Jedini je preživio pleme smrti - godinama ih je posjećivao

Za razliku od mladića koji ih je htio preobratiti na kršćanstvo, on je pazio na činjenicu da je to njihov teritorij, da je on uljez

BUKA portal / 29. Novembar 2018

Nema puno ljudi koji o Sentinelcima znaju više nego što zna indijski antropolog T. N. Pandit. On je u Ministarstvu za plemenska pitanja Indije kao nadležan za teritorij Andamanski i Nikobarski otoci desetljećima posjećivao izoliranu otočnu zajednicu. Prošlog tjedna svjetsku pozornost privuklo je pleme koje je u izolaciji živjelo desecima tisuća godina, i to zato što su ti ljudi ubili 27-godišnjeg Amerikanca koji je naumio posjetiti ih kako bi im prenio kršćanstvo. Pandit danas ima 84 godine i iz svoga iskustva kaže da je skupina ponajviše miroljubiva, te vjeruje da je njihova zastrašujuća reputacija nepoštena.
"Tijekom naših susreta on su nam znali prijetiti, ali to nikada nije došlo do točke da bi nekoga pokušali ubiti ili ozlijediti. Kada god bi se uzbudili, mi bismo se povukli", kazao je za BBC World Service. "Jako sam žalostan zbog smrti ovog mladog čovjeka koji je do njih prevalio cijeli taj put iz SAD-a. Ali on je napravio pogrešku. Imao je sasvim dovoljno šansi da se spasi. Bio je uporan i to je platio svojim životom." Pandit je prvi put posjetio Sjeverni Sentinelski Otok nastanjen isključivo tim plemenom, još 1967. u sklopu jedne ekspedicije. U početku su se Sentinelci od posjetitelja skrivali u džungli, da bi u kasnijim situacijama na njih ispaljivali strelice. Rekao je da su antropolozi na svojim posjetima njima nosili pažljivo odabrane predmete kako bi pokušali ostvariti kontakt s njima. "Nosili smo darove kao posude, tave, velike količine kokosa, željezno oruđe poput čekića i dugih noževa. Sa sobom smo vodili i trojicu ljudi iz plemena Onge, jednog drugog lokalnog plemena, kako bi nam pomogli protumačiti jezik Sentinelaca i njihovo ponašanje", prisjećao se u jednom od eseja o posjećivanju tog otoka.
"Sentinelski ratnici dočekivali su nas ljutitim i mrgodnim licima, potpuno naoružani lukovima i strijelama, sve kako bi obranili svoju zemlju." Unatoč slabim uspjesima, oni bi ostavili svoje darove kako bi gradili vezu s tajnovitom zajednicom. Jednom prilikom rekao je da su im ostavili vezanu svinju, što se ovima očito nije svidjelo, jer su je naprosto proboli kopljem i zakopali u pijesku. Nakon nekoliko ekspedicija u kojima su pokušavali uspostaviti kontakt, prvi pravi napredak dogodio se 1991. kada je pleme mirno prišlo njima u oceanu. "Bili smo zbunjeni zašto su nam odjednom prišli", rekao je. "Bila je to njihova odluka da se s nama susretnu i sastanak se odvio pod njihovim uvjetima. Iskočili smo iz broda i stajali smo u moru dubine do vrata. Iskrcavali smo im kokosove orahe i druge darove. Ali nam nisu dopustili da stupimo na njihov otok." Pandit kaže da se nije previše zabrinjavao da bi ga mogli napasti, ali je uvijek bio oprezan kad bi im bio blizu. Kaže i to da su članovi njegovog tima pokušali komunicirati sa Sentinelcima pomoću znakovnog jezika, ali da u tome nisu uspjeli jer su oni bili preokupirani darovima. "Razgovarali su međusobno, ali mi ih nismo razumjeli. Zvučalo je slično jezicima drugih plemenskih zajednica u tom području", prisjećao se Pandit.

Pri jednom nezaboravno napetom trenutku na ekspediciji jedan mladi pripadnik plemena mu je prijetio. "Dok sam dodavao kokose, malo sam se odvojio od ostatka mog tima i počeo se približavati obali. Jedan mladi Sentinelac, dečko, napravio je neobičnu grimasu, uzeo je svoj nož i signalizirao mi da će mi odsjeći glavu. Odmah sam pozvao brod i brzo sam se povukao. Gestikulacija tog dečka bila je upečatljiva. Jasno je dao do znanja da nisam poželjan." Vlada Indije otada je prestala s ekspedicijama donošenja darova, došljacima je zabranila da se makar i približavaju otoku. Potpuna izolacija sentinelskog naroda znači da bi ih svaki kontakt s vanjskih svijetom mogao dovesti u smrtnu opasnost, jer vjerojatno nemaju imunitet čak niti pred običnim bolestima kao što su gripa ili ospice. Pandit je rekao da su članove njegove grupe uvijek provjeravali da nemaju prenosivih bolesti, te da su putovati na Sjeverni Sentinel samo onima koji su bili sasvim zdravi. Službenici kažu da John Allen Chau, koji je ubijen prošlog tjedna, nije dobio nikakvo službeno dopuštenje za svoj put. Umjesto toga, kažu, platio je lokalnim ribarima 25.000 rupija, oko 2300 kuna, kako bi ga ilegalno prevezli na otok, u nadi da će pleme preobratiti na kršćanstvo. Sada pokušavaju dobiti nazad tijelo Amerikanca, za što Pandit kaže da bi moglo biti moguće isključivo uz vrlo oprezan pristup službenih vlasti. Unatoč svom iskustvu s onim napetim kontaktom, on ne pristaje na to da se Sentinelce naziva opasnima.

"To je netočan način gledanja. Mi smo tamo agresori", objasnio je za Indian Express. "Mi smo oni koji pokušavaju doći na njihov teritorij." "Sentinelci su miroljubivi ljudi. Oni ne žele napadati ljude. Oni ne putuju u obližnja područja i ne uzrokuju probleme. To je bio rijedak incident", kazao je Pandit za BBC. Pandit kaže da je i dalje sklon uspostavljanju misija dostavljanja darova plemenu, ali kaže i to da ih se ne bi smjelo uznemiravati. "Trebamo poštovati njihovu želju da ih se ostavi same", kazao je. Istog su mišljenja i organizacije poput Survival International, koje apeliraju kod lokalnih vlasti na to da ne pokušavaju doći do Chauovog tijela. 
Tekst je u cijelosti preuzet s BBC-a.
Izvor express.hr


Buka preporuka

Reportaže

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.