Nema svjetskog i regionalnog medija koji nije dešavanjima na centralnom banjalučkom Trgu i Pravdi za Davida posvetio veliku pažnju. Desetine hiljada ljudi stajali su na manje od 100 metara od kancelarije gradonačelnika Banjaluke, Igora Radojičića, 280 dana, a da osim jalovih saopštenja iz njegovog kabineta nismo čuli ništa vrijedno spomena. Ovaj skup za gradonačelnika nije postojao.
I onda, očekivano, nakon što je policija danima zabranjivala okupljanja, prebijala i hapsila građane Banjaluke, oglasio se i Igor Radojičić, ni manje ni više nego konferencijom za štampu, optuživši Pravdu za Davida za otkazivanje javnog dočeka Nove godine, koncerta Harisa Džinovića, koji je već ranije, po izjavi samog pjevača, bio otkazan, zaprijetivši toj djeci koja se bore za istinu i pravdu milionskim tužbama i optuživši ih dodatno da su krivi za narušavanje imidža grada.
Šta se drugo moglo očekivati od čovjeka koji je javno dočekivao plastične dinosauruse, prebrojavao koiko je klenova plivalo Vrbasom za njegovog mandata, do da građane svog grada pusti niz vodu i da, kao u legendarnom filmu Ko to tamo peva, u stvarnosti dokaže da Banjaluku može da vodi zatvorenih očiju. Skidajući partijski povez sa očiju tek radi prigodne fotografije, zanesen svojim doprinosom nepostojećem imidžu grada koji je nekada zaista bacao svetlo daleko.
