<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Knjiga pisana ljubavnim pismom

POEZIJA

„Svet je ili velika žurka ili savršena samica”, piše Marija Knežević u najnovijoj zbirci poezije

26. april 2012, 12:00

Niče je govorio da su Grci izmislili tragediju zbog suviška zdravlja, a pesnik će reći da kroz reči oseća život i smrt zajedno, u neprekinutom nizu trenutaka, kao i izvan vremena.

Naša poznata pesnikinja Marija Knežević, u svojoj pesničkoj zbirci „Šen”, štampanoj u izdavačkoj kući „Mali Nemo”, novim „ritualnim kupanjem” otkriva mitsku svežinu u paradoksalnoj svakodnevici grada, belegu nežnosti, prostom bivanju u slobodi, utisku da se kreće na nova putovanja kao dopuna Odisejevoj posadi, gde su termini „politika, preko veze, poskupljenje” bez ikakvog značaja.

„Ćuti nebo, ne valjaju ovi zvučnici, tandrču...”, kaže pesnikinja, koja se u svakoj novoj knjizi na neki način obračunava sa uvreženim ideološkim i jezičkim obrascima. U razgovoru za „Politiku” Marija Knežević objašnjava:

– Uvek se ivalja opraštati sa dotrajalim obrascima,obrasci koji dotrajavaju time samo otkrivaju da nikada nisu ni bili dobri. Što se moje poezije i uopšte pisanja tiče, ne verujem da ću reći nešto novo ako kažem da, poput svih posvećenika, nastojim da svakom novom knjigom obuhvatim „samo njen sopstveni svet”. To bi za mene bila ta „sopstvena soba” o kojoj piše Virdžinija Vulf, ta samo jedna komora za samo jedan zapis – knjigu. Samo u tom smislu je „Šen” nova knjiga, ili se bar nadam da jeste. Umetnost je u neprekidnom razgovoru sa vremenom, u pravom dijalogu, dakle, onom u kojem dopuštate i drugoj strani da kaže svoje. Ona u vremenu traži konstante postojanja, ali isto tako i specifičnosti tog trenutka u kojem nastaje. Za mene je lepota – lepota istine. Samim tim i razumevanja. Toga ima u svakom vremenu.

Marija Knežević, kako kaže, stvara izpozicijeposmatrača koji strasno voli i samim tim mnogo bolje vidi bića i pojave, usredsređenana ljubav u najširem značenju toga pojma, koji je čak blizak pojmu„agape”.

– Mi zaista živimo u sredini koja je postala neljubavna, bar je ja tako vidim. Možda je upravo to razlog koji me je naveo da knjigu „Šen” ispišem jednim, rekla bih, radikalno ljubavnim pismom. Možda sam baš zbog vremena u kojem su mnogi ljudi zaboravili da vole više okrenuta svemu onome što nas energijom ljubavi održava. Kada to kažem, na umu imam širok spektar pojava, od mladice koja naizgled sama od sebe izrasta u biljku, preko priča kakva je ona o ženi koja je probudila ljubav kod vukova, do svakodnevnih situacija kada je, kako kaže jedna moja komšinica o kojoj takođe pevam u ovoj knjizi, osmeh postao nešto najvrednije. Kada onom„drugom” pristupite sa nečim što nazivam „mudrošću nežnosti”, videćete da niste sami. Sve što živi traži neko svoje sunce da ga oživi. I ja sam u tom stalnom traganju, a nadam se i pružanju –ističe naša sagovornica.

Marija Knežević u jednom stihu kaže: „Svet je ili velika žurka ili savršena samica”. Stoga je pitamo da li se u ovoj kulturi, kojoj pripada, oseća kao usamljenik, ili je možda više okrenuta spoljnom svetu, u kojem se nalaze prevodi njenih eseja, proznih i poetskih zbirki, na poljski, nemački, engleski, ruski...

– Naša kultura je, takođe, umnogome izvozni artikal, tako da ćemo je pre naći, na primer, u Roterdamu, gradiću u Ohaju ili u nekom mediteranskom seocetu nego ovde, u Beogradui šire. Ipak, sada sam tugde samoduvek i bila kada je o umetnosti reč, u svojoj „laboratoriji” koja je isto tako mobilna što se tiče raznih geografija. Međutim, njen centar je nepomeriv – to je taj takozvani mikrokosmos u kojem je umetnik „na svome”, bilo da je na Pontu, u tamnici, ilipak na Azurnoj obali. Nedavno senekolicina nas okupila na otkrivanju spomen-ploče na zgradi u kojoj je živela Anica Savić-Rebac. Svako se svakome iznenadio! „Zar si ti tu? A ja sam mislila da si odavno u inostranstvu!” Ima nas puno „nevidljivih” u vremenu i prostoru agresivnog primitivizma, mada je ovo pleonastična konstrukcija. Nažalost, često smo vidljiviji u inostranstvu. I to je sramota kulturne politike, ukoliko je uopšte ima. Lepo je kada neko blesne, jednom, dvaput – dodaje Marija Knežević.

„U ovom mestu gde ništa nije prestaro da se vine,/ Premlado da gubi vreme u odrastanju,/ Možeš da si gost i stanovnik dnevnog/ Obnavljanja riznice netaknute doline...”, jedan je od „svežih” poetskih zapisa iz knjige „Šen”, dobar za obnovu energije dana i sličan onom Elijarovom „I snagom jedne reči ponovo svoj život započinjem”. A poezija i jeste to, večiti početak.

Tekst je preuzet iz Politike