<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ivan Goran Kovačić: „Krv je moje svjetlo i moja tama“

Sjećanje

Na današnji dan 1913. rođen je Ivan Goran Kovačić, jugoslovenski pesnik i partizan. Kovačić se zajedno sa pesnikom Vladimirom Nazorom 1942. godine pridružuje partizanima, čime svoje stvaralaštvo sjedinjuje s revolucionarnim putem.

21. mart 2019, 8:00

 

Sudbina ovog hrabrog čovjeka a je opomena svima- otišao se boriti u partizane gdje je potaknut ustaškim zločinima nad Srbima napisao slavnu “Jamu”. Nažalost nije dočekao kraj rata jer su ga, dok je pomagao prijatelju, srpskom liječniku Simi Miloševiću, nakon bitke na Sutjesci, uhvatili i ubili četnici. Mjesto na kojem je pokopan, baš kako je sam predvidio u pjesmi “Moj grob”, nikada nije pronađeno.

 Ivan Goran Kovačić rođen je u Gorskom Kotaru, u okolini Foče, 21. marta 1913. godine, a stradao, 13. jula 1943.godine

Upisuje slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali vrlo brzo prekida studij intenzivnije se posvećujući književnom i novinarskom radu. Prvo novinsko namještenje dobiva 1936. godine i otada se uzdržava baveći se novinarskim poslovima; uređuje kulturne rubrike, najprije u Hrvatskom dnevniku, potom u Novostima. Kao simpatizer Radićeve politike koncem 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima, sudjeluje u napornim marševima po Bosni, ali istodobno intenzivno piše. Godine 1943. nalazi se u istočnobosanskom selu Vrbici skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 13. srpnja u blizini Foče. Njegov grob ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio (u pjesmi-epitafu Moj grob).

 

Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade, da bi već 1931. godine, napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama, od kojih nastaje prva zbirka: Lirika, 1932. godine. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će 1936. godine objaviti pod naslovom Dani gnjeva. Tom zbirkom od sedam novela postigao je pun uspjeh i u potpunosti se uklopio u tokove suvremene socijalne literature.

 

No, Goran je pjesnik i “polja svijetlih i polja tamnih”. “Polja tamna” naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada, a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama, Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića, Leševi putuju…), da bi kulminirali u njegovom najzrelijem književnom ostvarenju – u antiratnoj poemi Jama, 1943, nastaloj po dolasku u partizane gdje će, zajedno s Vladimirom Nazorom, 1943. napisati i zbirku Hrvatske pjesme partizanke. Svoj protest protiv fašističkih zlodjela Kovačić je izrazio u obliku umjetnički oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Motiv krvi u toj se poemi ostvaruje kao “svjetlo – sklad – ljepota – umjetnost” i “tama – zločin”. U Kovačićevom književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i prevodi, te feljtoni, eseji i kritike u kojima se iskazuje kao vrlo lucidan ocjenjivač; umio je zapaziti bitne odrednice pojedinih autora i njihovih djela.

 

Djela: Lirika; Dani gnjeva; Ognji i rože (postumno objavljeno); Sveti psovač (postumno objavljeno); Eseji i ocjene (postumno objavljeno); Jama; Pada snijeg, pada snijeg.

 

Njemu u čast se svake godine u njegovom rodnom mjestu Lukovdolu, u Gorskom kotaru, održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće.

 

Ivan Goran Kovačić: Jama

 

I.

 

Krv je moje svjetlo i moja tama.

 

Blaženu noć su meni iskopali

 

Sa sretnim vidom iz očinjih jama;

 

Od kaplja dana bijesni oganj pali

 

Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.

 

Moje su oči zgasle na mome dlanu.

 

Sigurno još su treperile ptice

 

U njima, nebo blago se okrenu;

 

I ćutio sam, krvavo mi lice

 

Utonulo je s modrinom u zjenu;

 

Na dlanu oči zrakama se smiju

 

I moje suze ne mogu da liju.

 

Samo kroz prste kapale su kapi

 

Tople i guste, koje krvnik nađe

 

Još gorčom mukom duplja koje zjapi –

 

Da bodež u vrat zabode mi slađe:

 

A mene dragost ove krvi uze,

 

I ćutio sam kaplje kao suze.

 

Posljednje svjetlo prije strašne noći

 

Bio je bljesak munjevita noža,

 

I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,

 

I bijela, bijela krvnikova koža;

 

Jer do pojasa svi su bili goli

 

I tako nagi oči su nam boli.

 

O bolno svjetlo, nikad tako jako

 

I oštro nikad nisi sinulo u zori,

 

U strijeli, ognju; i ko da sam plako

 

Vatrene suze s kojih duplje gori:

 

A kroz taj pako bljeskovi su pekli,

 

Vriskovi drugih mučenika sjekli.

 

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,

 

Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,

 

Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.

 

Tad spoznah skliske oči na svom dlanu

 

I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,

 

Kako ću tebe sada oplakati…"

 

A silno svjetlo, ko stotine zvona

 

Sa zvonika bijelih, u pameti

 

Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,

 

Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!

 

Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!

 

Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

 

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:

 

Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"

 

Obezumljen sam skoro preda nj kleko,

 

Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;

 

I više nisam ništa čuo, znao:

 

U bezdan kao u raku sam pao.

 

Izvor Abrasmedija