bitno.
A kako to konkretno izgleda?
BLANUŠA: Pa evo kako se to realizuje gdje se ima ozbiljna strategija. Recimo, istraživanje i nauka je vezana za određene istraživačke projekte. Kroz te istraživačke projekte formiraju se odgovorajući centri izvrsnosti. Kroz njih dolazi do pojave spin of, a onda i startap kompanija. To su male kompanije nastale iz istraživanja koje započinju sa svojom samostalnom djelatnošću i koje imaju svoj proizvod koji je na odgovarajućem tehnološkom nivou. E, čim mi imamo određen broj startap kompanija i čim one imaju svoj proizvod javlja se interes velikih kompanija koje te male usisaju u sebe i svoj sistem i zadržavajući njihov bred. To je onda proces koji se kumulativno širi, jer te velike kompanije podržavaju rast i jačanje tih malih, oslanjajući se na fakultete i istraživačke centre i to je proces u kojem su sve karike povezane.
Sljedeća stvar koju moramo imati da bi doveli ozbiljne investitore jeste odgovarajuća radna snaga. Kad nas investicije i ulaganja se svode na zapošljavanje radne snaga bez visoke kvalifikacije. Znači, nema velike potrebe za inžinjerima. Međutim, kako se ta proizvodnja širi uz nju ide i određeni stepen razvoja i unapređenje proizvodnog procesa koji imate tu. E sad, većini investitora je mnogo zgodnije da to unapređenje proizvodnje vrše na licu mjesta, tu gdje su investirali, nego da to radi neki autsorsing. I čim se javi potreba za unapređenjem proizvodnog procesa ili osavremenjavanje postojećeg tu se javlja potreba za visokoobrazovanim i stručnim kadrom. Oni su ti koji će obavljati projektantske poslove. Tako da za bilo kakvu ozbiljnu investiciju i transfer tehnologije neophodno je da imamo kvalitetan visokostručkni kadar i ulaganje u nauku, tehnologiju i istražvanje.
Da li je to onda upravo nesodatak tog kadra razlog ovako malih plata kod nas?
KNEŽEVIĆ: Naravno, mi na fakultetu dosta sarađujemo sa privredom, pa mogu da kažem zašto su između ostalog ovdje kod nas cijene rada niske i mnogo niže nego na zapadu. Ovdje je niska produktivnost u firmama. Mi smo imali slučaj firme koja je prestala da radi u čijem je proizvodnom pogonu bilo zaposleno 1.000 radnika, a u Njemačkoj je takva firma imala isti obim proizvodnje sa 30 radnika. I naravno da ti radnici ne mogu imati istu platu. Interesantan je primjer Izraela koji ima mnogo malih kompanija čiji rad je zasnovan na znanju, a samim tim i cijene proizvoda koje oni prave su mnogo veće nego gdje je mali ili nikakav udio znanja. Ali oni razvijaju istraživačke centre iz kojih izlaze ljudi koji otvaraju male kompanije zasnovane na znanju.
A kakava je trenutna situacija kod nas?
KNEŽEVIĆ: Kod nas se dugo vremena govorilo da je naša šansa u malim i srednjim preduzećima, ali ona ne mogu da imaju sopstveni razvoj. Mala i srednja preduzeća nemaju veliku akumulativnu sposobnost koje imaju veće firme. Da bi se ona razvijala mi moramo pokrenuti istraživačke centre koji će služiti u razvoju tih malih i srednjih preduzeća. Takođe, kod nas kompanije koje dolaze iz inostranstva i ovdje otvaraju pogone, kojih čak ni nema mnogo, obično su iz oblasti tekstilne, kožarske i sličnih industrija. Primjer je fabrika u Kotor Varoši koja ima 2.000 radnika, a nema ni jednog inžinjera. Tu su niske plate i to je praktično zarobljavanje te radne snage u poslovima koji imaju mali profit i malu dobit. Mi imamo neke firme iz oblasti mašinske i elektro industrije, poput firme Kolektor koja se ovdje otvorila i koja zapošljava 500 radnika koje prebacuju onaj dio proizvodnje sa već zastarjelom tehnologijom iz svoje zemlje. Oni ne prenose kod nas vrhunsku tehnologiju nego dolaze sa tom tehnologijom koja ne iziskuje toliko obrazovanu radnu snagu. Sad dolazimo do toga da je udio cijene rada u cijeni proizvoda u Njemačkoj oko 30 odsto, u Sloveniji oko 20 odsto, a kod nas oko 10 odsto. I onda imamo situaciju da je glavni motiv dolaska investirora jeftina radna snaga koja nas najviše ukopava.
Pa, imamo li ikakav plan kako da mijenjamo tu situaciju?
BLANUŠA: Naša razvojna šansa je da se posvetimo školovanju kvalitetnog kadra i da probamo takav kadar sa zananjem zaposliti. Primjer je IT sektor, jer se u BiH očekuje da će u naredne tri godine samo sa ovim brojem kompanija trebati oko 6.000 novih stručnjaka. Naravno, ti stručnjaci su različitog nivoa znanja. Uz to, cijeli IT sektor je takav da nisu potrebna nikava ulaganja. To je posao koji se može razviti ovdje i dobija se proizvod koji se lako prodaje na inostranom tržištu. Ali tu nam je potreban dovaoljan broj kadrova. Mi ovdje, sa onim što imamo možemo odškolovati kvalitetan kadar, samo je bitno kako okupiti taj kadar, pružiti mu šansu i iskoristiti njegov potencijal. To još niko nije uradio.
KNEŽEVIĆ: Tu su i poslovi iz mašinske industrije koji su vezani za automobilsku industriju, kao i sve popularnija CNC obrada. Za ovo su zainteresovane Njemačke kompanije i već postoji nekoliko takvih firmi ovdje, ali oni obavljaju posao tako što strane kompanije dostave crtež, a naši trebaju samo da naprave proizvod. E, u posljednje vrijeme se pojavljuje interesovanje i potreba tih kompanija iz inostranstva da se kod nas radi i razvoj, konstrukcija i projektovanjae. Ali mi imamo problem što nemamo dovoljno ljudi, nemamo inžinjera. Ja bih sad mogao zaposliti 40-50 inžinjera proizvodnog smjera da ih ima. Tu bi država trebala da prepozna naše razvojne šanse. Da prepozna koje sektore industrije treba razvijati. Mi moramo početi stavljati ove stvari na „vagu“. Cijena po kilogramu materijala kukuruza je 20 do 30 feninga, a cijena kilograma materijala ugrađenog u automobil je 20, 30 ili 200 maraka. I tu se može vidjeti gdje postoji neka šansa. Kod nas se dosta ulaže u poljoprivredu, u podsticaje te vrste, a efekta nema. A ovdje imate industriju koja može da donosi dobit, ali nema inicijalnih mjera.
Pa zašto se ne napravi neki zaokret? Zašto se ne mijenjaju te politike razvoja koje su do sad bile neuspješne?
KNEŽEVIĆ: To je zbog neznanja! Ono će nas koštati glave.
BLANUŠA: Slažem se sa ovim što Darko kaže. Oni koji bi to trebali da rade, ne znaju na koji način da to ostvare. Daleko da smo mi protiv da se ulaže u poljoprivredu i slične djelatnosti, ali problem je što su one djelatnosti koje bi trebale da budu stubovi razvoja nekao zanemarene. Kao da oni koji mogu da donesu do zaokrete ne vide gdje je naša prava šansa. Ili ne žele da vide. Svi znamo da je danas na tržištu rada aplikativno znanje jako cijenjeno i da je to ono što se dobro plaća. Mi bi trebali u našem srednjeoškolskom i visokom obrazovanju podsticati aplikativna znanja, posebno tehnička i inženjerska. Jer su upravo ti stručnjaci oni koji trebaju da budu nosioci privrednog razvoja u ovom segmentu koji je visoko akumulativan. Za sve to je bitno da imamo dobar program podsticaja obrazovanja kadra u ovim oblastima i program prekvalifikacije i dokvalifikacije. Mi smo čak išli sa nekim prijedlozima, ali nismo nailazili na razumijevanje. Mi smo tražili da ekonomiste koji ne mogu da nađu posao prekvalifikujemo u godinu dana za IT sektor, ali to nije bilo podržano. Ne znam zašto, jer nama je glavni preduslov za transfer tehnologije da obezbjedimo kvalifikovanu radnu snagu.
Obojica ste se složoli da je neznanje prepreka razvoju. Zašto je to tako? Pa, ne treba biti genijalac da bi saslušali one koji znaju.
KNEŽEVIĆ: Ali kako da odabremo onog koji zna kad svako misli da je najpametniji. Veliko je neznanje i to nam je ogromna kočnica na putu ka razvoju i to na svim nivoima. Posebno smo primjetili probleme u srednjoškolskom obrazovanju, u tehničkim školama. Mi moramo svake godine vršiti dodatnu obuku srednjoškolskih profesora na fakultetima da bi se upoznavali sa novim tehnologijama. Da bi se popravile stvari poput ove koja bi dovela do stvaranja kvalifikovane radne snage ne treba mnogo. Ne treba puno novca. Ali treba volje i trebali bi ljudi koji razumiju taj sistem da se dovedu na mjesta na kojima se odlučuje ili bar da se saslušaju.
Ali, očigledno je da za sada nema volje i spremnosti da se u postupke odlučivanja uključe ljudi koji se razumiju u svoj posao. Kakva je inače saradnja vaših fakulteta sa nadležnim ministarstvima?
BLANUŠA: Najkraće, loša. Mi nemamo saradnju u pravom smislu. Sa ministarstvom nauke i tehnologije ta saradnja se ogleda u raspisivanju konkursa iz oblasti nauke, tehnologije i organizovanje konferencija, odlasci na konferencije i slično. Tu nema tematskih i strategijskih projekata sa značajnim fondom gdje bi se okupile ozbiljnije istraživačke grupe sa više fakulteta što bi dovelo do ozbiljnog rezultata, ozbiljnog proizvoda. Mi trenutno nemamo kompanija dovoljno jakih koje bi investirale u razvoj i zato bi bilo bitno da u ovoj fazi država povuče prvi korak. Sa druge strane, visoko obrazovanje bi trebalo da bude pod ministarstvom nauke i tehnologije, jer dok si pod ministarstvom prosvjete i kulture stalno se favorizuje ta obrazovna funkcija. Što se tiče ministarstva industrije ili građevinsarstva saradnja je jako loša, jer sve te javne institucije, pa i ministarstva ne vide Univerzitet kao partnera. Ja ću reći samo primjer dva velika strategijska projekta poput elektronskog zdravstva i elektronske uprave gdje je ETF kao vodeća visokoškolska institucija u toj oblasti isključen iz takvih projekata.
KNEŽEVIĆ: Moram dodati da ovi brojekti koje Branko pominje, a koje podržava ministarstvo nauke su po 5.000 KM i kakvo ozbiljno istraživanje da s tim napravite. To je samo da se zadovolji forma. Takođe, ministarstva indutrije i energetike ili građevinarstva nas ne prepiozbnaju kao partnera. U Sloveniji država uključuje fakultete. Mi smo napravili Centar za podršku privredi, ali ne možemo da zaposlimo nikog tu novog, dok u Beogradu na Mašinskom fakultetu imaju inovacioni centar sa zapioslenih 200 inžinjera. Koja je to snaga! Ali to kod nas nije bitno, već mi rasipamo sredstva, pravimo kozmetičke promjene, otvaramo studijske programe koji nam uopšte ne trebaju... Tu ima prostora, ali neko mora da podvuče crtu i da se prihvati realnost i da se vidi šta nam to treba. Ovakav sistem se ne može finansijski održati.
Imamo li mi onda luksuz da još 4 godine potrošimo kao i ove do sad što smo trošili u ignorisanju struke i znanja, zapostavljajnju nauke i tehnologije? Možemo li mi sebi dopustiti da i dalje nemamo politiku razvoja napravljenu na realnim osnovama koja bi se napokon počela provoditi?
KNEŽEVIĆ: Ne znam zašto samo četiri godine. Nama je vrijeme odavno isteklo i mi moramo u ovoj godini početi nešto mjenjati.
BLANUŠA: Ja moram reći da čak u nekim segmentima postoje neke strategije koje su dobro napisane, ali su one samo lista lijepih želja. Međutim nigdje u tim strategijama i dokumentima nema definisanih koraka koji su potrebni da se preduzmu, kojom dinamikom, u kojem vremenskom periodu da bi se to postiglo, a to se mora napraviti. I u svakom slučaju ministarstvo bi se treblo osloniti na Univerzitet, jer do sada ministarstva to nisu radila na dobar način. Dosta je više podsticaja bez razvoja ili otvaranja i pomoći fabrikama koje izrabljuju radnike i ne stvaraju produktivnost. Ja nemam ništa proti „Beme“, ali pitajte bilo kog radnika ako će iskreno da ogovri koliko je zadovoljan. A pitajte jednog mašinskog ili softverskog inžinjera koji imaju preko 2.000 maraka kako je njima. Nama nisu samo potrebne strategije, već i odgovarajući akcioni plan. A visokoškolsko obrazovanje, zajedno sa srednoškolskim je nešto o čemu se mora voditi računa i odriješiti ruke tehničkim fakultetima, dati im mnogo veću podršku i podsticaj da bi upravo oni bili nosioci razvoja i kreatori državnih strategija.
KNEŽEVIĆ: Većina tih stvari se sistemskim mjerama može riješiti i promjeniti, ali nema spremnosti. Pa mi imamo u srednjim školama slučajeve da se upropaštavaju cijele generacije zato što se održavaju smjerovi koji nemaju budućnost. Mi moramo tu praviti rezove i početi iz školovati kadrove koji će odmah poslije škole naći posao. To se može, samo kad bi neko htio da se upusti u to. Mi imamo pretjerano veliki broj zanimanja koja nemaju smisla i koja nekorenspondiraju sa tržištem. Tu su neki vazduhoplovni, PTT tehničari, saobraćajni, a mašinskih koji se traže nigdje. Što se tiče našeg srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja, i tu moramo mijenjati stvari.
Ipak, i pored ovakve situacije političari obećavaju prosječnu platu od 500 evra u skorije vrijeme, a za godinu i po čak 1.000 evra. Ali, može li se to očekivati bez podvostručenja produktivnosti? I može li se uopšte doći do ovih plata bez razvoja nauke i tehnologije?
BLANUŠA: Ma to je sve vezano jedno sa drugim. Jer, na osnovu čega bi mi podigli plate, a da se ne zadužimo. Plata mora biti na realnim osnovama, a ukoliko nema jačanja realnog sektora nema ni veće plate. A da bi se to dogodilo mora doći do povećanja obima proizvodnje, otvaranja novih radnih mjesta, novih proizvodnih pogona, novih kompanija koje stvaraju novi proizvod. A sa druge strane da u onom što već radi se povećava produktivnost. To se dobija tako što ćemo podići tehnološki proces na jedan veći nivo. Da koristimo nove inovacione metode i postupke. To su dva procesa koja moraju paralelno da se odvijaju. Tek kad se u značajnoj mjeri ostavri i jedno i drugo mi možemo računati da imamo realnu osnovu za povećanje plate. Sve ostalo je prazna priča.
Ali kako do toga doći kad se kod nas samo kratkoročno razmišlja?
KNEŽEVIĆ: Pa da bi se došlo do ozbiljnih pomaka tu moraju da se uključe ljudi sa znanjem, ali ne oni sa birokratskim znanjem. Nije dovoljno postaviti samo cilj, već znati i kako do njega doći. Birokratija je kod nas toliko porasla da nas ona izjeda sa svih strana. To je naše naslijeđe. Mi smo zadržali najgore iz prošlog sistema i uzeli najgore iz novog sistema. Tu moraju stručnjaci koji dobro razumiju problematiku da osmisle korake kojima ćemo se kretati. Mnogi ljudi to neće razumjeti i na prvu će možda i negodovatri, ali moramo da se mijenjamo. Mora se stručnjacima sa fakulteta dopustiti da učestvuju u kreiranju bolje sutrašnjice.
BLANUŠA: Mi moramo uključiti ljude i iz kompanija i sa fakulteta koji će dati smjernice.
Za kraj, kad bi se neko sjetio iz Vlade, da ovako umjesto mene vas pozove i zatraži pomoć u kreiranju nekog prvog koraka ka osnaživanju privredu, razvoju i napretku, šta biste mu rekli?
BLANUŠA: Ono što se mora uraditi od strane Vlade jeste da se shvati šta je to bitno za državu, za povećanje razvoja i unapređenje privrednog sektora, a samim tim i standarda života u RS. Ono što je ključno za naredni period jeste ulaganje u znanje i broj jedan su ljudi. Sasvim sigurno bi moralo da se ovi tehnički fakulteti koji obrazuju kadrove za visokoakomulacione poslove, za privredu, realni sektor dobiju podršku. Sljedeća stvar koja je jako bitna jeste da javne institucije vide Univerzitet kao partner za svoje projekte. Sljedeće, veoma važno jeste da se proces proizvodnje što više rastereti. Previše je nameta od strane države koji nas usporavaju i koče. Takođe, mi ako želimo imati ozbiljan razvoj moramo imati velike projekte sa značajnim sredstvima i konkretnim rezultatima, odgovrajućom dinamikom, vremenskim rokom i sasvim sam siguran da će iz toga nastati nove startap kompanije, a onda će doći i do transfera tehnologije,a nakon toga će se pojaviti i interes mnogih inostranih investitora.
KNEŽEVIĆ: Branko je to dobro sažeo, ali mi bi mogli za više ministarstava dati prijedloge kako unaprijediti naše poslovno okruženje, ali i obrazovanje. Važno je samo da na saslušaju i da se ministarstva oslone na fakultete. Ipak, ono što bih ja dodao i izdvojio jeste reforma obrazovanja koja je prijeko potrebna i to ne sasmo visokoškolskog, već i srednjeg, pa i osnovnog koje je bazirano na nekom srednjevijekovnom učenju. Mi moramo preći sa reproduktivnog na asocijaticvno učenje. Ponavljam, potrebno nam je razvijanje novog znanja i to nam je spas.
RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ
