<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ima jedna zemlja...

18 Juli 1918 – 5 Decembar 2013

A Bosna i Hercegovina, ta neizmjerno divna i isto toliko jeziva zemlja? Ona umjesto nekog njenog Nelsona Mandele ima more. Primitivizma.

06. decembar 2013, 12:00

Te 1994. godine, pola Balkana je bjesomučno nastojalo da se međusobno istrijebi u krvavom ratu. Južno od te pozornice pokolja i nevjerovatnih gluposti koje su se širile preko medija i dodatno trovale već zatrovan narod, u Južnoafričkoj Republici za predsjednika je po prvi put u istoriji izabran crnac, čovjek koji je skoro trideset godina proveo u zatvoru zbog borbe protiv aparthejda i kojem su bijelci ubili sina dok je on tucao kamen na zloglasnom ostrvu Roben.

Nelson Mandela je naslijedio duboko podijeljenu naciju od oko četiri miliona bijelaca spremnih na oružje i skoro deset puta više bijesnih crnaca od kojih su mnogi čekali da Mandela krene sa osvetom za sve što je desetinama godina rađeno njegovom narodu i njemu samome, pa da mu se pridruže. I jedni i drugi su smatrali takav slijed događaja sasvim prirodnim i čekali taj trenutak. Ali on nikada nije došao.

Kad je vidio kako na meču južnoafričke ragbi reprezentacije, poznate pod nazivom Springboks, domaći bijelci mašu zastavama aparthejda, a malobrojni crnci na tribinama onim protivničkim, Mandela je u tom prepoznao podsticaj za djelovanje. Od svoje krvavo podijeljene zemlje, veliki borac, koji se u zatvoru i sam radovao porazima Springboksa od bilo kog protivnika, odlučio je da „naciju duge“ stvori preko sporta, jer je godinu dana kasnije Južnoafrička Republika trebalo da bude domaćin Svjetskog prvenstva u ragbiju. U začetku je prepoznao ogroman potencijal tog sportskog skupa. Uprkos otvorenom protivljenju i nerazumijevanju, manje-više s obje strane, Mandela je polako, ali uporno, stvarao nešto što će nedugo zatim dostići neslućene razmjere, počev od sopstvenog obezbjeđenja koje je sastavio od obje grupe.

Južnoafrički sport u eri aparthejda jedno vrijeme bio je pod totalnim bojkotom ostatka svijeta. Zemlja je bila isključena i iz Međunarodnog olimpijskog komiteta i nije u njega vraćena dok aparthejd nije pao. Te 1994. godine, ekipa Springboksa, jedini preostali simbol aparthejda jer zemlja je već imala novu zastavu i himnu, bila je totalni autsajder i samo to što je Južnoafrička Republika trebalo da bude domaćin Svjetskog prvenstva, momcima je garantovalo učešće. U cijelom timu bio je samo jedan crnac, Čester Vilijams (Chester Williams), a njegovim kolegama ni na kraj pameti nije bilo da nauče novi dodatak himni (dodatak jer je Mandela odlučio da ostane i stara, s obzirom da u Africi i dalje žive i crnci i bijelci), Nkosi Sikelel’ iAfrika (Bože blagoslovi Afriku), dugogodišnju pjesmu crnačkog otpora, jer je nisu smatrali svojom. Veliki vizionar Nelson Mandela počeo je da mijenja sve pozivom kapitenu Springboksa, Fransoa Pinaru (François Pienaar), da ga posjeti jedva mjesec dana nakon što je stupio na čelo države. Taj, za Južnoafričku Republiku istorijski susret, otvorio je djetetu aparthejda vrata prema jednoj drugoj realnosti, o kojoj do tada nije ni pokušavalo da razmišlja.

Mandela nije odustao ni kad su ga njegovi izviždali. Znao je da ono što želi da postigne nema cijenu. Nepokolebljivo je držao do toga da pokaže da je Springboks nešto što sada, umjesto samo jednom dijelu zemlje, pripada svima. “Preobraćeni” kapiten, na kojeg je susret s Predsjednikom ostavio neizbrisiv utisak, svjesno ili nesvjesno bio mu je najbolji saveznik, a moral ekipe je rastao. Polako su zastave aparthejda potpuno zamijenjene novim, tribine su se punile i crncima, a cijelu himnu su naučili i bijeli igrači i pjevali je jednako srčano kao i njihov jedini crni kolega. Pažljivim taktičkim, ali veoma iskrenim potezima, Mandela je vodio zemlju tačno tamo gdje je htio da bude.

I došao je trenutak Svjetskog prvenstva, a Springboksi su krenuli sjajno. Ono što, i pored svih želja, apsolutno niko nije očekivao bilo je da će se naći u finalu, protiv čuvenih Ol Bleksa (All Blacks) sa Novog Zelanda, koje su svi vidjeli na tronu još prije početka takmičenja. Cijela zemlja čekala je početak utakmice na stadionu Elis Park (Ellis Park) u Johanesburgu. Jedna nacija, jedan tim, kao što je govorio slogan smišljen za promociju Springboksa tokom takmičenja. Ono što se desilo tad, pred početak utakmice, ostalo je do dana današnjeg dokaz da čuda postoje i da, iako možda ne mogu popraviti sve tamo gdje ne štima jer ne traju dovoljno dugo, služe kao granitno čvrst temelj za gradnju nekog boljeg života. Stadion je bio ispunjen uglavnom bijelcima jer su karte bile rasprodane više od godinu dana unaprijed, kada nije bilo ni pomena o transformaciji imidža Springboksa, čime su događaji s utakmice višestruko dobili na težini. Kad su ekipe izašle na teren i stale u vrstu pred izvođenje himni, na teren je izašao Nelson Mandela, u dresu Springboksa sa brojem šest – brojem kapitena Pinara. To je izazvalo erupciju oduševljenja u publici, a nakon što je pozdravio, jednog po jednog, sve igrače i poželio im sreću, skinuo je kačket Springboksa i mahnuo publici koja mu je uzvratila ovacijama. U tom trenutku se desilo nezamislivo. Par bijelaca je počelo da uzvikuje “Nelson, Nelson”. Sekund je bio dovoljan da to prihvate svi ostali. Da, u preko šezdeset hiljada ljudi na stadionu, 95% su bili bijelci, a Johanesburg je odjekivao od imena crnca, čovjeka kojeg je većina samih tih navijača sigurno u godinama koje su prethodile ovom događaju smatrala nižim bićem. U tom trenutku više nije bilo sumnje – Nelson Mandela je predsjednik SVIH Južnoafrikanaca. Kasnija svjedočanstva prisutnih na Elis Parku bila su složna: nije bilo čovjeka na stadionu kojem nisu zasuzile oči. U potpunoj euforiji koja je zavladala, iako su Ol Bleksi bili apsolutni favoriti, pobjedu Mandelinoj “naciji duge” donio je Jevrejin, Džoel Stranski (Joel Stransky). Prije dodjele pehara, novinar na terenu je, u razgovoru s kapitenom Pinarom, primijetio da su Springboksi imali podršku 65 hiljada Južnoafrikanaca. Pinar ga je odmah ispravio i, zajedno sa Mandelom, ušao u legendu svoje zemlje, rekavši: “Ne, mi nismo imali 60 hiljada Južnoafrikanaca, imali smo 43 miliona Južnoafrikanaca”. Široki osmijeh Nelsona Mandele na ovu izjavu kapitena pokazao je ne samo oduševljenje izjavom, nego i pobjedom svakako Springboksa, ali mnogo više vizije jedne nove zemlje, jednog novog i boljeg sutra.

A Bosna i Hercegovina, ta neizmjerno divna i isto toliko jeziva zemlja?

Ona umjesto nekog njenog Nelsona Mandele ima more. Primitivizma.

Od iste autorke

Diana Budisavljević: Pred nosom režimu, za hiljade života

Odlazak Rite Levi Montalčini, jedne velike žene