Dragan Bursać: Jesmo li dostojni ZAVNOBiH-a?

A zamislite da su namjesto onih 247 LJUDI, BiH temelje udarali Čović, Dodik i Izetbegović junior? Pa ne bi nas bilo ni u kajdankama!

Dragan Bursać / 26. Novembar 2018

Uvijek je isto. I danas i 25. novembra 1943. godine, kada je onih 247 delegata širom BiH restauriralo našu državu u Mrkonjić Gradu. Država je tada, a i sada poprilično okupirana. Ustaše, četnici, balije i strani zavojevači, koji žele rasturiti domovinu, naoštrenih zuba čuče tu oko nas.

Neko će reći kako je to relativizacija, kako su se vremena promijenila, pa onda kako pobrojane ustaše, četnici i balije nemaju kame i strojnice nego većma tastaure i miševe. Taj neko će biti formalno u pravu, ali suštinski ne. 

Jer, odveć hladna kišna jutra u ta dva dana podsjećaju na ova današnja.

Fašisti ne mogu priznati antifašističku tekovinu

Današnji četnici i ustaše ne priznaju ZAVNOBiH, jer fundamentalno, kako fašisti mogu priznati antifašističku tekovinu No 1?

Srpski narod, a to je degenerisanje povijesti vlastite, k tome odriče se tekovine koju su većinski zastupali njihovi djedovi i pradjedovi. 

Zar je moguće ne slaviti Dan kada su ti isti preci formirali državu, na čijim temeljima danas stojimo, zarad kancelarijsko- mafijaških inetersa Milorada Dodika i oligarhije mu? Eto, kako vidimo, preciznije kako čujemo po tužnoj tišini, moguće je. Pa onda potomci, zabijene glave između Mrkonjić Grada i Laktaša slušaju kako im se RTRS ispišava po djedovima, tvrdeći kako je 25. novembar «nepostojeći praznik». Ili da se izrazim u srBskom poJetskom kazanju, prodali ste djedove za mlaku stolicu i nešto fašizma. 

Je l' to isti onaj narod koji je ustao pred fašističkim zlom '41 ili je ovo neki drugi, lobotomiziran narod, kome je od Rade Vranješević draži Draža?

Retoričko je to pitanje dabome, koje pokazuje sav trijumf retroaktivne fašizacije u Srba. Ili u prevodu, kako sebi zabiti autogol i svrstati se na pogrešnu stranu povijesti zarad interesa sitne fukare.

Izučavaće se ova istorijska anomalija i na katedarama za povijest, ali i onima zaduženim za socijalnu patologiju i neuropsihijatriju. Sad nema niti studenata, niti profesora zainteresovanih za istinu.

 Jednako, kao što juče i danas i na Šehitlucima i u Mrkonjić Gradu, osim časnih entuzijastičkih izuzateka, nije bilo nikoga. Pa Dodikovom režimu nedjelja dođe kao usud. Jer, neradni je dan, a dobro je poznato da u Republici Srpskoj, radi sve «bolje, više i jače» za 25. novembar. Navodno, u inat mrskoj Federaciji, a zapravo u inat kostima partizanskih predaka.

Samo, velim, nema to ko da objasni niti djeci, niti profesorima u manjem BiH entitetu. Nije vrijeme, jebem li ga i vrijeme.

Nove bajke o «starom» ZAVNOBiH-u

I onda kada pomislite da ne može gore, jave se bošnjački ultaranacionalistii, kojima ZAVNOBiH nikako nije po volji. Zašto? Pa uglavnom zato što je «zastario»?! Zato što je prevaziđen i danas rudimentiran.

Oooo, kako bi to bilo divno. Kako bi bilo divno da je današnja Bosna i Hercegovina moderna građanska država u kojoj se i Dervo Sejdić i Jakov Finci mogu kandidovati za člana Predsjedništva. Ali, znate, toga nema i to ne postoji. A vidite, čuda i Sejdić i Finci i svako živo dvonožno biće koje nije okupator ili saradnik okupatora, imalo je pravo da bude birano i izabrano.

I to ne po Dejtonu, nego po ZAVNOBiH-u. Po pisanju čina i akata održavotvorenja BiH. I onih 247 žena i muškaraca, koji su udarali temelje naše zemlje, svojski su to dobro i kvaliteno uradili. Udarili su ih tako dobro, da se uz sve mine, granate, separatističke težnje i geostateške zemljotrese drže i danas, 75 godina poslije.

A zamislite da su namjesto onih 247 LJUDI, temelje udarali Čović, Dodik i Izetbegović junior? Pa ne bi nas bilo ni u kajdankama! SS divizija sa «Princ Eugen» jurišnicima ne bi posla imala. To bi se narod pod ovim modernim velmožama samoistrijebio dok si rekao Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. I onda kažu da je ZAVNOBiH prevaziđen?! Ma on je za nas ovakve futur treći.

Hoćemo li ga čuvati, tako što ćemo raditi na njegovoj implementaciji više no na dejtonskom duhu i slovu? 

Teško. Muk Banjaluke i miks šumova iz Sarajeva govori samo jedno-mi sa tolikom količinom antifašizma ne znamo šta bi. Jer, dok četničke vojvode niču na tablama banjalučkih ulica, dok fašista Busuladžić maše iz Sarajeva, a iz Hrvatske odavno zveči «za dom spremni», u pat poziciji smo.

Na sreću nije mat, nego je pat, zato što se mehanizmi razmišljanja mogu promijeniti.

Draža i Mustafa su nam najmanji problem

I najmanje su opasni tu Draža Mihailović i Mustafa Busladžić, oni su tek pioni, nomene i hepok kockice današnjeg neofašizma. 

Škole, škole bez sadržaja u kojima popovi namjesto profesora pričaju povijest, političari sa govornica, koji istoriju čitaju sa mobitela iz glave kakvog teoretičara zavjere, e to je naš kancer. To nepoštovanje, to nepoznavanje, ta marginalizacija znanja, sve je to galimatijas usuda našeg.

Onda nam riječi Dr Ivana Ribara koji veli «Bosna je bila prva koja je ostvarila bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana, lako je ona imala najkrvavijih dana, iako su tu vršeni najkrvaviji pokolji, nije opustošena zahvaljujući borbi Narodnooslobodilačke vojske», zvuče nevjerovatno savremeno i još nevjerovatnije dostižno.

No, smrt fašizmu zauvijek, jer mi rezervne domovine nemamo, jer je ovo i moje i tvoje i njegovo, a ne samo moje, tvoje i njegovo. I na koncu, u nekim drugim vijekovima živjeće od Une do Drine neki drugi narodi, neke druge kulture i civilizacije, od nas će ostati samo poneki pisani i arhitektonski trag.

 E, na nama je da taj trag sazdamo ili od ponosa ili od sramote.

Onih 247 zidara iz Mrkonjić Grada udarilo je ponosne temelje-Za sve nas!

 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.