Jergović: Biti ljudsko čeljade, biti Srpkinja u Zagrebu, biti sama i biti na svoju ruku

Divna Zečević bila je zagrebačka književna povjesničarka, etnologinja i pjesnikinja, bavila se pučkom književnošću i četrdeset i pet godina pisala dnevnik, koji obaseže 6288 stranica.

Miljenko Jergović / 05. Januar 2019

 Krajem 2017. Disput je u upravo pokrenutoj dijarističkoj biblioteci Svagdan na šeststotinjak stranica objavio izbor iz njezina dnevnika, pod naslovom “Život kao voda hlapi”. Knjiga donosi cjelovit kronološki niz, od prvog zapisa iz siječnja 1961, koji započinje rečenicama: “Tata mi je poklonio ovaj kalendar. Dokazuj bez prestanka svoju premoć nad okolnostima.”, do posljednjeg iz ožujka 2006, koji glasi: “Jedva pišem. Nikad. Nikad mi nije bilo dobro.” Na početku bilo joj je dvadeset i tri, na kraju šezdeset i osam. Upravo je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završavala jugoslavistiku, upravo je bila u terminalnom stadiju Parkinsonove bolesti. Između je bio život.

Fragmente od kojih je načinjena ova knjiga izabrala je Marija Ott Franolić. Ne možemo znati kako je obavila taj posao, jer nemamo uvida u ukupnih 6288 stranica. Ali isto tako ne možemo imati jasan uvid ni u ukupne dijarističke, pripovjedačke i književne strategije Divne Zečević, budući da izbornica u pravilu nije izabirala cjelovite nadnevke, nego njihove dijelove. Nastojala je, kaže, obuhvatiti teme koje su autorici bile naročito važne, ali i “zbog intime obitelji i živih suvremenika” izostaviti “izuzetno problematične zapise”. Nužno, Marija Ott Franolić je pri tom poslu bila subjektivna. Birala je, kao što svaki čitatelj bira, ono što je njoj samoj interesantno. Tako je ova knjiga živ odraz dviju žena: one koja je dnevnik vodila i one koja je fragmente izabirala. Ali ona se, na žalost, ne može čitati ni doživljavati kao autentičan dnevnik. “Život kao voda hlapi” svojevrsni je dajdžest onog što je Divna Zečević radila, sjena njezinog dnevnika i preporuka da on jednoga dana doista bude i objavljen. Ali istovremeno, “Život kao voda hlapi” silno je zanimljiva i važna knjiga, na čemu, opet, čitatelj jednako može zahvaliti dijaristici i njezinoj priređivačici.

Najprije o osobi. Divna Zečević od mladosti je teška, duboko nezadovoljna, te sobom i svojim emocionalnim stanjima opsjednuta osoba. Tuđi osjećaji do nje jedva da dopiru, kao da živi u oklopu sačinjenom od sebe, svojih nevolja, nevoljenja i frustracija, koji jedva da kad uspijeva probiti. Nesigurna je u poslu kojim se bavi, pa onda govori da ga ne voli i da se tu zatekla spletom nesretnih okolnosti, s istim je muškarcem praktično cijeloga odraslog života, ali ni njega, tvrdi to sebi, ne voli i tu vezu smatra propalom. U braku je, a o braku misli sve najgore, ima djevojčicu za koju je zabrinuta i koju voli, ali misli, i to na kraju, kad i ta djevojčica treba dobiti svoje dijete, da čovjek nikako ne bi trebao imati djecu, jer iz toga izbijaju samo nevolje.

Pritom, silno je zaljubljiva, i potpuno je opsjednuta svojim ljubavima. Desetljećima na distancu voli slavnoga zagrebačkog profesora, najslavnijeg povjesničara hrvatske književnosti, inače svoga znanstvenog mentora. Zatim se zaljubljuje u jednoga sinjskog fratra, muzikologa i pjevača, a onda i u još nekoliko njih. Pod sam kraj, kada već jedva hoda, a tijelo joj je u stanju rastrojstva, uobičajenog za Parkinsonovu bolest, ona se opet zaljubljuje. Jednom, pa drugi put. I to je čitatelju – tom nepodnošljivom voajeru, koji će teško opravdati svoj voajerizam – do suza ganutljivo.

Divna Zečević u mnogo je čemu žena svoje epohe. Prekomjerno psuje, viče sa stranica vlastitog dnevnika, još od kraja šezdesetih je na sedativima. Njezina ženskost može se pritom pratiti u dva toka. U prvom, objektivnom, ona je skoro tipična protagonistkinja razdoblja socijalističke emancipacije žena. Istodobno je supruga i majka – premda joj to nije po volji, ali, eto, dogodilo se, ili moralo se – i radna žena, sa svime što iz toga proizlazi. Često tematizira vlastitu diskriminiranost, poziva se na Klausa Theweleita, čije su “Muške fantazije” u to vrijeme u modi, ali golema većina njezinih neprijatelja, ili čak svi, žene su, i to najuglednije u struci kojom se ona bavi. U drugom, subjektivnom toku, ona je svojevrsna anarho-feministkinja. Bez svijesti o tome, usamljena, svojeglava, luda i dominantna. I u cjeloživotnom nesporazumu s vlastitim tijelom.

Malo je u ovoj knjizi razmišljanja o književnosti. O knjigama koje čita ima riječi samo na početku, kada se divi Thomasu Mannu i Ivi Andriću, ali možda je to do izbornice. Uglavnom je nezainteresirana i za politička zbivanja, sve dok krajem osamdesetih politika ne postane životna svakodnevica i sudbina svih dvadeset milijuna državljana Jugoslavije, pa tako i njezina. Ali to da Divna Zečević jest pisac najbolje se vidi u nečemu što je u svakoj pravoj dijaristici najbolje, u rečenicama koje su sušta poezija, a zapravo su se piscu omaknule. Tako dok je na bogosluženju u Preobraženskoj crkvi, na Cvjetnom placu, godina je 1993, kaže: “Opasno je, jer toliko je srušenih katoličkih crkvi, da lako može nekome pasti mrak na oči i zapucati ili baciti bombu. Pokazuje se opet i u ovom ratu, da kršćana nema. Čudo kršćanstva sastoji se u tome da traje dvije hiljade godina bez kršćana.” Eto, zbog ove posljednje rečenice, samo zbog nje, vrijedilo bi pročitati šesto stranica knjige.

Ili druga rečenica, tri godine ranije, dok opet trči za profesorom po Društvu hrvatskih književnika: “Ako je to ljubav, onda se od bolesti ne razlikuje.” Ili kratko opserviranje kućne situacije, iz 1983: “Peđa je uronjen u depresiju, Marijeta u pubertet a ja gazim u klimakterij.” Ili veličanstvena rečenica iz svejedno koje godine, jer njoj su u tom smislu sve godine iste: “Brak se raspao, ali prljavo suđe je ostalo.”

Divna Zečević je Srpkinja. I to će na žalost u samom finalu biti najvažnija okolnost njezina života i sudbine. Već 13. studenog 1989. njoj će na poslu zazvoniti telefon. Kasnije će zamišljati da je to bio tridesetogodišnjak, “svijetli, blond muškarac i k tome je govorio nasmiješenim (tenor) glasom, bez akcenta ili prepoznatljivog kraja, školovani glas:
– Vi ste Divna Zečević?!
– Da, izvolite?
– Ja sam samo želio da vam jebem mater četničku!”

Prije i poslije te žanr scene i gotovo općeg mjesta svakoga našeg manjinstva teče priča koja koliko je osobna i osobena, toliko je i karakteristična za cijelu jednu zajednicu, a naročito za njezine intelektualce. Divna Zečević se tako učlanjuje u Maticu hrvatsku, jer u to vrijeme, a sam je početak sedamdesetih, vjeruje da bi svatko tko se u Hrvatskoj aktivno bavi kulturom treba biti član te ustanove. Dvadeset i koju godinu kasnije, 1993. s prijezirom gleda Stipu Šuvara, nijemo ga optužujući da je ukinuo Maticu hrvatsku. Šezdesetih i sedamdesetih ona je svjesna i svoga srpstva i identitetske posebnosti koja iz toga proizlazi, ali sebe doživljava dionikom i stvarateljem hrvatske kulture, pritom pravilno zaključujući da se na taj način ne isključuje pripadnost srpskoj kulturi. Godine 1990, nakon što joj je knjiga pjesama odbijena u Naprijedu – a teško je prorecivo da iza odbijanja stoji to da je zasmetala kao Srpkinja, pa još i lajava Srpkinja – ona rukopis odnosi u SKD Prosvjetu, i traži da joj se knjiga štampa ćirilicom. Pritom, njezin jezik i dalje je markantno hrvatski, pa ga urednik za potrebe bilješke o autoru mora malo posrbiti. Ranije, ona bjesni što Hrvatima nije omogućeno da jezik zovu svojim imenom, jer – to joj je argument – ako je književnost hrvatska, tada je i jezik hrvatski. Ali 1990. potpisuje inicijativu da jezik bude dvoimen: hrvatski i srpski. Neće, međutim, proći ni tri godine, a Divna Zečević će već proizvesti mali skandal, kada će u Bratislavi, na Slavističkom kongresu, znamenitoj beogradskoj povjesničarki književnosti Zlati Bojović odricati pravo da dubrovačkoj i dalmatinskoj klasičnoj književnosti odriče hrvatski pridjev. “Ne može se (…) Gundulića nazivati samo slavenskim pjesnikom jer su i češki i poljski pjesnici, slavenski, ali se prije svega zna da su češki i poljski.” Zlata Bojović joj s pozornice odgovara da bi se ona recimo sa Držićem dobro sporazumjela oko njegovih pripadnosti, na što joj Divna Zečević otrovno upada u riječ: “Možda bi se sporazumjeli, ali Marin Držić bi bio ranjen!”

Nije Divna Zečević mijenjala uvjerenja, nego se oko nje mijenjao svijet, a onda se, kao i toliki čestiti ljudi iz njezina naraštaja, hvatala za ono što joj je bilo na raspolaganju. Hvatala se za zrak, za ništa, za identitete, koji za nju, pametnu i obrazovanu, naprosto nisu bili jednoznačni.

“Život kao voda hlapi” važna je, mučna i neophodna knjiga. Onima kojima je do skandala, u njoj je skandala više nego u svim živim hrvatskim tabloidima i web-toaletoidima. Istovremeno, ona je najava jedne hrvatske (i srpske) kulturne dragocjenosti, što se čuva kao rukopis u fundusu NSK, i bit će uvidu javnosti otvoreno 2026. Tako je odlučio Petar Zdunić, autoričin udovac, kojemu bi, kao i njezinoj kćeri, vrijedilo posvetiti posebnu laudu. Bude li hrvatske (i srpske) kulture, njezini će dnevnici biti objavljeni u desetak tomova, u nakladi Instituta u kojem je radila, financirani od države, koja će na taj način štititi hrvatsku (i srpsku) kulturu.

Čitatelj u beskraju grli Divnu Zečević, premda bi, u to je siguran, od nje žive bježao onako kako su bježali svi oni muškarci koje je tako silno voljela. Svi, osim jednog, zahvaljujući kojem imamo ovu knjigu.

Jergovic

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.