Miljenko Jergović: Amira Medunjanin, glas one jedne ptičice koja majci nije zapjevala

Mi ne biramo svoje sudbine, ali biramo kako ćemo se prema sudbinama odnositi. O tome najčešće govore pjesme koje pjeva Amira Medunjanin.

Miljenko Jergović / 15. August 2018

Godinama sam se nakon 3. prosinca 2012. nakanjivao i snebivao nad tim da uđem u kuću na Sepetarevcu i započnem razabiranje i selidbu stvari iz mrtvoga doma. Da mi je, zamišljao sam, da unajmim nekog pa da zapali tu kuću, zajedno sa svim stvarima u njoj, ili da je dinamitom digne u zrak, pa da konačno budemo gotovi. Nikad više, mislio sam, ne bih se više uspeo uz Sepetarevac, što bi me onda oslobodilo i obaveze da odem u taj grad. Neko drugo Sarajevo imao sam u glavi i u tekstu, gradio sam ga, razvijao i nadograđivao, a ovaj stvarni grad, s tim fatalnim brdom, a na vrhu njega mrtvim domom na Sepetarevcu, tom je Sarajevu, kao i meni samo stvarao smetnju.

I tako, dok sam bio u tom dugom neraspoloženju, čiji su razlozi bili sve nejasniji i zamršeniji, prolazilo je vrijeme, razvijala se i rasla neka unutrašnja muka, koja će, srećom, biti razriješena nakon što se i sama počne pretvarati u tekst. U tom razrješenju neobičnu je, neočekivanu ulogu imala Amira Medunjanin.

Premda nisam imao svoj profil na Facebooku, niti ga danas imam, bio mi je običaj da od duga vremena obilazim javne objave poznatih i nepoznatih, simpatičnih i krajnje antipatičnih, na njihovim profilima. I tako sam slučajno – ako je dopušteno da takvi slučajevi postoje – zalutao na Facebook stranicu Amire Medunjanin, i tamo, na objavi staroj tek dan-dva, ugledao svoju kuću i ulicu, ugledao Sepetarevac u neki ranojutarnji sat, bez žive čeljadi koja bi se niz njega spuštala. I umjesto da budem šokiran, osjetio sam nešto što sam već i zaboravio, jedan od onih doživljaja od kojih sam sagrađen i sačinjen: nizbrdicu te ulice, srsi spuštanja prema gradu i očekivanja onog što će dolje uslijediti. Nikada nisam slutio nikakvo zlo dok sam niz Sepetarevac silazio u grad.

Ta slika je, nema baš nikakve sumnje, bila čudo. I to na više načina. Osim što je Sepetarevac tek jedna od stotina takvih, strmih, prema gradu usmjerenih ulica, što se spuštaju kao po obroncima ugašenog vulkana, i čudo je da se promatračica našla baš u njoj, a kada se već i našla, sljedeće je čudo da ju je prizor tako fascinirao da je sliku postavila na svoj profil, na koji ću, po novom čudu, ja naići, premda tu nemam što da tražim, niti sam ikad ranije tu bio. Između tih čuda je još jedno, možda najnevjerojatnije: fotografirala je upravo tako da joj, s desne strane, moja kuća bude u prvom planu, i da se u našem kuhinjskom prozoru stigne ogledati nebo s vunastim i čistim oblacima rujna.

Uskoro nakon ovog opet sam krenuo putovati u Sarajevo, pripremati čišćenje Sepetarevca i Selidbu, a onda i spajati grad u mojoj glavi sa scenografijom grada koji u stvarnosti postoji. Ni o čemu od svega ovog Amira Medunjanin ne zna ništa. Nikad se nismo sreli. Ja sam samo njena nevidljiva i žamoreća publika.

Novi njen album, koji je snimila s TrondheimSolistene, velecijenjenim ansamblom norveških klasičnih glazbenika, stavio sam u plejer za jedne od prigradskih vožnji. Prvih nekoliko taktova djelovalo je šokantno na način one fotografije Sepetarevca. “Gde si dušo, gde si rano”, po tekstu Branka Radičevića, klasična je pjesma iz gotovo svih južnoslavenskih kavanskih, drugarskih, starogradskih, općenarodnih repertoara, i već ju je snimila Amira, u ganutljivoj verziji s majstoricom harmonike Merimom Ključo, pokazavši po ne znam koji put da nema pjesme, naravno ako je dobra, koja je toliko istrošena, a da ju ona ne bi mogla tako otpjevati da je čujemo kao prvi put. Ali ovo sad bilo je nešto drugo: kao da se Danica Obrenić vratila s onoga svijeta, a prate je muzičari koji nikada nisu svirali u balkanskoj kafani – i nisu! – ni u revijskom ni narodnom orkestru naših radio televizija – a nisu ni to! – ne znaju što bi moglo zapaliti publiku koja odmah plaća ono što čuje – tek o tome nemaju pojma! – ali ovu pjesmu znaju mnogo bolje od onoga koji ju je svirao prvi put. Tako dobro je znaju da nam se čini da je i ne sviraju, nego su i oni, ti norveški gudači, kao i Amirin glas u pjesmi, sami po sebi stvoreni, da su izvan i mimo volje živih ljudi.

I taman kad sam preživio Brankovu tugovanku, stiže me jedna od najdražih, a samim tim i najtužnijih pjesama materinjeg jezika “Sve ptičice zapjevale” (Amira je iz nekog razloga pjeva u ekavskoj varijanti). Riječ je o, za naše prilike, prilično staroj gradskoj narodnoj pjesmi, popularnoj još oko Prvoga svjetskog rata, koju je desetljećima zatim Josip Slavenski obradio i priredio za mješoviti zbor, pa je u naše vrijeme, tokom sedamdesetih, bila na repertoaru boljih domaćih zborova, da bi zatim, pred rat i tokom tranzicije, zborovi, a bogme i Slavenski, lagano izašli iz mode, a pjesma se vratila u repertoare boljih kavanskih pjevača i pjevačica. Amira ju je vratila njenoj izvornoj, pročišćenoj tugi, tako da je uz TrondheimSolistene, oslobođene bilo kakve folklornije ili orijentalne egzaltacije, zvučala onako kako bi, zamišljam je tako, zvučala u jesen 1914, dok su sestre ispraćale vojnike, da bi ih zatim očevi od gladi i od nevolje davali za starce.

I srećom da nisam bio sam u autu, jer bih se na tom mjestu s takvim merakom rasplakao, da bih time doveo u opasnost i sebe i ostale sudionike u prometu. Ne znam što je baš u ovoj pjesmi čuo Međimurac Slavenski, ne znam što u njoj čuju Amirini Norvežani, a pravo govoreći ne znam ni što ona čuje i o čemu pjeva dok pjeva to što pjeva, ali postoji nešto u tom tekstu i u melodiji, ili u odnosu teksta i melodije, što istovremeno djeluje emocionalno razorno i utješno. “Sve ptičice zapjevale” je poput neke jako stare uspavanke, koju više nitko ne pjeva, jer odavno već spavaju svi oni koje je pjesma uspavljivala.

I da, to je prerani vrhunac albuma “Ascending”, takve pjesme nema i nije je više moglo biti, iako slijedi ista začudna i nevjerojatno tačna međuigra norveških gudača i Amirinog glasa. Tačna, kažem, jer se slušatelju sve vrijeme čini da je te pjesme oduvijek trebalo baš ovako svirati. Bez imalo orijentalne egzaltacije, bez suvišnih ukrasa i bez prezaslađene agde…

Amira Medunjanin se iz albuma u album nastoji mijenjati i preobražavati, idući svome cilju koji je odavno već vrlo daleko od onog od čega je krenula. Najavljena kao zvijezda nove sevdalinke, a onda, sasvim olako, i kao kraljica sevdaha – što je titula kojom se prigodno, u novinama i na bljatnjavim plakatima uz magistralu, tradicionalno čašćavaju raznolike pjevačke i estradne pojave, od Merime Njegomir i Hanke Paldum do Nade Mamule i Zore Dubljević – ona je na scenu stupila nakon što su Dragi Šestić i Mostar Sevdar Reunion postavili okvire žanra, i bila je neka damska protuteža Damiru Imamoviću, da bi se zatim, malo-pomalo, a da se to nitko nije ni usudio primijetiti, sve više odmicala od sevdalinke, šireći svoj prostor na južnoslavenske narodne pjesme, općinito, pa sve do Džonija Štulića, koji, možda, i nema veze s tradicionalnim folklorom, ali ima s folklorom njezina odrastanja i sazrijevanja, te još s nečim drugim, možda i važnijim: Štulić je pisao pjesme koje se precizno uklapaju u ono što bi Amira Medunjanin rado pjevala. Pjesme koje, poput “Sve ptičice zapjevale” imaju ono nešto što ih čini starijim od dana svog nastanka, pjesme koje su često pjevali svi, te su ih lošim pjevanjem istrošili, i sad bi trebao netko da ih otpjeva onako kako treba. Od Josipa Slavenskog do Džonija Štulića, od Emine Zećaj i Aleksandra Sarievskog, precizno ograđen i određen, i nimalo svaštarski, svijet je Amire Medunjanin.

Popularna muzika dvadesetog stoljeća u značajnoj je mjeri uvjetovana djelovanjem slučajnosti. Radio je njezin temeljni medij, a radio se često nehotice sluša, s izborom muzike koji je slučajan. I tako pjesme koje smo slučajno čuli preuzimaju privatna značenja trenutka u kojem su se pojavile, te jednima postanu važne, dok se drugih skoro i ne tiču. Niz slučajnosti, koje i nije moguće do kraja rekonstruirati, učinio je pjesmu “Sve ptičice zapjevale” ovom slušatelju tako važnom. Nema, međutim, nikakve slučajnosti u tome da ju je Amira Medunjanin snimila s TrondheimSolistene i objavila na albumu “Ascending”, kao što slučajnosti nije bilo ni u fejsbuk objavi one fotografije s vrha Sepetarevca, na kojoj se u mom kuhinjskom prozoru ogleda nebo. Bio je to estetski odabir, kao što je, uostalom, estetski odabir i ono čemu je, kada je o slušatelju riječ, prethodio niz sudbinskih slučajnosti. Mi ne biramo svoje sudbine, ali biramo kako ćemo se prema sudbinama odnositi. O tome najčešće govore pjesme koje pjeva Amira Medunjanin.

 

jergovic

 


Buka preporuka

Recenzije

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.