Dragan Bursać: Gnom Čava i ostale ublehe naše opozicije

E sad, to što glupi narod ne zna šta je htio reći, jebi ga, do naroda je. Kako god, jadnog li i prežalosnog čovječuljka. Ovog bivšeg opozicionara ne treba štediti makar kroz zajebanciju do kraja svih njegovih mandata.

Dragan Bursać / 25. Februar 2019

 

 

Novinar Radija Slobodna Evropa zamolio me je za komentar o opoziciju u Republici Srpskoj. Pitao sam ga na koju tačno opoziciju misli. Šalim se, pitao sam ga ko je opozicija u Republici Srpskoj? Pošten i strpljen neki čovjek, elaborirao mi je kako misli naravski na one koji sjede u skupštinskim klupama. Da, znam da nisu neka opozicija, ali treba mi tekst o opoziciji, reče.

 

Ko je Cicku ukrao SDS?

 

Pa treba i meni, pomislih za sebe! Dabome da mi treba. Ne mislim da ću nešto novo i pametno reći, ako kažem da u RS-u ne postoji opozicija, ali valja pribilježiti do kojeg dna smo došli kao društvo.

 

Gledam ovih dana onog SDS-ovog starog jastreba Cicka Bjelicu, taj zvuči kao Rajko Vasić, sa tom razlikom što ga vidim u SNSD-ovom stožeru za razliku od ražalovanog Rajkana. Gledam i pitam se, kako je moguće da se najradikalniji nacionalista sa desne strane približio Dodikovom tajkunskom mejnstrimu? I nije se približio! Cirkus SNSD-a sam je vintao ka desnici, dok se nije našao na položajima Cick i Riste Đoge.

 

Pa tako i RTRS zvuči jednako kao i '94, nikad sličniji Đoginom izvorniku. Naravno, u tekstovima urednika, koje diktira centrala SNSD-a, tamo gdje je stajlo metiljavo SDS, sada piše Milorad Dodik, ali sve je navijek isto. A kome ni to nije dovoljno, Bože zdravlja, pravde i Infosrpske pa da koljemo izdajnike i Balije!

 

Guslari, sise i njihova udruženja

 

U suštini na vlasti je boldovana digiralna 2.0. verzija ratnog SDS-a kojom kromilare Dodik, Šprić i drugovi iz satelita. Nacionalistički diskurs p(o)stao je ubjedljivo jedina autostrada po kojoj se kreće svaka poltika RS-a. I neko će reći, kakve veze ima ova priča sa opozicijom u RS-u? Ima, kako nema , vlast SNSD-a odavno je pokrala ideoloiju opozicionih ultranacionalista, pa se prosječni šovinizmom zadojen Srbin, pita, koji ću moj glasati za SDS, pored živog i crnog SNSD-a. I to, ne samo da se pita glasač nego i član SDS-a, koji panično bježi u susjedni tabor, dok shvata da je SDS, najobičnije guslarsko udruženje, sa guslarom na čelu, dabome. I ovaj guslar Vukota, kao i njegov učitelj, ratni zločinac Karadžić, vidi unisonu svesrBsku zemlju. Samo, jebi ga, vidi je i Dodik i još nudi raji par preostalih radnih mjesta na entitetskoj sisi i zamjenu za poslušnost.

 

Tužni v.d. gnom Čavić

 

A kad smo kod entitetske sise i poslušnosti, šta vam prvo može pasti na um, do li tužni neshvaćeni gnom, Dragan Čavić, koji je postao V.D. direktor «Eleltrokrajine». Nego, zašto je neshvaćen? Narod je glup i ništa ne sluša! Ono istina je da je Čava rekao kako će Dodika staviti iza rešetaka i ostale budalaštine, ali to je politika, a poltičari lažu i lupetaju, no Čava je jasno kazao kako će poslije izbora biti na vlasti. E sad, to što glupi narod ne zna šta je htio reći, jebi ga, do naroda je. Kako god, jadnog li i prežalosnog čovječuljka. Ovog bivšeg opozicionara ne treba štediti makar kroz zajebanciju do kraja svih njegovih mandata.

 

Bezmudost i ostale politike

 

I onda pogledamo PDP, interesnu organizaciju, koja je odvajkada kormilarila po bespućima-dođem ti-dođeš mi. Njen najnoviji šef (ako je šef), Branislav Borenović ima klasično odsustvo muda, glede protesta u Srbiji. Preciznije, ima malograđanski napad nezmjeranja. Mi prema tome NE ZNAMO, kakav je stav ove partije glede srbijanskog diktatora Vučića. SNSD, kao vlast, bar se jasno izjašnjava, pa vele-podržavamo Vučića, dok ga ne smijene, a onda ćemo podržavati novu vlast (vidjeti pod poglavljem od pobačaja do predsjednika- tvorba Borisa Tadića u Tomislava Nikolića). Jeste licemjerno ali je barem neki stav. Ovi iz PDP-a ne znaju šta bi sa tim pitanjem. Mladi Draško Stnaivuković uspjeva na performerskom nebu zaokupiti pažnju javnosti, što je divno i krasno, ali nema baš nikakve veze sa objektivnom igrom moći i subjektivnim ličnim dosezima u političkom životu.

 

Ostale partije, ne treba komentarisati, jer ih nema ili su tek Dodikovi statisti. To i nisu stranke, a još manje imaju ljude sa integritetom, nekom harizmom i bilo kakvom voljom da se ozbiljno bave politkom, koja isključuje materijalnu korist.

 

Moraju li novinari sve?

 

I u tome pogledam intervju Aleksandra Trifunovića, kod Senada Hadžifejzovića. Obojica se složiše, a mogu i ja sa njima, da nema opozicije u RS, nego opoziciju predstavlja par novinara, aktivista i nekoliko slobodnomislećih ljudi. A i oni neće dugo...mislim ostati u Banjaluci. Tačno!

 

Samo što nije posao novinara, psihologa, urednika, pravnika i profesora da izigrava profesionalnog poltičara. Naprosto, nema toga kapaciteta, nema te siline. Najprostrije rečeno, ovakva osoba igra na tuđem terenu.

 

Smijeh ovakav i onakav

 

Pa se sjedim dobrog novinara sa Radija Slobodna Evropa. Rekoh mu da je ovo upravo sjajna pozicija, ovo nepostojanje opozicije u RS-u. Pozicija iz koje može nastati jedina prava opozicija, dakle anacionalna, društveno odgvorna, lijevo orjentisana, obrazovana opozicija, kojoj je imanentni cilj svrgavanje nacionalističke vlasti, a ne kukanje zato što ne učestvuje u istoj. Nasmijasmo se obojica.

 

Nego, gdje su silni, Hrvati, Bošnjaci, ostali? Gdje je građanski blok, gdje su lijeve partije? Gdje je čitav jedan spektar građanskih opcija, otvorenih za djelovanje i demokratizaciju u RS-u?

 

Opet se smijemo. Samo gorko, mnogo gore nego prvi put!


Buka preporuka

Politika

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.