<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

I 25 GODINA POSLIJE, MI SMO KARADŽIĆEVI PACIJENTI: Jesmo li spremni za otriježnjenje i zašto nam je potreban zemljotres u glavama?

ANALIZA

Radovan Karadžić je od vlastitog naroda načinio svoje (psihijatrijske) pacijente kojima je, potom, manipulisao i odveo ih u tragediju koja se, po užasu, može mjeriti sa onom iz Drugog svjetskog rata.

23. mart 2019, 10:00

Prošlo je više od 20 godina od završetka krvavog rata u BiH, a tek juče je jedan od najodgovornijih ljudi za sijanje smrti i teror devedesetih osuđen za svoja nedjela. 

Ipak, šta to znači građanima ove zemlje i koliko će doživotni zatvor Radovanu Karadžiću doprinijeti pomirenju i promjeni nacionalističkih narativa? Vjerovatno ništa i nimalo, ali će ostati jasna poruka.

Više niko neće moći nekažnjeno učestvovati u istrebljenju i uništenju drugog naroda zarad stvaranja jednonacionalne države, smatraju neki od naših sagovornika.

Nakon 10 godina od hapšenja, Radovan Karadžić, prvi predsjednik Republike Srpske, juče je u Hagu osuđen za najteže ratne zločine. Dobio je kaznu doživotnog zatvora zbog genocida u Srebrenici i četiri udružena zločinačka poduhvata (UZP), uključujući UZP za Sarajevo, UZP za Srebrenicu, sveobuhvatni UZP i UZP za uzimanje talaca.

Ovo je jedna od najvažnijih presuda u radu Haškog suda, koja bi na normalna društva imala veliki uticaj. Možda je i zbog toga njen značaj više univerzalan nego lokalan, jer u Bosni i Hercegovini, rasparčanoj i mržnjom i zavedenom nacionalizmom, osuda Karadžića će najvjerovatnije proći kao samo još jedna epizoda u dugotrajnom procesu osude raznih zločina. Bez ikakvog uticaja na društvo, osim kratkotrajne navijačke euforije i veličanja zločinaca, zasnovanog na neznanju i ignorisanju istine.


U stvari, da postoji političke odgovornosti i društvene zrelosti, ova presuda bi značila proces pročišćenja, distanciranje političke partije čiji je on osnivač od ideja koje on zastupa i koje su ga na koncu dovele do doživotne robije.

 

Goran Trkulja, prvi dopisnik iz Tribunala za medije u BiH, a sada radio-producent iz Holandije navodi da je Karadžić dobio najvišu kaznu koju je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije mogao izreći i to je, pravno gledano, potpuno zaslužena kazna za genocid i ostale ratne zločine koji su mu dokazani. 

 

„U ljudskom smislu i takva kazna je nedovoljna ako se sagleda i izmjeri svaki pojedinačni zločin za koji je odgovoran. Radovan Karadžić je od vlastitog naroda načinio svoje (psihijatrijske) pacijente kojima je, potom, manipulisao i odveo ih u tragediju koja se, po užasu, može mjeriti sa onom iz Drugog svjetskog rata. Tada su, međutim, Srbi bili žrtve, ali i pobjednici. Karadžić im je u ovom ratu navukao zločinačku košulju i odveo ih u veliki moralni i materijalni poraz“, objašnjava Trkulja. 

 

Karadžić je, prema njemu, glavni krivac za ratne zločine koje su Srbi počinili nad desetinama hiljada Hrvata i Bošnjaka i sukrivac za patnju stotina hiljada raseljenih ljudi, Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini. 


U presudi Tribunala u Hagu ti su zločini navedeni zbirnim pravnim terminima kao zločini protiv čovječnosti, kršenja pravila i običaja rata ili genocid. 


Tek u dokumentima sa suđenja vidi se stvarni užas zločina i ljudska patnja koju su ti zločini izazvali. 


„Činjenica da Karadžić ni jednog trenutka, javno, nije pokazao ni mrvu sažaljenja nad sudbinom ljudi čije je živote trajno osakatio ili potpuno uništio, a kamoli da se pokajao za svoja djela, je ono što njegovu krivicu u mojim očima čini gotovo nepojmljivom, a svaku kaznu nedovoljnom“, rekao je Trkulja za Buku i dodao:


„Karadžić je, uz sve to, neizbrisivo uticao na stvaranje Bosne i Hercegovine u formi u kojoj ona danas egzistira. To je osakaćeni svijet koji je književno već  opisan u pjesmama i prozi prijedorskog književnika Darka Cvijetića, a o kojem Cvijetićev mladi sugrađanin i aktivista Nikola Kuridža (rođen 1989.) kaže da 'sumnja da će ikada u potpunosti uspjeti zaokružiti sve što (tom svijetu, op. G.T.) nedostaje.'“ Još manje će, piše Kuridža, o svom odrastanju u svijetu koji je stvorio Radovan Karadžić, moći da nadoknadi 'sve ljude koji u mom okruženju nedostaju, iako ih nisam poznavao. Njihovo prisustvo se osjeti svakog dana. Svi i sve prognani-e, ubijeni-e, poniženi-e i iz sistema izbrisani-e nedostaju meni, nedostaju ovom društvu i nedostaju civilizaciji. Nepovratno.'“

 

Iako već godinama živi u Holandiji, pa mu je, kako kaže, teško iz te perspektive  suditi o aktuelnim društvenim procesima u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj nakon presude, naglašava da će suočavanje sa prošlošću biti težak proces.

 

„Uopšteno govoreći znam da suočavanje s prošlošću nikad nije lak posao. Niko nije sretan kad mu se stavi ogledalo pred neumiveno i neočešljano lice, da ne govorim o suočavanju sa zločinima koji su počinjeni (i) u njegovo ime“, kaže Trkulja i podsjeća da je Nijemcima trebalo 20 godina poslije onog rata da se suoče s jezom masovnih zločina i genocida nad Jevrejima. Ali oni su uspjeli. 

„Nijemci su prije svega sebi priznali da su njemački nacisti u njihovo (nacionalno) ime inicirali stravičan zločin u kojem su za vrijeme rata učestvovali i oni Nijemci koji nisu bili nacisti. Nakon tog priznanja sve je postalo lakše i Nijemci su mogli da dožive nacionalnu katarzu i stave tačku na taj dio nacionalne istorije“.


Sa druge strane, u svijetu koji je Karadžić ostavio iza sebe, društvo se dijeli na nas i njih, pri čemu smo mi dobri, lijepi i pametni, a oni su naši neprijatelji koji su ružni, prljavi i zli. 

 

Kako kaže Trkulja, svako kritičko razmišljanje, a kamo li praktično djelovanje u takvom svijetu se tumači kao svrstavanje na neprijateljsku stranu. U takvom društvu suočavanje s ratnom prošlošću je još teže. 

„Presuda Karadžiću će postati značajna za srpsko suočavanje s ratnom prošlošću onog trenutka kada društvo za taj čin bude zrelo. Ja ne znam kada će to biti ali sam siguran da je ono neminovno i da će se desiti, prije ili kasnije.“ 

Da li presuda u sebi nosi katarzičnu notu, teško je reći, ali je sigurno da se ta nota ne prepoznaje ako i postoji, kaže Trkulja. 

On smatra da bi se nacionalno pročišćenje moglo desiti tek ako bi zločin počinjen u nacionalno ime doveo do saosjećanja sa žrtvom. 


„Samo takav rasplet nacionalne drame mogao bi dovesti do katarze. Sve ovo govorim u kondicionalu, pa u tom smislu bi i presuda Radovanu Karadžiću mogla da bude uvod u dramski rasplet koji vodi katarzi tek ako bi se cijela drama stavila u drugačiji kontekst odnosno kada bismo i kao pojedinci i kao društvo bili spremni da se suočimo sa zajedničkom prošlošću. Taj momenat još nije došao iako se stidljivo nazire prije svega u književnosti i kod nekih alternativnih grupa i udruženja“, rekao je on.

 

Profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci Miodrag Živanović podsjeća da su prilikom osnivanja Haškog tribunala ugrađeni razni ciljevi, a jedan od bitnih je bio put ka pomirenju i povjerenju. 

 

Kaže, kad pogledamo te presude i sve što se događalo od osnivanja Haškog tribunala pa do danas, vidimo da one nisu dovodile do jačanja tog procesa, nego su imali negativni efekat. 

“Kod svake presude dolazilo je do toga da su podjele među narodima, mržnja, pa i spremnost na nove zločine bili u prvom planu umjesto povjerenja i pomirenja. Presuda Karadžiću možda otvara neki drugačiji pristup i mogućnosti, jer su se uslovi malo promijenili u odnosu na ove prethodne procese. Tako da se može očekivati da će ova presuda možda dobiti pozitivnu konotaciju u budućnosti. Ja bih volio da je tako, ali uvijek imamo taj populizam i nacionalizam koji diže zidove među ljudima, a koji je kod nas dosta jak. Mi nemamo na prostoru Balkana bilo kakav koncept ili ideju koja ne bi bila populistička. A populizam je poguban za pomirenje i povjerenje”, rekao je Živanović za BUKU. 

On kaže da izostanak pomirenja i neprihvatanje presuda za ratne zločine onakvima kakvi jesu leži u nedostatku političke volje da bi se nešto razumjelo, te nedostatku znanja. 

“I onda imamo takve slučajeve da su na svim stranama u BiH oni koji su presuđeni za neke heroji, a za neke zločinci, dok za one treće nebitni izvršioci zločina koje je neko drugi naručio i smislio. To je taj populizam i dok god on bude osnova političkog djelovanja tu nema sreće i promjena nabolje u odnosima”.

Naravno, Živanović ostavlja mogućnost za poboljšanje situacije takom protoka vremena. Kako kaže, ova presuda bi trebalo najviše da utiče na sučeljavanje sa prošlošću, ali na otvoren način.

Kad će se taj njen efekat osjetiti, nije mogao da kaže.

Jer, ipak, za to treba dosta odvažnosti. 

“Ako pogledamo ovih 25 godina, vidjećemo da ni jedna strana u BiH nije govorila o svojim zločinima, odnosno o zločinima koji su činjeni za potrebe etno-političkih elita. Svi su govorili samo o zločinima drugih. Nakon presude Karadžiću mi smo opet svjedočili nastupima u kojima se sve stavljalo na klackalicu i gdje se potenciralo to koliko je osuđeno Srba, koliko Hrvata, koliko Bošnjaka, na koji period godina, što je nebitno. To se dešava nakon svake presude. Nama treba napuštanje tih kalkulacija i matematika, što je teško. Ovdje se mora desiti jedan tektonski zemljotres u glavama ljudi da se prema prošlosti počnemo odnositi drugačije. Ili da za početak odgovorima na jedno banalno i naivno pitanje za malu djecu: Otkuda 8372 ubijenih u Srebrenici, otkuda preko 100.000 ubijenih u cijeloj BiH u ratu kad su se svi branili? Na to pitanje niko još nije dao odgovor od ovih političkih elita i dok to ne počne da se govori nema nam nikakve sreće. Bili bi dobro da presuda Karadžiću barem malo razdrma tu palanačku i hermetički zatvorenu svijest i nešto promijeni”, rekao je Živanović za BUKU.

 

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić smatra da ova presuda ima više univerzalno značenje nego što će konkretno dovesti do nekih promjena u BiH. 

 

“Ona je univerzalna u tome što jasno šalje poruku da više neće moći biti nekažnjiva ona politička opcija koja se zasniva na ideji da, kako to kaže Hana Arent, može da bira s kim će živjeti na ovoj planeti. Jer, takva jedna želja podrazumijeva da se taj drugi koji se pojavljuje na toj teritoriji smatra legitimnim objektom za istrebljenje, istjerivanje, odnosno odstranjenje. To je jedna ideja koja je u temelju nacionalističkih projekata. Sa ovom presudom takav jedan način zasnivanja nekih državnih formi, što je karakteristika nacionalnih država neće biti dopušten”, rekao je Mujkić za BUKU.

A što se tiče Bosne i Hercegovine, on ne vjeruje da će se nešto promijeniti. 


“Privrženost Karadžiću, odnosno njegovoj ideologiji je velika. On se nalazi u temelju određenog političkog projekta i tako da ćemo se načekati da se političke strukture koje na tome zasnivaju svoju moć od toga distanciraju”.

 

Aleksandra Letić iz iz Helsinškog odbora za ljudska prava u RS iz Bijeljine kaže da je sankcija koja je izrečena Radovanu Karadžiću bila i očekivana, isto kao što su bile očekivane i reakcije na istu, odnosno da jedna strana u BiH bude nezadovljna, jer je očekivala oslobađajuću presudu, a drugu strana razočarana, jer ga sud nije osudio za ratni zločin genocida u još sedam opština u BiH.  

 

"I jedno i drugo očekivanje mi se čini neracionalnim, emotivnim i posve neupućenim u pogledu načina kako se proces vodio i koje su se činjenice utvrdile, izvan razumne sumnje. No, sankcija koja je izrečena i što je još važnije, zločini za koje je sud utvrdio da je Radovan Karadžić odgovoran bi u našem društvu trebali otvoriti niz društvenih procesa, onih katarzičnih. Ali da živimo u zrelom i odgovornom društvu, što kod nas definitinvo nije slučaj. I ova presuda se ponovo svela na uobičajne fraze, kako je ovaj proces zapravo politički, vođen protiv cijele jedne etničke grupe i kako se Radovan Karadžić hrabro žrtvovao za srpski narod, isto toliko hrabro koliko je pod lažnim imenom tihovao po Beogradu, dok su mnogi oni koji su njemu u ratu bili podređeni već odgovarali za zločine za koje je on u najmanju ruku morao znati. Isto toliko hrabro, koliko je insistirao na tome, da je imao dogovore sa stranim diplomatama, da mu se neće suditi, on koji konstantno ponavlja da se ne osjeća krivim, da ništa od toga što mu se stavlja na teret nije učinio, ali se ipak osiguravao 'dogovorima' da ne bude kažnjen", rekla je za BUKU Aleksandra Letić.

Kaže da se čini da Karadžić u javnosti Republike Srpske više nije važna politička figura, pa i ova pravosnažna presuda nije zauzela neko značajnije mjesto u javnom prostoru.  

 

"On kao ličnost možda i nije toliko prisutan i važan, ali od njegovih ideja se nismo značajno pomjerili i one u velikoj mjeri i dalje žive. Da postoji političke odgovornosti i društvene zrelosti, ova presuda bi značila proces pročišćenja, distanciranje poltiičke partije, čiji je on osnivač od ideja koje je on zastupa i koje su ga na koncu dovele do doživotne robije, promjena naziva studentskog doma u Istočnom Sarajevu koji nosi njegovo ime i niz drugih važnih procesa. Ali sumnjam da će se išta od toga stvarno desiti. O presudi će se pričati nekoliko dana, na način kako se pričalo i o svim ostalim, odnosno, pričaće se o njemu, a ne o žrtvama zločina za koje je sud utvrdio da je odgovoran.  Priča o počiniocu i njegova  heroizacija ne daje prostor za empatiju, suosjećanje  i zauvijek zatvara put pomirenja i suočavanja, posebno za mlade generacije.  I umjesto da sad iskoristimo priliku za ozdravljenje društva, mi ćemo nastaviti sami sebe da lažemo", kaže naša sagovornica.

 

Dragan Todorović, zamjenik direktora Banjalučkog centra za ljudska prava, rekao je da drugostepena presuda Radovanu Karadžiću neće mnogo doprinijeti procesu suočavanja sa prošlošću u BiH. 

 

„Razlog za to je što ni na jednoj od tri (još uvijek) suprotstavljene strane ni ne postoji stvarna volja da se to uradi, kako među političkim vođama tako ni među običnim građanima, uz sporadične i malobrojne izuzetke. Nažalost, društvo u BiH je još uvijek duboko podijeljeno po nacionalnoj osnovi i u tom smislu se mora konstatovati poražavajuća činjenica da je napredak na tom polju od završetka rata pa do danas vrlo mali. Veća je vjerovatnoća da ćete sresti nekoga iz Banje Luke u posjeti Beču nego Sarajevu, i obrnuto, prije ćete sresti osobu iz Sarajeva u Istanbulu nego u Banjoj Luci. To je na neki način ogledalo stanja društva u kome živimo. Stoga ova presuda neće bitno doprinijeti promjeni tog stanja, kao što nisu ni brojne presude koje su izricane prije nje, ili koje nisu izricane a trebale su biti“, rekao je za BUKU Todorović. 

Dodaje da je od ove presude teško očekivati katarzičnost zbog toga što je odnos ovdašnje javnosti na sve tri strane prema međunarodnom sudovanju jako selektivan i neiskren. Tome u prilog govore, ističe Todorović, reakcije srpske, bošnjačke i hrvatske javnosti na presude i odluke međunarodnih sudova. 

 

„Nakon presuda Karadžiću i Mladiću, Srbi glasno negoduju i kažu da je to politička presuda i da je nepravedna, dok Bošnjaci i Hrvati euforično odobravaju takav sudski epilog. Kada je izrečena osuđujuća presuda političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, Hrvati su negodovali i nazivali takvu presudu političkom dok su Srbi i Bošnjaci bili zadovoljni takvim epilogom. Međutim, kada je Međunarodni sud pravde odbio zahtjev za reviziju presude u postupku po tužbi BiH protiv Srbije za genocid, Bošnjaci su oštro protestovali i nazivali takvu odluku političkom, dok su Srbi smatrali da je takva odluka jedina ispravna. Dakle, ovdje se međunarodnoj pravdi vjeruje samo kada je u skladu sa sopstvenim interesom. Kada pogledate tu količinu licemjerja koja vlada na sve tri strane u tom pogledu, jasno je da za katarzu tu nema mjesta“, kaže Dragan Todorović. 

 

Kao mlad čovjek, Todorović smatra da je mišljenje njegovih vršnjaka o ovim temama u velikoj mjeri formirano uticajem starije generacije, one koja je sve to preživjela i koja je svoje stavove prenijela na svoje potomke. 

 

„Takođe, veliki uticaj su imali i mediji koji su pristrasno prenosili samo jednu stranu priče. Zbog toga je dobar dio mlađe populacije sklon zastupanju rigidnih stavova o događajima o kojima zapravo ne znaju skoro ništa. Često žustro brane određena stanovišta samo zato što im je rečeno da su ispravna a ne zato što su sami svojim spoznajama došli do takvog zaključka. Međutim, i pored navedenog, mislim da je generacija mladih ljudi koji su rođeni poslije rata ili neposredno prije rata pa se tih strahota ni ne sjećaju, jedina šansa da proces pomirenja u BiH uspije. Da bi do toga došlo, ta generacija mora da napravi otklon od prošlosti i da sa te distance formira svoje stavove o svim pitanjima koja opterećuju društvo u BiH i da na koncu preuzme odgovornost za budućnost ove zemlje“, ističe Todorović.

Upravo su mladi ljudi ti od kojih se očekuje neka promjena nabolje. 

Ipak, koliko je realno takvo nešto očekivati u ovakvim uslovima.

I sam Goran Trkulja, govoreći za naš portal  o učenicima i studentima koji nisu bili učesnici događaja o kojima je riječ, tvrdi da oni imaju dobru polaznu poziciju jer znači da mogu objektivnije da se odrede prema ratnim zločinima. 

Takođe je istina da su oni nečija djeca i da veliki dio moralnog odnosa prema prošlosti nose iz svog okruženja: iz porodične priče, pa zatim iz škole, sa ulica i društva u cjelini. To je, opet, ono što ih vuče zemlji i ne dozvoljava odmak neophodan za objektivno posmatranje. 

“Mladi bi trebalo da prošlost sagledaju oslobođeni predrasuda, da budu slobodni da istražuju i da pitaju. Rekao bih da je po svojoj prirodi mladost zainteresovana, buntovna, progresivna. Međutim, kada sam prije par mjeseci bio u Bosni i Hercegovini radeći na jednom dokumentarnom programu za holandsku televiziju i razgovarao sa mladim ljudima u Podrinju (Višegrad, Skelani, Bratunac…), u Sarajevu i Prijedoru, iznenadilo me je, ne toliko to šta mladi (ne) znaju o ratu i poratnoj prošlosti, koliko odsustvo svake želje da to saznaju. Kao da ono što se dogodilo nije ni bilo ako o tome ništa ne znaju. I kao da život može da počne ni iz čega”, rekao je on i zaključio:

“Bojim se da se nesreća bosanskohercegovačkog društva više ogleda u pasivnosti i bezidejnosti mladih, nego u teškom životu većine ljudi upravo zato što se od mladih očekuje da izvuku zemlju iz opšte mizerije”.