Jergović: Pouke pijanstva i praznovanja: teško onom kome podočnjaci lijepo stoje

Vozim se kroz kišno i sumorno podne od Tešnja prema Matuzićima i Usori. Drum je razlokan generacijama preteških kamiona, što se niz njega spuštaju već dvadeset i koju godinu, otkako je mir poklopio Bosnu, a drumovi se ne popravljaju i ne grade.

Miljenko Jergović / 31. Decembar 2018

Okolo vonja onaj teški ugljeni dim, dim od loženja, po kojemu se od listopada sve do travnja prepoznaje ova zemlja. I kako sam u ovoj vožnji sam, uključujem radio, tražim lokalne stanice, da poslušam što kaže i o čemu pjeva duh vremena.

Tako prvi put čujem pjesmu koja je, možda, općepoznata onima koji češće putuju niz Bosnu slušajući radio ili noćare po folk klubovima i kafančugama zagrebačkih predgrađa. Pjevač nervoznoga glasa, praćen superfolklornom apokalipsom što izvire iz japanskih elektronskih uređaja, udara po refrenu: “Podočnjaci, podočnjaci, baš mi lepo stoje”, i slušatelja obuzmu osjećaji karakteristični za prva čuvenja hitova ove muzike. Prvi je nelagoda: zar je i ovo moguće, zar i ovoga ima. Drugi je ushit: u svijetu koji se divi svome novom Teddy kaputu, sašivenom od čupavca kojim su sedamdeset i neke naši kakanjski rođaci prekrivali kauč, reći da ti podočnjaci lijepo stoje svojevrsni je otklon od konzumentskog društva u Kantovu metafiziku morala. Treći osjećaj je čuđenje: zar je moguć život na zemlji s ovakvim refrenima?

Pažljivo slušam nastavak refrena, pa mi se učini da čujem ovo: “Moje oči, pijavice, svetlosti se boje”. Usporedba očiju, koje nadviruju iznad gordih podočnjaka, s pijavicama, učini mi se genijalnom, čak i izvan turbofolk konteksta. Oči što kao pijavice upijaju svijet, gutaju ga, sišu mu boje i svode ga na ispražnjeno sivo ništa, među tačnijim su i svakako najluđim pjesničkim slikama koje su me u ova zadnja vremena snašle. Ali samo greškom, shvaćam već u prvom sljedećem ponavljanju refrena, kad razabirem da pjevač pjeva nešto neusporedivo običnije: “Moje oči, pijanice, svetlosti se boje”. I premda ni taj stih nije loš, jer u njemu oči zaigraju uloge žive čeljadi, te se uz ona dva podočnjaka što su za ponos pjevaču, jedan pretpostavljeni introspektivni lirski doživljaj pretvara u nešto drugo. Glava pijanice na čas se pretvara u krčmu punu očiju, također pijanica, koja je, kao i svaka prava krčma, obuzeta fotofobijom. A fotofobija je moguća posljedica nekontroliranog rakijanja, migrene ili bjesnoće. Turbofolk je u svojoj posljednjoj fazi, koja započinje nakon završetka ratova u devedesetima, te konačne pobjede ove subkulture u svim zemljama bivše Jugoslavije, oblik kontrolirane bjesnoće.

Dalje slušam i čujem ovo: “Ko mi kaže da je ljubav večna/razbiću mu predstavu o tome,/jer zbog nje su moja jutra tečna,/a ta žena uživa u tome.” Dva dobra i dva loša stiha. Prva dva zasnovana su na opreci niskoga i visokog diskursa. Od pjesme očekujemo krv, znoj i blato, kara-mrak balkanske krčme i zagrebačkog disco-cluba, i onda nas, suprotno očekivanju, glazbenoj podlozi i rabijatnom glasu pjevača iz čijeg hipotalamusa tuži Orijent, strefi visokoučeni, šopenhauerovski ton. Razbijanje predstave, ili razbijanje predodžbe, kako bi glasila hrvatskija inačica iste stvari, o tome da je ljubav vječna, ono je što si čovjek s podočnjacima stavlja u zadatak, ali je šteta što ne nastavlja dalje u istom tonu i jednako bistro i jasno, nego zamuti stvar i navede slušatelja da pomišlja svašta. Što bi moglo značiti to – jer zbog nje su moja jutra tečna? Prvo što svaki muškarac ujutro učini zapravo nije za pjesmu. Ali ne zato što bi bilo nepristojno, nego zato što je opće mjesto. Svejedno da kažemo: svaki se muškarac ujutro najprije popiški. Mnoge će jedino to i dići iz postelje. I onda ako pjevaš da su ti jutra tečna, za što si, poštujemo li rečenični kauzalitet, optužio krivu predodžbu o tome da je ljubav vječna, ispada da jutrom piškiš iz emocionalnih, a ne iz fizioloških razloga. A to nije tačno. I bolje je da nije.

Nakon što se refren još jednom ponovi ide ovo: “Ta me ljubav, kao dete loptu, u vis baca,/eh to nisam hteo./Sad me braća skupljaju po podu,/sećaju se kad sam bio ceo.” Ovo je, recimo, skroz dobro. Prva dva stiha uvod su u ono što će se zatim dogoditi: jasno vidimo pijanoga lirskog subjekta, kojeg tek nešto malo manje pijani drugovi podižu s poda, ali on se ne da, neprikosnovena je sila zemljine teže, iluzorno joj je pružati otpor, pa se onda ti koji ga uspravljaju u hipu sjete kako je i on nekad uspravan bio, tako da se činilo da mu gravitacija ne može ništa. Osim ritmički fino ugođene rime hteo-ceo, koju će dobro podnijeti i song s mnogo višom reputacijom, koliko god da bi bila banalna pri ozbiljnijemu pjesničkom poduhvatu, tu je važna i riječ – braća. Koliko god homofoban bivao svijet iz balkanske krčme, stiliziran kroz poetiku turbo-folka, jer se taj svijet više grozi pedera nego što ih se groze nogometaši i nogometni reprezentativci zemalja u kojima se taj isti turbo-folk proizvodi i sluša, ponešto od manira, običaja, leksika i nazivlja u tim pjesmama sugerira najneposredniju mušku bliskost. Onakvu bliskost kakvu ne samo da si neće prirediti skupina heteroseksualnih muškaraca pri izlivu najveće srdačnosti, nego nije naročito česta ni među najopuštenijim, prema seksualnim izazovima posve otvorenim svijetom. I onda, ne samo da ga oni grle i skupljaju s poda, nego ih pritom on naziva – braćom! Kakvom braćom, ako mu nisu rođena braća, a ni braća od strica, od ujaka ili od tetke, kakva, naime, još postoje u nešto istočnijim predjelima naše zajedničke kulturne svijesti? Nisu to ni braća po oružju, a još su manje braća po misiji ili po zvanju, ili – to ponajmanje – po čovječanskom totalitetu i općeljudskoj bratskoj solidarnosti. Braća su mu to po nečemu tjelesnijem i bliskijem.

Isto kao kad maloprije spomenuti nogometaši, kršćani i katolici (hrišćani i pravoslavci), koji se javno, na stranicama sportskih tiskovina, groze istospolne ljubavi, te ju nazivaju neprirodnom, nenormalnom i bolesnom, ističući da im je nezamislivo da u najdražem dresu, onom u kojem predstavljaju svoju jedinu domovinu, zaigra i poneki peder, nakon postignutog gola zaskaču jedni druge, upravo onako kako raspusna čeljad zaskače jedno drugo u trenucima predprokreacijskoga ushita ili uvoda u skori snošaj. Porno scene nakon postignutog gola na televiziji bi trebale biti zabranjene za publiku mlađu od osamnaest godina.

I na kraju slijedi veličanstveni finale pjesme: “Ruga mi se svako jutro lice,/pita dal je tuđe ili moje,/a ja ne znam ni kako se zovem,/dok mi noge bez kolena stoje”. Lice koje ti se iz zrcala ruga nije sasvim nova, ali je efektno predočena pjesnička slika. Nastavak je također dobar: umjesto da se nositelj lica pita je li to, ili to nije njegovo lice, lice se pita tko je taj što iza njega stoji, je li to stvarno onaj on koji se obično zove ja, ili se lice greškom zateklo tu. Ubijte me, ali to je dobro! A on, tojest ja, licu odgovara da ni sam ne zna kako se zove, i da mu noge bez koljena stoje. Jeste li ikad osjetili da vam je zemlja tako nesigurna pod nogama, kao da više nemate koljena, nego kao da stojite na dvije noge od tronošca, sve gorko čeznući za onom trećom? Jeste li ikad osjetili kako je zemlja pod vašim nogama zapravo nesigurna, zaljuljana poput kaića s kojim pristajete uz molo, a nema nikog da mu dobacite konop? Ako niste, tada ne samo da ne znate što je mamurluk, nego ne znate ni kako je nesiguran, kako je loman taj uski procjep između vas i svijeta, ne znate da koljena služe tome da amortiziraju užasni nesporazum čovjekov s vlastitom egzistencijom.

I tako mi prođe pjesma, koju u svom životu, sve dok se opet ne budem vozio kroz Bosnu i slušao radio, sigurno neću čuti. I dobro je da je tako, dobro da je još uvijek moguće živjeti i preživjeti mimo svijeta čiji kulturni nazori izviru iz turbo-folka i iz kontrolirane bjesnoće nacionalističkih estetika. Jer turbo-folk je temeljna nacionalistička estetika, srpskog, hrvatskog, bošnjačkog, albanskog i drugih balkanskih nacionalizama.

Ne znam tko je napisao tekst ove pjesme. Mogla bi to, recimo, biti Marina Tucaković. Pjevač je Željko Šašić, velika zvijezda scene, svojedobno je i s Cecom Ražnatović snimio duet. Pokušao sam nešto više saznati o njemu, pa sam pronašao i njegove fotografije na internetu. A onda i njegovu vezu s prošlogodišnjom nasilničkom aferom nešto poznatijeg Ace Lukasa. Taj je, naime, tukao ženu, a Šašić mu je pružio podršku, rekavši da ga razumije, “jer se i on tokom braka sa njom jedva suzdržavao da je ne zvekne”. I još: “Ovo je prvi put da se priča da su se Aca i Sonja fizički obračunavali. E, ja sam upravo iz tog razloga izašao iz braka sa njom. Da mi se, ne daj Bože, to ne bi desilo, jer ona muškarce izaziva i dovodi do ludila.” I tako, razbija Aca ženu, nakon što je Željko razbio predstavu o tome da je ljubav vječna.

Je li stvarno moguće, iz perspektive ovog slušatelja, uživati u pjesmi kakva je “Podočnjaci” Željka Šašića? Zapravo jest. U njoj čovjek uživa kao u vlastitoj nevolji. Uživa, da ne poludi. Smije se nakon što se čekićem opalio po prstu.


Jergovic


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.