<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kad jedni okreću glavu, a drugi skidaju šešir

KOLUMNA

22. februar 2019, 12:03

Godina je 1988, mesec oktobar, dan peti na šesti. Na javnoj sceni Srbije diferencijacija. U „jogurt revoluciji” smenjeno kompletno partijsko rukovodstvo Vojvodine, među njima i ja. Već sutradan telefoni zaćutali, muk, tišina. Kad na ulici sretnem neke nazovidrugare, koji su se sve do juče vrzmali oko vlasti, okreću glavu, menjaju pravac ili, ako baš ne mogu da me mimoiđu, klimnu glavom i brzo nestanu. Sve sam shvatio, nikog ne zovem, kako ga ne bi doveo u nezgodan položaj. Vreme popunjavam tako što pre podne trčim na Đačkom igralištu, a po podne krećem na kurs iz engleskog; trojka, dr Seka Markov, profesor Univerziteta, dr Ilija Ćosić, takođe profesor i dugogodišnji dekan Fakulteta tehničkih nauka, i ja. U tom muku, u toj tišini, javila su mi se samo četiri čoveka. Boško Kuzminac, moj Laćarac i direktor „Vojvodinašpeda” u Novom Sadu, Nedeljko Šipovac, budući predsednik Pokrajinskog komiteta, Miloš Čavić, direktor „Heroja Pinkija”, i Dušan Šinigoj, ondašnji predsednik Vlade Slovenije. Svi su oni na neki način brinuli o mom statusu, bio sam tada nezaposlen, u 43. godini.

Posebno interesantna priča došla je iz Slovenije. Šinigoj mi se javio telefonom i posle nekoliko kurtoaznih rečenica o zdravlju, rekao da su oni na sednici Izvršnog veća Slovenije doneli odluku da mi ponude rešenje, da na teret budžetske rezerve Slovenije primam platu do nivoa moje dosadašnje plate, godinu dana, dok se ne snađem, ili da budem direktor predstavništva njihove privrede u Beogradu. Bila je to moja renta iz rada u ondašnjoj Saveznoj vladi, bio sam član SIV-a. Kako ne priznati, dirnulo me je ovo, ali sam im se i srdačno zahvalio na ponudi. Tih dana odlazio sam autobusom u Laćarak. Stariji ljudi, meštani, moji trećešorci, pri susretu su skidali šešire u znak pozdrava, znali su ko sam, od kojih potičem, kakav sam. U Novom Sadu okretanje glave onih koji su se vrteli oko vlasti, a u Laćarku skidanje šešira. Bio je to povod da napišem knjigu „Šešir u Trećem šoru”.

Ovu kolumnu nisam napisao toliko zbog sebe, već zbog nečeg drugog. Grujica Spasojević, novinar, publicista, urednik u listu „Danas”, „Dugi”, naš ambasador u Sarajevu, ispričao je svoju ispovest koja nadmašuje gorepomenutu moju priču i sudbinu. Godina je 1983, već se uočavaju pukotine u socijalizmu, pa i različita viđenja izlaska iz sve komplikovanije situacije. Kadrovici ondašnje Partije šalju Grujicu Spasojevića iz redakcije Omladinskog lista u „Dugu”, jer se tamo pojavljuju prvi antikomunistički tekstovi, nacionalizmi, desničari, te da malo primiri stvari. Spasojević najpre uočava da je redakcija izrazito individualistička. Bili su tu Brana Crnčević, Petar Luković, Milomir Marić, te spoljni saradnici Dragoljub Žarković, Momo Kapor, Igor Mandić. Uočavajući da je individue ovog profila nemoguće „ušemiti”, Spasojević popušta. „Duga” nastavlja svoju priču. Organi Saveza komunista i Socijalističkog saveza sve otvorenije napadaju redakciju. Spasojević pod pritiskom podnosi ostavku. Na udarnim vestima sva sredstva informisanja obaveštavaju o ostavci, kako bi i druge opomenuli. Javnost bruji. Grujica Spasojević sutradan odlazi na otvaranje FEST-a. Primećuje čudne poglede, neki okreću glavu, treći menjaju pravac, četvrti, ako baš moraju, tek toliko klimnu glavom u znak pozdrava, niko se ne rukuje. A onda je naišao glavni gost, u to vreme predsednik Ivan Stambolić. Kad je ugledao Spasojevića, sad on menja pravac, prilazi mu, rukuje se, čak ga i grli i kaže da ne brine. Kad su to okupljeni videli, situacija se menja, prilaze Spasojeviću, rukuju se s njim, neki ga čak i zagrle. Uredniku u ostavci se smučilo. To smo mi, ili tačnije – to su oni oko vlasti.

Ovim sam hteo da kažem da svi oni koji se „grebu” za vlast ili pozicije prvi okreću leđa kad osete da se njihovom „zaštitniku” drma fotelja. Tako je bilo nekada, tako je i danas. Čuvajte se onih koji nemaju meru u poltronisanju, dodvoravanju, ti će prvi okrenuti ćurak naopako, samo ako osete da se menja moć i uticaj pojedinaca. To su oni koji olako menjaju partije, preletači, a njih je mnogo na političkom nebu Srbije. Tu zakoni negativnog prirodnog priraštaja ne važe, rađaju se prekomerno.

Publicista, bivši član Savezne vlade (u SFRJ)

 

Preuzeto iz Politike