<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: ALEKOVA ZLATNA MEDALJA

KOLUMNA

Vučićeva faca, koja se na jednoj fotki može videti u tom trenutku, govori sve. “Gospode, stvorio sam čudovište”, mislio je Vučić, imajući pri tom u vidu ceo srpski narod.

24. oktobar 2018, 12:00

U subotu popodne, prošao sam pored jednog kafića, u kom su gosti masovno gledali neki sport na televiziji. Naišao sam zatim na još jedan kafić, gde su gosti takođe pratili sport, ovog puta shvatio sam da je to odbojka. Kad sam prošao pored trećeg kafića, koji se nalazi odmah kraj prethodna dva, shvatio sam da gledaju žensku odbojku.

Užareni fejsbukov njuzfid nedvosmisleno je govorio da je reč o finalu svetskog prvenstva za žene, dakle o nečemu što bi, po prirodi stvari, moralo da zanima samo one koji se bave odbojkom. Međutim, svi su navijali. Nesrećni, poniženi i rasprodati, naivno su se ponovo okrenuli srpskom sportu, ponadavši se retkoj pobedi, u moru poraza, kojim plovimo poslednjih ko zna koliko godina.

I pobedile su cure. “Šampionke sveta, jebote! Jebote!”, vrištao je internet. “Ne znam, ne pratim sport više skoro uopšte, a žensku odbojku nikad nisam ni pratio”, odgovorio sam, u sebi, staloženo. “Ama, šampionke, alo, jebote!”, bio je uporan internet. “Dobro, svaka čast, super je to”, vodio sam i dalje zamišljenu debatu sa pošasti koja živi u mom mobilnom, “ali nemojte posle da se razočarate kada Vučiću poklone potpisan ženski odbojkaški dres”.

Baš zato što se  “javnost” previše napalila na žensku odbojku, moralni pad svetskih šampiona, koji je usledio, morao je biti dublji nego pad vaterpolista, koji su Vučiću poklonili potpisanu vaterpolo kapicu. Posle teksta u kom sam se posrao po tom činu, jedan dobro obavešteni čovek mi je rekao: “E, jesi glup Vidojkoviću, čuo sam da su prethodno tom kapicom svi istrljali jaja, pa su mu je tek onda poklonili!”

Bilo mi je krivo, pre svega jer je odjednom taj scenario ipak delovao uverljiviji od onog po kome su vaterpolisti najednom postali dupeuvlakači koji idu po svoje premije kod onoga koji im, suočen sa dubokim šlihtom, neće moći reći “ne”. Uglavnom, rešio sam da se više emotivno ne petljam u veze sportista i predsednika.

Da sa curama nešto nije u redu uočio sam na slici iz Japana, na kojoj proslavljaju svoju pobedu. Sve odreda držale su podignute ruke sa prstima skupljenim kao da sole punjene paprike. “Ispravna” srpska tri prsta, a ne ona raširena, koja nam je uvalio Vuk Drašković. Delovalo je kao da su sve reprezentativke članice Dveri, a pomalo je delovalo i kao da će, posle prvenstva, iz sportske opreme preći u monaške odore.

Posle pravoslavnog srbovanja, kojim se sigurno ponose njihovi nekadašnji veroučitelji, devojke su došle na poklonjenje prodavcu Srbije Aleksandru Vučiću, koji je za tu prigodu sa sobom doveo i Mileta Trbuhozborca, svog privatnog međeda. Dadoše mu potpisanu loptu. Nisam se potresao, ne zato što se sigurno o nju nisu trljale ni u kom pogledu, već zato što sam do tada sabrao dva i dva i zaključio kako je reč o sportskim robotima severnokorejskog tipa. Najbolje su na svetu, ali ipak nesvesne svoje snage, zaslepljene sjajem velikog vođe Srba.

A onda se trener ženske odbojkaške reprezentacije Srbije, zaboravih mu i ime i prezime, pope na desetmetarsku olimpijsku skakaonicu i viknu: “Gle! Sad ću počiniti najdublji moralni pad koji je jedan srpski sportski radnik ikada počinio!” i skoči lastu sa trostrukim saltom unazad i padaše dugo i duboko, te uroni u mrak srpskog nemorala tako što pokloni prodavcu Srbije Aleksandru Vučiću, ni manje ni više, nego zlatnu medalju za osvojeno Svetsko prvenstvo u odbojci za žene.

Vučićeva faca, koja se na jednoj fotki može videti u tom trenutku, govori sve. “Gospode, stvorio sam čudovište”, mislio je Vučić, imajući pri tom u vidu ceo srpski narod. Nema veze ni to što mu je, ovim potezom, trener zapravo poručio da je i Vučić jedna od njegovih devojčica, nikome to nije prošlo kroz glavu, jer, za razliku od nevaljalih vaterpolista, ovaj dupeuvlakački čin, bio je sasvim iskren. Čovek je dao svoju medalju i oba svoja obraza za novčane premije, koje će sad, nema druge, biti isplaćene u najskorijem roku.

U tim trenucima, Vučić se najverovatnije mislima vratio dan unazad, u Kraljevo, gde je obilazio pogone turske fabrike tekstila “Eurotay”. Tada stvari nisu delovale tako zlatno. Odmah pošto se domaćinu obratio sa “brate Turčine”, prokomentarisao je sledeće: “A zato si ti ovde sve same žene zaposlio, mislio si da ćeš, ehehe, ohoho, uhuhu...” Naravno, svi su odmah skapirali šta je hteo da kaže. Malo se opustio, umoran od teškog glumačkog posla koji je preuzeo na svoja pleća, pa je poželeo da improvizuje. Poželeo je da bude duhovit.

A kad je neko hronično neduhovit, kakav je Aleksandar Vučić, onda kroz njegove glupe fore ispada njegovo pravo lice. Pravo lice, koje misli da je dobar fazon reći Turčinu da je zaposlio sve same žene u fabrici, jer se nada da će “omastiti brk”. Ho, ho, koja fora. Vučić je, ipak, dovoljno pametan da ukapira kako je izvalio glup fazon odmah pošto ga izgovori. Ponadao se da ga niko od prisutnih stotina novinara nije čuo, a deo njega se, siguran sam, ponadao i kako je to samo pomislio, a ne i izgovorio.

No, neki baksuzi su ga čuli, razumeli i čitava dvadeset četiri sata ga prozivali, čak i u naprednjačkoj skupštini, da je mizogini smrad. Samo dan kasnije, sve je bilo u redu. Držeći u rukama loptu sa, siguran sam, ćiriličnim potpisima i zlatnu medalju, sa kojom nema nikakve veze, prodavac Srbije uverio se da mu je pad još uvek daleko, te da je zapravo mogao neki fazon o ženama i Turcima da ispali i tu, pred severnokorejskim pravoslavnim monahinjama, koje imaju srpski pasoš i jebu kevu u odbojci.