Kada nešto, svejedno je što, postane plaho popularno na društvenim mrežama, onda je to nešto glupavo do iznemoglosti, a kod iole inteligentnog i načitanog izvanfejsbučkog promatrača obično izazove ono što se u srpsko-beogradskom govoru lijepo zove transfer blama. Ova se konstatacija odnosi na internetski butum dunjaluk (cijeli svijet), ali pogotovu na Hrvatsku i njezino istojezično okruženje. Crteži Tisje Kljaković Braić su među prvim izuzecima u domaćoj povijesti platforme. Istina, njihova se popularnost ne mjeri stotinama tisuća, niti milijunima pratitelja (u času ispisivanja ove rečenice bilo ih je 31.876), ali riječ je o kulturnom sadržaju. I to onoj vrsti kulturnog sadržaja kakav može poslužiti kao svojevrsni test emocionalne inteligencije.
Ono čime se Tisja Kljaković Braić zapravo bavi jest najsitnija dramatska jedinica svakodnevice. To je onaj atom od kojeg započinje i na koji se svede živi život, a koji, obično, ostaje izvan sjećanja. Budući da mu je format takav, sitan, fragmentaran, često neverbalan, memorija ga ne bilježi, ali je svejedno vrlo živ negdje ispod svijesti, tako da doživimo neko unutrašnje ozarenje, svaki put kad nas nešto ili kad nas netko na njega podsjeti. Kada nam umre netko blizak, najednom ga se počinjemo sjećati u tim sitnim, bezbroj puta ponovljenim žanr-scenama. Kada se od nekoga rastanemo, obično nam se u sjećanje preko njih vraća.
Takve scenice, atomčići od života, pripadaju velikoj lirici – recimo, onoj koju su, na različite načine, pisali W. C. Williams, T. S. Eliot, Vasko Popa – ali i Joyceovoj, Salingerovoj, Carverovoj prozi. Katkad bi doprli i do novinske karikature, ali to bi se rijetko događalo: karikatura je, naime, zasnovana na pretjerivanju, a ti najsitniji fragmenti života rasprše se, nestaju sa svakim pretjerivanjem.
Drama obično išće drugu i treću repliku, još jednu sliku ili prizor, suočenje, razlikovanje, sukob. Ovdje je, međutim, riječ o drami iz jedne slike. Kod Eliota, kod Pope, kod Joycea… I kod Tisje, već samim tim što je crtež jedan. Dramu tu dramom čini ono što se dogodi između slike, literarne ili likovne, i čitatelja, gledatelja. U prepoznavanju, u tome što se i njemu isto to dogodilo, a onda i u svoj raskoši konteksta u kojemu se dogodilo, odvije se cijela drama. I najednom tako najsitniji fragment života postaje velik i važan.
Na jednoj Tisjinoj slici – jednoj od onih na kojima baš ništa nije smiješno, baš ništa nije zabavno – on sa svoje strane postelje pruža nogu prema drugoj, tog časa veoma udaljenoj strani, i kao slučajno njezino stopalo dodiruje vršcima prstiju. Ispod piše: “pomirbeni nogododir”.
Nije da ljudi o tome razmišljaju, ali im se i bez razmišljanja, ipak, čini da je njihova intima jedinstvena među svim drugim intimama i da je ono što se zbiva između tebe i tvoje žene zaključano iza stotinu brava, mentalnih i emocionalnih, i posve različito od onog što se zbiva između svih drugih žena i muškaraca. Ako je jedinstven otisak svakog kažiprsta, i ako na svijetu nema dvoje ljudi s istim otiskom, zar onda nije logično i očekivano da jedinstven bude i svaki od života koji se produžavaju na svaki od tih kažiprsta? S jedne strane, čovjek bi želio da je tako, a s druge strane ga obasja svako saznanje da tako nije. I onda osjeti neku budalastu sreću pred Tisjinim pomirbenim nogododirom. Ama nije moguće da to i kod nje ima!
Knjigu “Oni”, kojom je, izgleda, prekinut serijal Facebook objava, tiskala je Fraktura. Popratne tekstove sastavili su Jurica Pavičić i Frano Dulibić. Obojica, svaki iz svoje perspektive, nastoje objasniti što to Tisja Kljaković Braić radi, a onda i zašto im se to baš toliko sviđa. Knjiga se, navodno, jako dobro prodaje. Kupuju li je ljudi iz skupine od 31.876 Facebook pratitelja ili su ovo neki drugi? I što je svim tim ljudima, zašto im je ovo bilo baš tako potrebno?
Pavičić insistira na tome da je ovo jedna dalmatinska priča, i da su On i Ona karakteristične persone jednoga lokalnog svijeta. Vjerojatno je i tako. Ali ja sam iz Dalmacije otišao prije četrdeset i pet godina, tako da se nikad ne vratim, i ovo ne gledam i ne čitam kao dalmatinsku priču. U jezičnom smislu ona jest dalmatinska, a možda i po tome što su njih dvoje stalno u donjem rublju, vruće je i nema klimauređaja, ali suština drame, sadržane u svakoj Tisjinoj sceni, ne samo da nije specifično dalmatinska, nego nije ni hrvatska, balkanska, južnoslavenska. Bit će da su i u Švedskoj postelje posvađanih onako prostrane, i bit će da i tamo postoji pomirbeni nogododir.
Knjiga “Oni” bavi se onim čime se bavila serija Ingmara Bergmana, to savršeno cjepivo protiv braka, “Prizori iz bračnog života”. Ovo je, međutim, neka vrsta antidota ili kontracjepiva, ali ne nužno zato što se bavi sretnijim ljudima, a ne boljim brakom, nego je Tisjin pogled naprosto takav, kontrabergmanovski, i pritom s jednako dubokim i tačnim uvidima. Recimo, scena s tuširanja na plaži, gdje on razvlači gaćice da si istušira vršnjaka. Već pola stoljeća gledam sredovječne muškarce kako za plažnih tuširanja posvećuju pažnju rasoljavanju onog što im je u gaćama i, premda sam valjda i sam muškarac, ne uspijevam si objasniti zašto to rade. Ali važna je već i sama činjenica da to rade. U njoj je sadržana drama trenutka. Ona je taj lirski punktum, to mjesto u kojem se skupljaju istinska ganuća.
Na jednom crtežu ona mu pruža tanjur, govori pojedi ovo, da se ne baci (tojest: poji ovo da ne bacin!). O ovoj bi se rečenici, u različitim njezinim varijacijama i varijantama, koje se prostiru od Triglava do Gevgelije, i još malo šire, uglavnom siromašnijim dijelom Mediterana i istočne Europe, vjerojatno mogla i trebala napisati antropološka studija. Majka moje prijateljice bila je liječnica u južnoj Poljskoj, gdje su tih ranih poslijeratnih godina rađale još samo jabuke. I onda bi joj njezini pacijenti, seljaci, donosili ogromne količine jabuka. Jednom kad ih je pokušala odbiti, jer gdje će sa svim tim jabukama, zahvalni su joj pacijenti uzvratili: Uzmite, uzmite, ionako ćemo ih dati svinjama! I naravno da nisu mislili ništa loše, nisu mislili ono što su rekli, nego je riječ o nečemu, o nekom osjećaju ili doživljaju, koji se u Poljskoj kao ni u nas ne može opisati niti obuhvatiti riječima, nego tako već cijelo stoljeće, ili još i mnogo duže, ostaje izvan njih, u frazama i u rečenicama koje znače nešto drugo. Pojedi da se ne baci? A zašto se i ne bi bacilo ono što se već ne može pojesti? Zato što je negdje daleko neimenovan netko gladan ili zato što smo jednom davno i mi bili gladni? Ne, nego zato što mi koji nismo vidjeli ni doživjeli stabilnog društva, a ni vremana i političkog sustava koji bi potrajali, vječno strahujemo da ćemo sutra biti gladni i da će nas odnekud dozivati hrana koju nismo pojeli, nego smo je u smeće bacili.
Na drugom crtežu ona zastane nad njim, nagne se kao da će ga zagrliti, zagleda se, a on je upita: “Jel ti to gledaš jel ja ćelavin?” Ta mi je slika, možda, i najdraža. U nju i u njezin hip i trenutak najviše toga stane, najduže vrijeme, cijeli jedan život. Jedna od onih savršeno tačnih scena kakve se pouzdano ne mogu izmisliti.
“Oni” Tisje Kljaković Braić su, u to nema baš nikakve sumnje, autobiografsko djelo. Autobiografija, naravno, nije samo ono što se ženi dogodilo, nego je i ono što je vidjela oko sebe i kod drugih. Ali većina toga se, ipak, morala dogoditi. Od onog famoznog pomirbenog nogododira (kojeg u Bergmana nema, te se ljudi onako muče), sve do ćelavljenja, jedva da se nešto može vidjeti iz tuđih brakova ili da se može izmisliti. Naravno, Tisja Kljaković Braić je od onih koji prikrivaju autobiografičnost, ali ne hidžabom, nego kilima i godinama. Svoje je junake malo postarala, a junakinji je nabacila dvadesetak kila više nego što ih sama ima – sudeći po fotografiji, budući da ženu ne znam – te se tako spasila od tuđih pogleda u vlastitu intimu. Knjiga ima i posvetu: “mom Igoru”. Dobro, Igor joj može biti i papagaj, zamorac, morsko prase…
Njezin je crtež hinjeno nevješt, uglavnom bez perspektive i vrlo sveden. Njezini likovi su bez lica, tako da se iz njihovih gesta i položaja tijela čitaju grimase i izrazi lica, što je do savršenstva izvedeno, tako da naglasi geg i dramski fragment. Upisani tekst je, naravno, integralni dio slike, a ne njezin objašnjavajući dodatak. I koliko mi se čini po onome jednom kazališnom plakatu i nekoliko na internetu reproduciranih radova, crteži (karikature) Tisje Kljaković Braić stilski su bliski i srodni njezinim (nenarativnim) likovnim radovima. Iako su rađeni u drugoj tehnici, te u malim i neutvrdivim formatima, Tisjini crteži srodni su onome što već godinama radi veliki Boris Bućan. Ali to bi već zahtijevalo dužu elaboraciju, koja se skriva iza predstojeće tri tačke…
Ispravno bi bilo ako bi Tisja Kljaković Braić nastavila crtati svoju povijest atomizirane bračne svakodnevice. To je njezina dužnost prema vlastitom talentu. A ostane joj vremena i za sve drugo.
