No teško je, u novijoj i starijoj britanskoj povijesti, pronaći trenutak u kojem je ova velika zemlja nanijela sama sebi tako težak i tako bespotreban udarac kao u slučaju Brexita.
Kako to da se zemlja tako bogate povijesti, kulture i intelektualnog života, nekadašnji imperij i kolijevka parlamentarne demokracije, jedna od najrazvijenijih zemalja i šesta najveća ekonomija na svijetu - s tim da je prije Brexita bila peta - sada tako nemoćno koprca u zamci koju je sama sebi postavila i u nju upala?
Riječ je o zemlji koja je, podsjetimo, zadužila čovječanstvo znanstvenim, umjetničkim, filozofskim i političkim velikanima kao što su William Shakespeare, Isaac Newton, Francis Bacon, Charles Darwin, Charles Dickens, Winston Churchill, George Orwell, Alan Turing, John Lennon, Stephen Hawking i David Bowie, među brojnima drugima. Politički teatar apsurda u kojem se Velika Britanija zbog Brexita nalazi, međutim, više podsjeća na skečeve iz Monty Pythona nego na vladu, parlament i zemlju koja zna što radi.
Britanski političari stvorili Frankensteina koji je sad van njihove kontrole
Oni koji su tražili i podržali izlazak iz Europske unije sada u parlamentu glasaju protiv prijedloga vlade Therese May kojim bi se ta odluka, donesena na referendumu u lipnju 2016., provela u djelo. Oni koji se protive Brexitu sada glasaju protiv novog referenduma na kojem bi glasači, s obzirom na vrlo tijesan rezultat prvog referenduma, neizvjesnost i zamršenost razvoda Bruxellesa i Londona, dobili priliku da se predomisle. Parlament je u dva dana odbio i prijedlog izlaska i prijedlog za njegovo poništavanje - jedino za što je većina zastupnika glasala je odgoda izlaska i produljenje britanske agonije i ove bizarne tranzicijske faze u kojoj zemlja, tako reći, nije ni u EU ni izvan nje. Brexit je, poput Schroedingerove mačke iz čuvenog misaonog eksperimenta, u isto vrijeme i živ i mrtav.
Iako je London zatražio tromjesečnu odgodu, sve je u teoriji, nakon isteka te kratke odgode, i dalje na stolu: i novi sporazum i ispadanje iz Unije bez dogovora i ostanak u Uniji. May je, unatoč svim opravdanim kritikama oko vođenja Brexita, jedina koja je iznijela konkretan prijedlog, a njen prijedlog je odbijen. Njen pokušaj da ga, nakon što je dvaput odbijen, i treći put da na glasanje, blokirao je predsjednik parlamenta John Bercow. Ni za njene kritičare iz redova vladajućih ni za one iz redova oporbe, od Jeremyja Corbyna nadalje, nije jasno što ustvari žele. Znaju samo da ne žele ono što ona nudi. Frankenstein koji su britanski političari stvorili, loveći glasove i fotelje, potpuno je izmaknuo njihovoj kontroli.
Britanski lideri su, ustvari, od samog početka sapunice s Brexitom stavljali politikantske kalkulacije i stranačke interese ispred onih nacionalnih, a to je dovelo zemlju tu gdje je sad. U britanskom političkom životu skepsa i animozitet prema europskim integracijama oduvijek su bili manje ili više izraženi, ali dva događaja dovela su ih na viši nivo koji je na kraju i odnio prevagu na referendumu: eurokriza 2010., s posljedičnim mjerama štednje i dojmom da Unija spašava banke nauštrb građana, i migrantska kriza 2015., s oko milijun i pol ljudi koji su potpuno nekontrolirano ušli u EU.
Je li ikome bilo jasno što Brexit zaista znači?
Bivši britanski premijer David Cameron obećao je referendum ako dobije izbore 2015. kako bi dobio glasove desnice, koji su sve više išli populističkoj Britanskoj stranci za neovisnost (UKIP). Računao je da može dobiti i ovce i novce - i da će desničari glasati za njega i da će zemlja na referendumu ipak odbaciti Brexit - što se pokazalo kao tragično glupa procjena. Lider UKIP-a Nigel Farage obećavao je, kao i drugi predvodnici kampanje za Brexit, da će zemlja povlačenjem iz EU-a "vratiti kontrolu" i suverenitet, bez ikakvih štetnih posljedica po ekonomiju. No dok je Farage, bar se tako čini, bio vođen nekakvom ideologijom, drugi predvodnik Brexita, bivši ministar vanjskih poslova Boris Johnson, po svemu sudeći naprosto je procijenio da mu je zagovaranje Brexita otvara put prema premijerskoj fotelji. Utoliko je on vjerojatno najbolja personifikacija besramnog oportunizma kojim su se brexitovci vodili.
Cameron je, kad je vidio što je napravio, dao ostavku i pobjegao iz javnog života. May, iako je navodno glasala za ostanak u EU, učinila je sve prvenstveno da zadovolji brexitovce: obećala je da "Brexit znači Brexit" i da će UK potpuno raskinuti ekonomske i političke veze s EU-om, ali će svejedno dobiti od nje sve što želi. 2017. je sama postavila rok za izlazak iz Unije, bez da ju je itko tjerao. Kao što Camerona nitko nije tjerao da sam sebi iskopa jamu i u nju skoči raspisujući referendum.
May je potom raspisala izbore pod sloganom "snažnog i stabilnog vodstva" - i izgubila većinu. Jedini razlog zašto nije izgubila i vlast je taj što je za protukandidata imala socijalista koji tvrdi da je protiv Brexita, a čini sve da ga ostvari. May je formirala posebni kabinet za pregovore s EU-om, ali kako piše Atlantic, dužnosnici u tom kabinetu sami nisu znali što trebaju postići i odakle početi. Od premijera preko državnih birokrata do samih glasača, izgleda da nitko nije razumio što Brexit nosi sa sobom.
Kako se Velika Britanija dovela u ovakvu tragikomičnu situaciju, pitali smo i autora i redovitog profesora na Fakultetu političkih znanosti Dejana Jovića.
Jović: Referendum je neobvezujuć, ali ga se drže kao pijani plota
"Problem je što se u Velikoj Britaniji povjerovalo da je glas naroda najbolji instrument za vođenje politike o bitnim pitanjima, što je pomalo paradoksalno zato što britanski ustavni sistem - oni nemaju pisani ustav, ali imaju ustavni sistem koji se temelji na čitavom nizu normi i tradicija - uopće ne predviđa da je narod suveren, već suverenitet pripada, kako je to formulirano, Kraljici u parlamentu", rekao nam je Jović
"Znači da je u stvarnosti sistem postavljen tako da marginalizira mogućnost da narod direktnom demokracijom, dakle kroz referendume, donosi ključne odluke nasuprot kvalificiranim političarima koji su predstavljeni u parlamentu. I sad, ta situacija da su održali referendum koji je neobavezan, koji je doduše bio neobvezujuć upravo zbog te ustavne formule, ali ga se danas drže kao pijani plota, veoma je ograničio mogućnosti razumne intelektualne i političke elite da manevrira, suočena s izazovima za koje su oni znali da će postojati, a narod nije vjerovao da će postojati. Sama činjenica da danas imamo takvu raspravu u parlamentu je rezultat jednog sudskog postupka koji je jedna građanka povela kako bi sud presudio, što se i dogodilo, da je parlament, a ne narod, mjerodavan da donosi političke odluke", nastavio je.
"Prije referenduma su i vlada i opozicija bili za ostanak u EU, a s druge strane su birači u njihovim izbornim jedinicama bili protiv ostanka u EU. Dakle, oni moraju kalkulirati između svoje procjene, koja je mnogo informiranija nego što je procjena prosječnog birača. Ovo nije samo britanska stvar nego jedna šira stvar, a to je - kamo vodi direktna demokracija? Jer mi ne možemo pretpostaviti da je odluka, samim time što je demokratska, ujedno i pametna, pa čak i da je uopće izvediva. Dakle, možemo imati jednu iluziju o demokraciji koja jest najbolji od svih sistema, ali nije dovoljno dobar da bi spriječio gluposti, da bi spriječio jednu iracionalnu odluku koja u krajnjoj liniji šteti interesima samih birača, interesima zemlje i interesima EU-a. Dakle, najkraći odgovor je da se to dogodilo zbog demokracije. Znači li to da treba napustiti demokraciju? Mislim da ne znači da treba napustiti demokraciju, ali mislim da treba biti upozorenje svima onima koji smatraju da je recept za uspješnu vladavinu i za ostvarenje nacionalnih interesa samo direktna demokracija kroz model koji se kod nas često naziva 'narod odlučuje'. To je malo šire upozorenje do čega bi to u krajnjoj liniji moglo dovesti", obrazložio je Jović.
Nastupilo je doba amaterokracije, stručnjacima se više ne vjeruje
Osvrnuo se i na tezu da su britanske glasače zaveli političari: "Živio sam u Britaniji 16 godina i poznajem dobro britanski sistem i javno mnijenje. Ne može se reći da ljudima nije predstavljeno sve što se moglo dogoditi. Diskusije su bile vrlo opširne i u potpunosti slobodne i većina političara i eksperata je ljudima rekla: 'Gledajte, dogodit će se to i to, dakle, nemojte očekivati da možete izaći iz EU-a bez nekih posljedica.' Ali znate, narod ne odlučuje samo na temelju argumenata. Argumenti su samo jedan faktor, ali interesi su samo jedan od takozvana tri I: interesi, ideje i identiteti. Dakle, ponekad možete reći ljudima da nešto nije u našem interesu, ali zbog ideologije ili zbog identitetskih razloga, na primjer vjere u suverenizam ili nacionalizam, nacionalni identitet, moguće je da ljudi koji su svjesni rizika svejedno donesu odluku kakvu su donijeli. Dakle mislim da razlog nije bio to što nije bilo racionalne diskusije, već su građani odlučili iskoristiti mogućnost da sami donose odluke nasuprot političke elite, a to im je možda bilo važnije nego što će biti poslije."
"Drugi razlog je što smo ušli u jedno post-činjenično doba, amaterokraciju kako je ja nazivam, u kojem svaki čovjek može misliti da je ekspert zbog toga što je u deset minuta pronašao na Wikipediji ili na Googleu, a demokratski sistem mu daje za pravo jer ne pravi razliku između onih koji su ozbiljno razmislili ili se informirali o stvarima i onih koji nisu ništa od toga napravili, ali svejedno imaju jedan glas kao i ovi prvi. A kao treće, to je posljedica jedne specifične političke, demagoške kampanje suverenista i nacionalista. A najistaknutiji među njima su najveći elitisti u britanskom društvu, dakle ljudi kao Nigel Farage ili Jacob Rees-Mogg, dakle ljudi koji nisu nikakvi narodni tribuni, već pripadnici neke gotovo poluaristokratske elite, koji su u kampanji uspjeli plasirati tezu da eksperti i političari lažu narod", dodao je Jović.
May i Cameron su mislili da mogu racionalno uvjeriti narod
"I May i Cameron su povjerovali u ideju da se narod može racionalno uvjeriti, a mislim da je to bila preoptimistična ideja. I ona je sad svezala sama sebe u čvor. Ne želi ići protiv volje naroda, a zna da je volja naroda štetna za britanske interese, dok istovremeno ne želi drugi referendum zato što zna da je i jedan referendum bio previše. A u momentu kad imate drugi referendum, moći ćete imati i treći i četvrti, tako da ćete moći ponavljati glasanje dok ne dobijete odluku kakvu želite, što bi narod vidio kao manipulaciju i usprotivio se tome. Ona pliva kako može, ali na ovom primjeru se sada vidi da u politici rijetko možete napraviti ono što želite, već samo ono što možete. Mi često krivimo političare za sve, ali u demokracijama je njihovo polje djelovanja jako suženo, ograničeno narodnom voljom. A narodna volja jest legitimna, ali nije uvijek pametna", ističe Jović.
Pred Velikom Britanijom su, smatra naš sugovornik, dva puta naprijed: "Samo 85 zastupnika, odnosno 15%, glasalo je za drugi referendum. Stoga on očito nije izgledan ni realan, a sada mislim da imaju dvije opcije: ili da prihvate ovo što je vlada ispregovarala s EU-om i da time stave točku i zaključe stvar i da se onda koncentriraju na pregovore za buduće odnose s EU-om i da, što je po mom sudu najpametnije, pokušaju postići sve ili skoro sve što su imali u EU, samo sada kao vanjska članica, dakle neki povlašteni status poput onog koji imaju Norveška ili Švicarska. Druga varijanta je da, ako parlament ne uspije postići stav o tome što želi, a ne samo što ne želi, onda je neizbježno da će Britanija izići iz EU-a bez sporazuma. Mislim da će onda njena pozicija biti mnogo teža i da će se tu stvoriti jedna vrsta animoziteta prema Europi jer većina Britanaca krivi Europu za ovo, a ne same sebe. I dalje smatraju da Europa nije uzela u obzir suverenitet britanskog naroda, nego im postavlja prepreke koje su za njih neprihvatljive. Tu se može dogoditi dugoročno kvarenje odnosa Europe i Britanije, što nitko razuman u Europi, ali ni Britaniji ne želi. Ali u ovoj situaciji to je teško predvidjeti."
Farage je tipičan primjer fanatičnog nacionalista koji podcjenjuje EU
Imaju li ipak euroskeptici pravo kad kažu da EU nije pregovarala u dobroj vjeri i nije dovoljno ponudila Britaniji, pitali smo Jovića.
"Ja mislim da nemaju, ali da takvo uvjerenje, koje je dominantno u Britaniji, proizlazi iz nepoznavanja i podcjenjivanja onoga što je EU. Britanci smatraju, dijelom zbog anti-EU kampanje koja već jako dugo traje, da EU nije dovoljno legitimna, da nije država pa nema suverenitet, i kao treće, iskreno, Britanci dosta slabo poznaju način funkcioniranja EU-a. Ali ne samo Britanci, svi mi slabo poznajemo način na koji EU funkcionira. I iz te pozicije su podcijenili snagu EU-a pa su iznenađeni time što EU uopće postavlja zahtjeve. Oni još uvijek gledaju na EU starim očima, kao na neku međunarodnu organizaciju koja je spriječila njihov suverenitet. U međuvremenu, EU je postala više od međunarodne organizacije. Oni su možda računali da će i drugi krenuti njihovim putem, no to se nije dogodilo. Dogodilo se da je EU ujedinjena, a Britanija razjedinjena. Mislim da je to iluzija svih nacionalista i suverenista, da nacionalne države ne mogu zapasti u krizu dok su suverene, a da su multinacionalne i multietničke zajednice nužno u krizi. Na ovom se primjeru pokazuje da to baš nije tako", rekao je Jović.
Jović se osvrnuo i na tvrdnju Faragea da je za Veliku Britaniju najbolje da ispadne iz EU-a bez ikakvog dogovora: "Mislim da je to o čemu govori Farage tipičan primjer jednog fanatiziranog nacionalizma koji smatra da, makar propali, to je bolje jer smo suvereni i taj suverenitet je vrijednost iznad svih drugih. Takve situacije smo imali i ovdje u bivšoj Jugoslaviji. Dakle, kad imate jednu takvu izolacionističku politiku, riskirate s vlastitom budućnošću."
Je li ovo ipak poslužilo kao otrežnjenje Britancima?
"Mislim da da. I Britancima i drugim Europljanima koji gledaju što se događa. Vidite da se smanjila snaga onih koji žele odcjepljenje od EU-a. To je pozitivna posljedica Brexita, da se smanjila antieuropska i povećala proeuropska politika. Došlo je do otrežnjenja jer sad svi vide da to nije tako jednostavna stvar i da može rezultirati neželjenim ishodom jer vi niste sami na svijetu i ne možete postići sve što želite", rekao nam je za kraj Jović.
Preuzeto sa Index.hr
