Hazim Hadžić: Vjerujem u revoluciju znanjem koja će sa trona skinuti sve iskrivljene vrijednosti

Hazim Hadžić, mladić iz BiH koji trenutno studira u Beču tvorac je popularnih likova na instagramu Minke i Omerovce koje prati više od 100.000 ljudi.

Maja Isović Dobrijević / 26. Februar 2019

Sa Hazimom za BUKU razgovaramo o društvenim mrežama, njegovom životu u BiH i Beču, problemima mladih iz BiH.

Za one koji ne poznaju tvoj rad možeš li nam ukratko opisati ko je Hazim Hadžić?

Hazim Hadžić je prije svega dvadesettrogodišnji student Teatra, Filma i Medijske pismenosti u Beču čija je ljubav oduvijek bila pisanje, stvaranje likova, književnost i film kao umjetnost. Nakon što je najednom prekinuo sa studijem poslovne informatike koji mu je obećavao sigurnu budućnost, Hazim je pauzirao jednu godinu, napisao roman koji danas nozi naziv best-sellera, te krenuo putem u kojem želi ostvariti vizije i snove koji su se nekad, u dječačkim danima činili skoro pa nemogućim.

Ti si i tvorac komičnih likova na Instagramu Minke i Omerovce. Reci nam nešto više o njima? Kako su one nastale?

Jednog običnog januarska dana, ''igrao“ sam se filterima sa popularne aplikacije Snapchat na telefonu. Ni dan danas ne znam kako se koristi ta aplikacija sem što je koristim za te poznate filtere, odnosno likove Omerovce i Minke. Prvo je nastala Omerovca koja je zapravo jedna srednjovječna žena sa naših prostora, puna stereotipa i predrasuda, zna sve o svakome, ali je zapravo draga i lako ju je voljeti. Eksperimentalno sam uveo lik Minke, njene kćerke, adolescentkinje, studentice, koja je donekle odraz mene samog, ali u mnogo ostalih stavova se razlikujemo. Karakterno smo drugačiji, ali kada je riječ o hrani, tu se najviše slažemo. Oba lika nastalo su spontano, kako i inače nastaju sve moje ideje za koje smatram da su dar od nama nepoznatog izvora, a naše je kako ćemo ih razraditi i kasnije koristiti.

Koje je tvoje mišljenje o društvenim mrežama, veoma si popularan na Instagramu, a u jendom razgovoru si rekao da ranije nisi bio ljubitelj društvenih mreža i da nisi očekivao veliku popularnost?

Kao i sve u životu, i društvene mreže se mogu koristiti dvojako; za pozitivne i negativne stvari – i nije do društvenih mreža, nego do nas koji ih koristimo. Imao sam averziju, i dan danas donekle imam, prema toj Internet popularnosti jer danas može biti popularan svako, što nikako nije pokazatelj kvaliteta nečijeg posla, zanimanja ili karijere. I bez obzira što sam danas aktuelan na društvenim mrežama i redovno ih koristim, stavio sam ih u službu sebi i nastojim se što više odvojiti od tog identiteta kojeg prikazujemo na Instagramima i Fejsbucima. Znam da za mlade ljude, naročito one koji nemaju samopouzdanja, može biti izuzetno teško ići u korak sa svim trendovima koji postavljaju ove društvene mreže, ali izgraditi sopstveni identitet, svoje stavove i živjeti neovisno o broju pratitelja na Instagramu, može biti itekako oslobađajuća stvar za njih, naročito kad shvate da je laž veoma popularna kada se upakuje u neku kul fotografiju i plasira se kao sretan život onoga koji je postavio.

Kao mlad pisac iza sebe imaš već četiri knjige koje su objavljene. Možeš li nam reći nešto više o svom književnom radu?

Ono što sam rekao na samom početku, važi za mene otkako znam pisati i čitati. Nekad je to bilo hobi, a i danas je, s tim da ga danas uspijem podijeliti sa desetinama hiljada ljudi. Moja prva knjiga izašla je u sedmom razredu osnovne, i kalkulirajući u vremenu sazrijevanja šta je zapravo moj životni poziv, došao sam do svoje četvrte knjige i u nju sam stavio svoje srce i ljudi su to prepoznali i nagradili je epitetom najprodavanije. To meni kao osobi koja ima dvadeset tri godine i koja polako postaje afirmisani autor, itekako puno znači.

Rodom si iz Kalesije, a studiraš u Beču. Sve je evidentniji odlazak mladih ljudi iz BiH, kako ti gledaš na ovu pojavu koja je sveprisutnija u našem društvu?

Uvijek pričam sa ljudima na tu temu jer je aktuelna i njom bi se trebali ozbiljno pozabaviti ljudi koji vode ove državu osim ako je ne misle pretvoriti u zemlju staraca i slabog nataliteta. Nekad su odlazili radno sposobni muškarci i vraćali bi se sa hljebom u rukama za svoju porodicu; poslije toga su odlazili studenti kako bi sticali diplome, a danas odlaze svi – komplet porodice, i oni dobro stacionirani, i oni koji su nezadovoljni radnim mjestima. Ljudima je dosta huškačke politike, nepotizma, nepravde, medija koji pozivaju na razjedinjenje. Jednostavno im je dosta i sve što žele je da rade u zemlji koja im pruže sigurne uslove za njih i njihovu porodicu. Nećemo više da ratujemo. Hoćemo da radimo, da stvaramo, da uživamo u plodovima svog rada, da se smijemo, uživamo, da rastemo uz naše najbliže. I u kontekst s tim, po prvi put ovako javno spominjem snimanje humoristične serije sa tom tematikom čija je pretproduckija u punom jeku i samo snimanje je planirano na ljeto ove godine. Možda zvuči kontradiktorno da se jedna humoristična serija bavi ovako ozbiljnim temama, ali moramo se znati nasmijati svojoj muci da bi je poslije znali riješiti.

Gdje vidiš sebe u budućnosti, u BiH ili u Austriji?

Vidim se tamo gdje ću biti sretan, u krugu najmilijih, gdje ću raditi ono što volim, ne misleći da li ću sutra imati šta da jedem. To ne mora čak biti ni Austrija, može biti neki grad kojem se najmanje nadam jer i Beč mi desio iznenada i neplanirano.

Na svom profilu skrenuo si pažnju na jednu ličnu situaciju koja se tiče tvoje sestre. Reci nam nešto više o tome?

Ima tome ja mislim skoro i godina dana, tom tekstu koji je zaplijenio pažnju ljudi na Fejsbuku. Neko sam ko ima veliku porodicu, ne samo užu, već i širu i hvala Bogu, nikad nam nije dosadno. A imam i sestru koja ima cerebralnu paralizu od rođena i nikada je nisam spominjao javno iz razloga što nisam htio da iko misli da koristim njeno stanje kako bih sebe stavljao u ulogu žrtve željne sažaljenja, a isto tako ne bih istrpio da mi iko tu sestru spomene u negativnom kontekstu. Nakon igranja s njom jedne večeri, došla mi je inspiracija za upravo taj tekst koji sam objavio i on je rasplakao, a i naljutio mnoge – naljutio u smislu da su uvidjeli ono o čemu sam zapravo pisao iza svih tih lijepih riječi i slikovitih opisa; ukratko govoreći i parafrazirajući svoj tekst, spomenuo sam kako smo država čija je svijest o autizmu minimalna, a jedna manja mjesna zajednica odnosno selo ima dvije džamije zato što se pobogu ljudi na ta dvije strane sela ne vole, pa su izgradili sebi zasebne džamije jer eto Islam je religija segregacija, netrpeljivosti i nemira čiji je cilj odvajati i rušiti. Moram naglasiti da sam ironičan za one koji će površno pročitati ovaj tekst, ali moja poenta nisu bile džamije niti ostale bogomolje, već činjenica da je naša lijepa, prelijepa vlast gluha i ćorava za one kojima je pomoć najpotrebnija, a to su svakako djeca sa posebnim potrebama. I hvala Bogu da moja sestra ne ovisi od takvih ljudi, jer su joj moji roditelji obezbijedili svu moguću njegu, ali ima roditelja koji to ne mogu priuštiti; zato sam tim tekstom htio makar na malo probuditi svijest ljudi o situaciji i pozvati ih na razumijevanje onih naizgled najranjivijih, a roditelje poput mojih koji su već dvadeset i sedam godina otac i majka jedne kćerke sa posebnim potrebama proglasio sam herojima.

Koliko je važno progovarati o ovim temama, da se podigne svijest javnosti? Kako su ljudi reagovali na ovo što si rekao?

Jako je važno iz razloga što je tanka linije između djeteta koje ne progovara do svoje treće godine zbog nekog određenog razloga i djeteta koje ima autizam. Ljudi su većinom needukovani, pa ako su muška djeca to pripisuju tome što su muška djeca više lijena sa govorom. Adekvatna terapija od malih mogu, u slučaju neke dijagnoze, i podrška vlasti bi uveliko olakšalo situaciju porodicama koje imaju jedno ili više djece sa poteškoćama u razvoju. Kada vidim odnos države prema osobi u kolicima u Austriji i odnos naše države prema djetetu sa autizmom, srce me zaboli na tu nepravdu. Ali vjerujem da je svaki novi dan – bolji dan i živim daleko od toga da čekam da mi neko iz vlasti pomogne u realiziranju mojih ideja i ciljeva. A moj cilj u ovom slučaju je, krenuvši od svoje sredine, sve više širiti svijest o psihomotornim poremećajima i pomoći izgradnju centra, počevši od mog grada.

Kada su mladi ljudi u pitanju koji su, po tebi, najveći problemi u BiH?

Mladi ljudi kojima se ja nastojim okruživati što više su mladi ljudi koji pričaju afirmativno, rade vrijedno, stvaraju nešto iz ničega. To nisu mladi ljudi kojima je vrhunac dana kafa, ispušena nargila i negativan komentar ispod nekog članka na Fejsbuku. Znanje je moć, a mladi ljudi se više bude u cilju preuzimanja te moći jer dolazi jedno novo doba kada svi imaju pravo na svoj glas, a kad bi znali koliko jedan glas može čuda napraviti, mi ne bismo zašutjeli nikada. Vjerujem u revoluciju znanjem koja će sa trona skinuti sve iskrivljene vrijednosti i jednom zasvagda prekinuti tu tradiciju nacionalizma još uvijek prisutnu kod nas.

Šta bi se trebalo uraditi da mladima u našoj zemlji bude bolje?

Ne čekati da nam neko drugi servira to ''bolje''. Ništa nam ne dolazi samô, a da nije naša zasluga. I političari koji nas pokušavaju voditi su donekle odraz nas i naših uvjerenja. Od želje da promijenimo svijet nema ništa osim ako ne počnemo sami sa sobom i nema veće istine od te.

 

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.