Glumac Zlatan Vidović za BUKU: Pozorište ne smije biti nijemo i dozvoliti da se stvari dešavaju mimo njega

Pozorište je oduvijek bilo subverzivno, otvaralo je pitanja, preispitivalo, provociralo, rekao je za Buku u Rusiji nagrađeni glumac Zlatan Vidović.

Maja Isović Dobrijević / 31. Oktobar 2018

Foto: BUKA

Zlatan Vidović glumac je Narodnog pozorišta Republike Srpske, a nedavno je u gradu Perm u Rusiji, na trećem izdanju "Međunarodnog festivala Martina Mekdone", osvojio nagradu za najbolju mušku ulogu tumačeći lik Kolmana Konora u predstavi "Usamljeni Zapad", koji je na sceni NP RS postavila Belinda Božičković.

Sa Zlatanom za BUKU razgovaramo o ovoj predstavi, glumi, pozorištu, kritici u teatru i drugim temama.

Zlatane, primio si značajnu nagradu u Rusiji. Koliko su ovakve nagrade podsticajne za daljnji rad?

Ova nagrada mi je veoma značajna, jer je riječ o internacionalnom festivalu na kojem učestvuju zemlje iz cijeloga svijeta i dobiti nagradu u jednoj tako velikoj i šarolikoj konkurenciji je stvarno čast i podsticaj za dalji rad, ali i velika obaveza da  nastavim sa posvećenim radom. Veliki kuriozitet ovog festivala je da se na njemu igraju samo tekstovi jednog pisca Martina Mekdone, irskog dramskog pisca, živog klasika i odnedavno i oskarovca.

Možeš li se prisjetiti kako si odlučio da želiš da budeš glumac, da je gluma tvoj životni poziv?

Iskreno, ne znam baš tačno kada sam odlučio da ću se baviti glumom. Mislim da je ta ideja oduvijek tinjala u meni, jer sam oduvijek obožavao da gledam filmove i bio sam redovan posjetilac video klubova u svom gradu i filmovi su ti koji su me privukli glumi, a kasnije sam otkrio pozorište. Jedan od glavnih razloga za bavljenje glumom je i moj nemiran duh i želja da stalno istražujem, preispitujem i mijenjam, odnosno da radim na sebi. Shvatio sam da je gluma kao zanat, poziv i umjetnost najbolji poligon za istraživanje sebe, drugih, a vodi i ka konstantnom radu na sebi. Posljednji, ali ništa manje bitan razlog je i literatura, knjige, drame koje su me od malih nogu privlačile i oduševljavale..

Šta je to u glumi što te privlači, što želiš da preneseš publici?

U glumi me najviše privlači istina, iskrenost i mogućnost da se ljudima prenese emocija, misao, da ih trgneš, razbudiš, nasmiješ, rasplačeš. Gluma je ljekovita ako je dobra i istinita. Mogućnost da iz noći u noć na sceni govoriš velike misli, ideje i stavove, da se baviš velikim piscima je blagoslov i zbog toga sam jako srećan što sam u ovom poslu, koji na mene djeluje ljekovito.

Koliko je u današnjem svijetu, koji je toliko brz, pun masovnih medija i brzih informacija, teško baviti se glumom?

Istina je da živimo u svijetu koji je mnogo brži nego recimo prije samo 10 godina, ljudi hodaju ulicama buljeći u svoja svijetleća čuda u rukama i tako često zaboravimo da oko nas ima toliko toga osim tih modernih tekovina tehnologije. Baš zbog toga pozorište je jedan od posljednjih svetionika i bastiona istine i ljubavi, jer u pozorištu se gase telefoni i sva pažnja je usmjerena na ljude, ljude na sceni, ljude kraj tebe. Pozorište je medij koji je živ, čulan i ljudi to prepoznaju. Zbog toga su pozorišta kod nas puna i ljudi uživaju u živoj igri, riječi, pogledu. Zato će pozorište opstati i nakon svih ovih brzih i plastičnih neuhvatljivih stvari, jer je istinito, živo i nadasve potrebno.

Koliko je kroz teatar važno kritičko propitivanje društva u kojem živimo, ne samo osvrt na velika književna djela, nego i ukazivanje na svakodnevne probleme sa kojima se ljudi suočavaju?

Moje mišljenje je da pozorište uvijek mora biti društveno angažovano. Pozorište je oduvijek bilo subverzivno, otvaralo je pitanja, preispitivalo, provociralo. Pozorište mora biti odgovorno prema društvenoj situaciju u kojoj se nalazi, ne smije biti nijemo i dozvoliti da se stvari dešavaju mimo njega. Pozorište mora tjerati na razmišljanje i, na kraju krajeva, pozorište i služi da bi obrazovalo, osvijestilo i oplemenilo.

Narodno pozorište RS u proteklom periodu imalo je i dvije izuzetno hrabre predstave, a to su komadi Naši dani i Karolina Nojber. Koliko su ovakve predstave važne, koliko su one same otvorile prostor za ukazivanje, propitivanje, koje u našem društvu često izostaje?

To su dvije veoma pametne i potrebne predstave prošle sezone i drago mi je što su postavljene, jer kao što sam rekao, pozorište mora da talasa, ali pametno i promišljeno, ali ne na pamfletskom nivou, nego mnogo tananije, promišljenije i, naravno, sa svim zanatskim okvirima koji su potrebni. Sa postavljanjem ove dvije predstave napravljen je iskorak u repertoaru, iako je Narodno pozorište RS i ranije imalo hrabre predstave, kao što je na primjer Radnička hronika.

 

 

Kao glumac i radnik iz oblasti kulture, kako bi ti ocijenio stanje u kulturi u RS?

Stanje u kulturi je, da budem iskren, očajno.  Filmsku industriju skoro i da nemamo, a serija Meso se desila zahvaljujući velikom trudu, entuzijazmu, odricanju i ljubavi ljudi koji su ju realizovali. Kada je pozorište u pitanju, situacija je malo bolja, ali to je zbog ljudi koji se  grčevito bore da to sve drže iznad vode. Vlasti moraju početi više pažnje posvećivati kulturi, jer je kultura od vitalnog značaja za opstanak i boljitak jednog naroda. U Banjaluci pozdravljam inicijativu ljudi koji su u projektu Banjaluka grad kulture i to je jako značajan projekat za grad. Posebno sam ponosan na Nevid tetar i njihovu misiju, kao i na ostale vaninstitucionalne kuće kulture.

Koji tvoj lik ti je ostao u posebno dragom sjećanju i zašto?

Imao sam tu sreću da sam zaista mnogo radio do sada i imao sam tu čast i privilegiju da radim sa dobrim rediteljima, koji su mi davali povjerenje sa velikim i izazovnim ulogama. Draga mi je uloga u predstavi Radnička hronika, kao i uloga u predstavi Staza divljači. To su bile moje prve dvije takoreći glavne i ozbiljnije uloge i imale su veliki uticaj na moj glumački razvoj. Od posljednjih uloga izdvojio bih ulogu u predstavi Karolina Nojber i predstavi Usamljeni zapad, jer imam osjećaj da sam kroz ove dvije uloge sazrio kao glumac. Još samo da pomenem ulogu u predstavi Sinovi umiru prvi, koja mi je jedna od najdražih.

Koji ti je omiljeni lik iz književnosti koji bi volio da predstaviš na sceni?

Volio bih da igram velike klasike, kao što su Šekspir, Čehov, Krležu, što znači: Hamlet, Astrov, Leone Glembaj...

I za kraj, ko je Zlatan van pozorišta, šta te još zanima pored posla kojim se baviš?

Zlatan je čovjek koji najviše vremena provodi sa svojom porodicom, sa svojom kćerkicom Lenkom, koja je tek krenula u školu, sa suprugom Jelenom i psićem Mazom. U slobodno vrijeme sam čovjek koji redovno posjećuje Šehitluke, čita i gleda serije, jer su u zadnje vrijeme mnogo kvalitetnije od filmova. Pored svega toga, obožavam da kuvam i igram fudbal.

 

Razgovarala Maja Isović Dobrijević

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.