Dramaturg Slaviša Radan za BUKU: Ozbiljan stvaralac ne smije da okreće glavu od društvenih problema

Zanimljive su situacije i sa Nušićevim komadima. Svi se smijemo njegovim likovima na sceni, ali se baš niko od nas ne prepoznaje u njima. Pa, o kome je to onda Nušić pisao ako nije o nama samima?

Ernest Bučinski / 23. Januar 2019

Dramaturg, Slaviša Radan, rođeni je Mostarac sa stalnim boravkom u Banjaluci. Slobodni je umjetnik. Angažovan je na brojnim projektima u pozorištima grada na Vrbasu, a pisac je i scenarija za serije koje su rađene u domaćoj produkciji. Prije dvije godine pokrenuto je udruženje građana "KULTURA KULTURI", čiji je i Radan član, a kojem je cilj da poveže i afirmiše autore. Ovo udruženje organizovalo je brojne večeri poezije i slične manifestacije u gradu Banjaluci, a plan je da imaju vlastite prostorije u kojima bi mogli da organizuju kulturna događanja. Radan je u razgovoru za BUKA magazin govorio o umjetnosti, te potrebama umjetnika ali i konzumenata umjetnosti – o svemu potrebnom da kultura dobije svoje pravo mjesto u društvu.

"Kod nas se sve doživljava formalno, pa tako i umjetnost. Stvari se formalizuju, trpaju u nekakve okvire, a baš se umjetnost ni pod razno ne treba uokvirivati. Ona, naprotiv, treba da razbija ove već postojeće, kojih i ovako ima dovoljno. Kao primjer navešću džez muziku. Ako se ta muzika svira u nekom klubu, mi prije svega dolazimo, ne da bi gledali muzičare koji sviraju, nego da bi uživali u muzici. Znači, jako je bitno da se pri sviranju ne stvara buka, a to znači da se ozvučenje treba primjereno naštimati. Međutim, kod nas još uvijek važi stereotip „što glasnije, to je atmosfera bolja“. Primitivci, to smo mi - stoga, sve što imamo, polovično je. Dakle, trebamo stvoriti uslove da muzika u savršenom obliku stiže do nas, a ne da buka bude na prvom mjestu. Ako ima buke onda to nije ni džez, niti umjetnost. Mnogi će reći da vole džez, a da u suštini i ne znaju šta je to. Svojim pristupom, djelovanjem i organizacijom, načinom na koji ga promovišete, vrlo brzo će se shvatiti da li vi razumijete ili ne razumijete tu vrstu muzike. Nije čak ni neophodnodo da znate svirati neki instrument", rekao je Radan na početku razgovora.  

On dodaje da je veliki problem što na ovim prostorima ne postoji kritika. 

"Dosta je kulturnih događanja u Banja Luci, pozorišne predstave, koncerti, izložbe. Možemo da vidimo i kvalitetne filmove u našem bioskopu. Ponuda postoji, međutim svuda se pravi ista greška. Prikaže se nešto i nikada se o tome ne razgovara, iako u raznim oblastima umjetnosti postoje ljudi iz struke koji objektivno mogu reći, ako nisu sujetni, da li je nešto dobro ili loše. Zašto je to potrebno? Pa da bi, nakon te polemike, već sljedeći koncert ili predstava bili kvalitetniji", kaže dramaturg. On dodaje da je možda dobar primjer udruženje "Kultura kulturi“.

"Mi planiramo da završimo sa ovim klasičnim večerima poezije, gdje neko čita svoju poeziju bez ikakve interakcije s publikom. Mi hoćemo da uvedemo nešto veoma konkretno. Naime, imamo u planu da odštampamo pjesme koje bi se čitale i da ih podijelimo publici. Tako bi u prostorijama u kojima se ne čuje najbolje, ili autor ne čita najbolje svoju poeziju, bilo omogućeno da ljudi na licu mjesta, uz interpretaciju autora, i sami pred sobom imaju tekst. Na taj način autorsko djelo bi bilo razumljivije i bliskije slušaocu. Osim toga, nakon svakog seta pjesama povela bi se i rasprava s prisutnima o onome što smo čuli. Polemiku bi vodili autori, prisutna stručna lica, to jest kritičari, i publika. Osim najavljenih autora, i publika bi dobila priliku da, ko želi, može pročitati svoju pjesmu“, objasnio je Radan.

On je komentarisao i kandidovanje Banjaluke za Evropski grad kulture.

"Grad kulture, čini mi se logičnim, ako već ne posjeduje neke svjetski poznate atrakcije, treba da bude, ili malo veći, sa većim brojem stanovnika, ili administrativni centar neke regije. A čini mi se, i da je u proteklom periodu, više gradova odjednom bilo imenovano kao Evropski grad kulture za istu godinu. Malo ću biti ironičan i reći, da ponekad, i samim svojim postojanjem neki grad dođe na red da bude imenovan. Šalu na stranu, ja o ovome nisam mnogo razmišljao, ali bih volio da se to desi, ako bi to značilo nešto pozitivno za grad i kulturu. Međutim, neće biti smak svijeta ako Banjaluka ne dobije taj status. Mi svakodnevno u praksi, moramo nastaviti raditi na tome da poboljšamo ovo što imamo. Samim administrativnim aktima sigurno nećemo poboljšati nivo kulture u ovome gradu", bio je jasan Radan.

On tvrdi da kvalitet kulturnog dešavanja nekog grada uglavnom zavisi od pobjedinaca, a ne od kolektiviteta. 

"Skoro se nikada, kada je riječ o umjetnosti, ne govori o kolektivnom kvalitetu. Kvalitet donosi onaj ko najviše izgara i ko hoće da donese neku ideju. U ovome gradu takvih pojedinaca ima, ali nisu dovoljno etablirani od mase nekih drugih, podobnih ljudi, koji se predstavljaju kao stvaraoci, a zapravo to nisu ili su samo djelimično. Inače, kvalitet je uvijek teško dolazio do izražaja, jer ga suzbijaju oni koji važe za "velike", a istorija kasnije pokaže da se radilo o jako malima u odnosu na one koji su bili na margini", tvrdi dramaturg i dodaje da čovjek stvaralac, koji istinski osjeća umjetnost kroz svoje biće, nebitno na koji način živio, lagodno ili ne, radiće svoj posao bez obzira na okolinu i uslove u kojima radi. On tvrdi da mnogi ovdašnji stvaraoci bježe od svake vrste kritike. 

"Kritika najmanje služi da bi kritičar klimao glavom i odobravao sve što se napiše. Ona služi umjetnicima kao parametar kvaliteta njihovoga pisanja. Ja lično volim da pisanjem zadovoljim kritičare koji su jako rigorozni i koji imaju visoke standarde. Ne cijenim autore koji nose svoja djela ljudima koji će pisati hvalospjeve o njihovom tekstu. Od tog niko nema nikakve koristi", kazao je Radan. 

Sagovornik je dodao da stvaralac, ako je iole ozbiljan, mora da zna da na svojim plećima nosi mnogo veći teret nego čovjek koji se bavi nekim drugim stvarima, to jest da je dužan da bude angažovan. 

"Ozbiljan stvaralac, ne može da živi na nekom prostoru i da okreće glavu od nečega što je problem tog društva. On se mora referisati i to se od njega očekuje. Problem je što se ovdje stvaraoci malo referišu. Uglavnom su prisutne teme zabavnog karaktera. Postoje i ljudi iz svijeta umjetnosti koji negiraju angažovanost umjetnika govoreći samo o čistoj umjetnosti. Naravno, itekako znamo da postoji čista umjetnost, recimo, ptičji let. Mnogo je sličnih stvari na svijetu. Međutim, one rijetko mogu biti tema nekog umjetničkog djela i uglavnom su samo jedan od njegovih segmenata. A, ako pri tom živimo u turbulentnom društvu, teško je ne osvrnuti se na problem, on se sam nameće kao tema. Bitno je naglasiti da nas nijedna tema ne spriječava da kroz nju stvaramo segmente čiste umjetnosti. Stvaralaštvo je uglavnom odraz vremena u kome živimo, prema tome prožeto aktuelnim temama. Na primjer, ako govorimo o revoluciji, neko će reći, „ne treba revoluciju uplitati u umjetnost“. Ali svaka revolucija, sama po sebi, traži veće slobode za čovjeka. A ima li išta estetski čistije od pojma slobode? Kako god da je pojmite, u najprostijem ili najpoetičnijem obliku. Ako u jednom društvu nemate dovoljno slobode da bi se normalno disalo, nemoguće je takvu situaciju zaobići. A skoro da i ne postoji društvo sa dovoljno slobode. Dakle, htjeli ili ne htjeli, moramo biti angažovani", objasnio je Radan.

On tvrdi da je ovdašnja sredina baš i nije sposobna da prepozna kvalitet.

"Mi smo još uvijek primitivna sredina i nismo sposobni prepoznati kvalitet. Mi samo iz navike aplaudiramo i podržavamo tekstove odavno poznatih autora. Rado bi mnogi rekli da je to bezvrijedno jer ništa ne razumiju, uglavnom uslijed svoje neukosti. Na sreću, još uvijek imaju dovoljno stida da bi bez argumenata govorili protiv nečeg što je odavno klasika. Mada se povremeno, u toj skučenoj snobovskoj pameti, pronađe hrabrosti i za takve baljezgarije, poput negiranja Ive andrića ili Živka Nikolića, Servantesa ili Beketa.
Zanimljive su situacije i sa Nušićevim komadima. Svi se smijemo njegovim likovima na sceni, ali se baš niko od nas ne prepoznaje u njima. Pa, o kome je to onda Nušić pisao ako nije o nama samima? Većina naše publike bi, na žalost, u odgovoru rekla - o ljudima Nušićevog vremena. To samo govori o skučenosti njihovog uma. Kod nas je jako prisutna i autocenzura. Recimo, pri adaptaciji Nušićevih tekstova, koji su sami po sebi oštri, dolazi do ublažavanja istih. To je potpuno besmisleno. Takvom reditelju treba savjetovati da se ostavi Nušića i da ne bude lijen napisati svoj vlastiti tekst u kojem će, pretpostavljam, uvažavati trenutno postojeće, aktuelne stanje", jasan je dramaturg. 

On je istakao kako u ladici ima završenih kritički orijentisanih tekstova i da je rijetko koji realizovan.

"Kod nas, osim straha od kritički orijentisanih tekstova, postoji i problem od kojeg boluje svaka malograđanska sredina, a on je sadržan u misli "kako to, zaboga, da neko ko hoda i živi zajedno sa mnom na ovim našim ulicama, kako to da baš on da postavi tekst u našem pozorištu". Naravno ovo se odnosi na tekstove koji su postavljeni na scenu za novac, zbog čega i bodu oči. To samo govori o načinu kako se kod nas stvaralaštvo procjenjuje. Sve drugo je prisutno samo ne ono što je jedino mjerodavno – kvalitet. Naravno, jedan od ključnih razloga je neznanje, tj. nemogućnost procjene vrijednosti teksta, dok je drugi autorski honorar koji se dobije, a kojim bi svi da omaste brke iako nemaju potencijala da pišu. A o opciji da se tekstovi postavljaju besplatno, meni ne pada ni na pamet da razmišljam.  Valjda se podrazumjeva da tekst na kom autor radi barem godinu dana, treba i da se plati. Nažalost, pojedini su radili besplatno i na taj način postavili standard van svake pameti. Da bi njihov tekst bio izveden, iz nekih svojih niskih pobuda, ustupali su tekstove besplatno, što je postalo pogubno za ostale autore. I to je jedan od razloga zašto se ne piše dovoljno“. kazao je dramaturg na kraju razgovora. 

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.