<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Mirjana Karanović, glumica i rediteljica u intervjuu za BUKU: U životu radim one stvari na koje jednog dana želim da budem ponosna

Diva

Očigledno se u životu ljudske jedinke ne može ništa naučiti dok se ne lupi nosom o pod barem nekoliko puta. Ne vredi, u nekom trenutku moraš da pustiš da vidiš šta će da se desi.

10. februar 2019, 7:12

 

U Sarajevo je stigla mnogo prije nego što je zvanična međuregionalna umjetnička saradnja postala jedan od ključnih faktora u procesu pomirenja. Najprije je s Erminom Bravom igrala u predstavi Kamernog teatra 55 „Noževi u kokošima“ koju je režirao Damir Zlatar Frey, a potom u „Helverovoj noći“ s istim partnerom i u režiji Dine Mustafića. Ova izuzetna predstava upravo bilježi 15 godina teatarskog života i Mirjana Karanović želi da je igra sve dok može da se kreće. Na press konferenciji povodom jubileja, gdje je najavljeno da će izvedba, kao i ostatak repertoara Kamernog teatra 55 biti prilagođen slijepim i slabovidnim osobama, direktor ove kuće, glumac Emir Hadžihafizbegović najavio je i kandidaturu Kamernog teatra 55 za dodjeljivanje statusa počasne građanke Sarajeva izuzetnoj glumici i ličnosti Mirjani Karanović.
O početku sarajevske priče koja je vodila preko romanijskih snjegova u noćnom autobusu, ličnom odnosu prema političkim prilikama u svjetlu činjenice da je bila onemogućena da govori na aktuelnim beogradskim protestima, novoj predstavi koju s rediteljem Andrásom Urbánom priprema o Miri Trailović, sigurno najznačajnijoj ličnosti u istoriji jugoslovenskog teatra, za BUKU je govorila Mirjana Karanović, velika glumica, koja se uz nesvakidašnju glumačku karijeru i posvećenost društvenom angažmanu potvrdila i kao jednako uspješna rediteljica te na jesen planira početi snimanja svog drugog autorskog filma.

Razgovarala: Kristina Ljevak

Kako vam danas, dok se obilježava 15 godina uspješnog izvođenja predstave „Helverova noć“, a kojoj je prethodila „Noževi u kokošima“, izgleda period u kojem ste počeli dolaziti u Sarajevo i igrati u Kamernom teatru 55?

U početku sam putovala autobusom i zahvaljujući dolascima ovde kupila sam neki polovni auto da bih mogla dolaziti, jer bih ranije putovala celu noć, preko Romanije, zimi, neki put i devet sati što je bilo strašno. I tako svakog meseca, istim putem, tamo i nazad. Onda je došla druga predstava. Jedno vremen smo igrali i „Noževe“ i „Helvera“, onda su „Noževi“ otišli s repertoara i ostala je „Helverova noć“. I ma koliko smo se trudili da smislimo šta bi moglo da bude neki novi Helver, jako je teško, i onda vidiš da je to poseban tekst i posebna prilika za napraviti takvu predstavu.

Na press konferenciji povodom jubileja Ermin Bravo je rekao kako se na drugoj čitaćoj probi desila predstava zahvaljujući tome što ste vi rekli „hajmo igrati“. Da li je isti slučaj sa svim dobrim predstavama, da se odmah dogode, ili se neke sklope tek pred premijeru?

Nismo mi znali hoće li to biti dobra predstava. Pošto smo nas dvoje radili na „Noževima u kokošima“ i upoznali se kao glumci, znali smo kako radimo i slušamo jedno drugo. Jako je bitno da imaš partnera koji prati, prima i zajednički razvija događaj na sceni, ne misli samo na sebe, na ono ja i moja uloga, nego radi za predstavu. I onda kad smo krenuli da radimo „Helverovu noć“, a ja sam inače takva, prosto vidim malo unapred, nekako vidim odmah, često mi je dosadno na probama dok čekam sve ostale, ja već znam, pa neki put pustim, gnjavim se dok svi ostali ne skapiraju pa sam neki put i nestrpljiva, a sa Erminom je bila prilika za ’ajmo mi odmah. Jer se inače čita, pa analizira, intelektualno obrađuje, a ja to ne volim, meni je to dosadno, te priče uopšte, možemo da pričamo kao vi i ja sada, ali ja u pozorištu volim da probam. Hajmo da vidimo kako to izgleda. Da imaš neku akciju i neku reakciju od partnera. Da probamo, vidimo šta se tu dešava, to je ipak neki život na sceni. Ta lakoća i brzina s kojom smo radili za mene je bila uživanje.

U „Helverovoj noći“ poklopili su se jednako odlični tekst, podjela i režija Dine Mustafića. Čini mi se da ipak pomenuti preduslovi nekada nisu dovoljni, i da za predstavu ovakvog staža i uspjeha treba da se desi i posebna hemija među ljudima koji su dio scenskog procesa.

Da, desila se, a pored toga sam dolaskom u Sarajevo imala i poseban odnos prema ovom gradu, posebno što dolazim iz Beograda.
Sada radim predstavu sa Andrásom Urbánom i on mi je pričao da je imao isti osećaj kad je došao u Sarajevo, iako kasnije, ali svejedno. Dođeš u ovaj grad, ideš ulicama i onda gledaš okolo. Znaš šta se dešavalo i prosto ne možeš da shvatiš. Mogućnost da staviš sebe na mesto drugog ljudskog bića i pokušaš da shvatiš kako se to drugo ljudsko biće oseća je moj susret s gradom koji je toliko stradao tokom te četiri zime. I to sunce koje me dočekalo i ti ljudi u kafićima... Gledala sam u ove poprečne ulice i ta gore brda i nisam mogla da dišem. Onda se to poklopilo s tim da smo napravili dobru predstavu, i „Noževi“ i „Helver“ su odlične predstave i ja sa ovim gradom imam vezu koja je emotivna, ali je i profesionalna. Zato što meni gluma tako puno znači i kad odigram „Helvera“ ja se napunim dobrom energijom i onda mogu da idem dalje. Kako sam igrala i dolazila, upoznala sam i druge ljude. Sad stvarno ovde imam više bliskih prijatelja nego u Beogradu. Ne znam da li je zbog toga što nisam ovdje stalno (smijeh), ko zna, ali sumnjam, to su sve tako divni i dobri ljudi. Ja sam bila mentor Erminu Bravi, Jeleni Kordić i Ani Vilenici na njihovoj diplomskoj predstavi „Murlin Munro“ i tu je bio jedan krasan mladi glumac sa treće godine koji je igrao malu ulogu. Bio je to Alban Ukaj. Bila mi je to još gora drama, jer on je s Kosova, Albanac, šta će sad on da misli o meni, da li će da me mrzi... Tako je kad se politika umeša u život pa ne znaš kako će ljudi da te gledaju, šta će da vide u tebi... I zapravo tu je počelo prijateljstvo s Albanom i posle dok sam odlazila na Kosovo, uvek sam nekako Albana imala u glavi i mislila sam ako ja znam Albana i ako je on tako divno biće, onda tamo, na tom Kosovu, ima još takvih ljudi kao što je on, bez obzira na to šta mi u Srbiji slušamo. I onda shvatiš koliko je bitno da poznaješ ljude. I da imaš tu vezu sa nekim ličnostima. Zato što loših ljudi ima svuda. Osećam koliko je teško u Srbiji ljudima kad se generalizuju, kao Srbi narod koji je genocidan. I onda kada mi u Srbiji generalizujem kažem čekajte, to je ono što mi ne želimo. Ne želimo da nas gledaju kao da smo svi isti. Ne treba ni mi da radimo to. Postoje ljudi i postoje zločinci i postojimo mi. I postoje neki među nama koji misle da je u redu te zločince slaviti ili govoriti da su heroji ali to nije u redu.

Kad spominjete Kosovo, tamo ste između ostalog odlazili i zbog snimanja odličnog filma Ise Qosje „Tri prozora i vješanje“, s Jasmilom Žbanić ste ovdje radili „Grbavicu“, režirali ste svoj film „Dobra žena“ i to su samo neki od filmova koji, nadam se, doprinose boljoj komunikaciji i boljem razumijevanju onoga što se desilo. Ali kao da je svega nekoliko umjetnika i umjetnica sa ovih prostora na sebe preuzelo teret onoga što bi se trebalo zvati procesom pomirenja. Da li je to zamorno, posebno ako ćete prije ili kasnije biti targetirani kao „domaća izdajnica“.

I kad su me zvali i kad sam rekla da hoću, nisam razmišljala o tome kako će me neko targetirati, niti me je to guralo tamo, niti me je to sprečavalo. Svako treba da radi ono u šta veruje. Stvarno ne mislim da je na mene pala bilo kakva obaveza. U životu radim one stvari na koje jednog dana želim da budem ponosna. Kad kažem jednog dana, mislim na to kad budem u situaciji da pogledam svoj život unazad, kad sebi postavim pitanje je li misliš da je tvoj život u redu. Onda ću verovatno reći pa dobro, propustila sam neke stvari, možda, ali u suštini moj život je bio dobar. Nemam za čim da žalim. Uradila sam najviše što sam mogla. Neki put se pitaš da li si mogao više, da li je trebalo više, ali mislim da je to pitanje koje svako ljudsko biće postavlja sebi. Da li je trebalo više truda da uloži u nešto... Ali onda kažeš pa to što imaš kao neki nedostatak u sebi je zapravo balans. Bez balansa ne postoji ni ljudsko biće, ni društvo. Bilo bi pogrešno i jedno i drugo. Zamislite društvo sa samo divnim ljudima. Svi su divni, divni i divni... Verujem da kad biste ušli u tako neko društvo u kojem su svi divni da biste rekli da nešto nije u redu, da nešto nije normalno kao u filmu „Stepfordske žene“, da je nešto lažno. Isto kao što je bolesno da su svi zadojeni mržnjom, da nema ljudskosti i da samo postoji nagon za uništenjem i samouništenjem. Ali mislim da mi svi nosimo to u sebi. Nosimo mračne porive da uništavamo i uništimo sebe, da je to suština ljudskosti i suština religija. Mislim da su religije izvorno nastale zbog toga da bi ljudi mogli kanalisati svoje mračne strane, da ih balansiraju sa svetlošću, sa verom, podrškom  dobroj strani. Uvek je to podrška dobrom. I neka forma unutar sebe samog da kontrolišeš to što je pitanje granice lične slobode. I naravno da to postaje i filozofsko i moralno pitanje i socijalno, kako se društvo sa tim bori, kako izbori tu ravnotežu, kako uspe da natera ili edukuje svoje članove da zapravo balansiraju dobro i loše. Na bilo koji način. Bilo vaspitanjem, kažnjavanjem, propagandom, uvek postoji kontrola. Tako da to koji put ide u pogrešnom smeru, a imate društva koja su otišla dalje u tome jer su naučili svoje lekcije iz istorije, jednostavno su malo duže učili. Ako pogledate istoriju tih civilizacijski veoma razvijenih zemalja kao što su Švedska ili Holandija, ako pogledate nekoliko vekova unazad, videćete da su se neke jezive stvari dešavale, krvoprolića i užasi. Onda to meni daje nadu da je zapravo moguće da drušvo iz nekog haosa i destrukcije nauči kako da se organizuje. Jedino što je problem što ljudski život nije dovoljno dug da bismo to dočekali, nego gledaš kako se sve urušava i nikako da bude bolje, nego kao malo ti je bolje, uglavnom zato što se ti potrudiš da ti bude malo bolje, da se skloniš, malo zaboraviš, poraduješ se nečemu, imaš predstavu koja te ispunjava pa ti je život bolji, postoje koji put neke nade da će nešto da bude bolje.

Ali vi niste od onih koji se, zarad lične udobnosti, malo sklone po strani, što često podrazumijeva posljedice. Nedavno ste, kao i košarkaški trener Duško Vujošević bili nepoželjni za govor na protestima u Beogradu. I mjesec dana kasnije prilično je nejasno šta se tu zapravo desilo.

Ni ja nisam uspela da shvatim šta se tu desilo.

Šta god da se desilo i ko god protiv vašeg nastupa bio, zanima me koliko protesti imaju smisla ako na njima vi i Vujošević ne možete da govorite?

Ne znam. Ja sam tu pokušala da ne budem ni za ni protiv, tako da sam se, pored svoje lične uvređenosti, koja je vrlo privatna, zapravo izdigla iznad toga, odmakla i rekla da, mislim da je s jedne strane to dobra stvar, da su se ljudi probudili, mislim da je to dobar ventil, ali mislim da se u tu emociju u nekom trenutku mora uključiti racio a to je šta će biti kada i ako se taj cilj ostvari. To jeste da vlast na čelu sa gospodinom Vučićem ode u prošlost. Za koga ćemo mi to glasati? Za koga će glasati svi ti ljudi, koga mi to želimo da bude tamo? To je još uvek jedna veoma neodređena ideja koja će se možda nekako javiti. Ali u ovom trenutku mi se čini da to nikome nije baš najjasnije i sad ja ne znam da li je to možda nekome jasno, ali da samo čeka pravi trenutak kada će preuzeti celu tu stvar u svoju korist. Ja se to pitam. Ili je to prosto tako kako jeste, jedna grupa emotivnih, nezadovoljnih ljudi koji čekaju da se pojave pravi ljudi koje će pratiti. Zato što je politika društvena aktivnost koja ima neka pravila. Mi biramo svoje predstavnike u nadi da će oni u parlamentu zastupati naše interese. To se u nekim državama uglavnom dešava, kod nas se to, uglavnom, ne dešava. To je to što mi tek treba da osvojimo. Kako da ti ljudi koje tamo svojim glasovima pošaljemo, kako da oni rade u našu korist. Naravno da za to dobijaju platu i da rade u svoju korist, da izdržavaju svoje porodice, ali u Srbiji, Bosni pa i šire imamo ljude koji pre svega rade u svoju korist, a to nešto malo što rade za nas je da se odradi posao. To je kao kad gradski sekretar za kulturu kaže pre desetak godina kako je veliki uspeh Sekretarijata za kulturu što je uspeo da uplati doprinose za sve slobodne umetnike. A to im je posao, nije nikakva posebna stvar koju treba naglašavati, to je dnevni posao u kancelariji, to bi bilo isto kao da ja hodam okolo i hvalim se da sam naučila tekst za predstavu. Pa naravno da sam morala da naučim.
Meni je veoma zanimljivo da sad postoji sve više gradova u kojima ima ljudi koji ne ostanu kod kuće nego izađu na ulicu. Uvek kad je masa u pitanju tu može svašta da se dogodi, kao što se i dešava, to je jedna vrlo raznolika grupa ljudi, kad smo protestovali ’96. i ’97. to je isto bila raznolika grupa ljudi i tada je bila samo jedna opcija, ili si za ili protiv Miloševića i onda je to ujedinilo sve političke opcije, koje su bile veoma različite.

U šta smo se itekako kasnije uvjerili.

Jeste. Kad je Milošević otišao, kad je nestala jedna nit nestala koja ih je povezivala, odjednom se videlo mnogo razlika. I sada se bojim, da će nastati pampas i haos ako Vučić ode sa vlasti i ako je to bila jedina nit koja je povezivala sve političke opcije i građane na protestima. Šta ćemo onda? Glupo je da se stalno pojavljivanjem nove garniture sve prethodno sjebe, razvali do temelja, pa sve ispočetka. Pa postavljaj svoje sudije, postavljaj svoje direktore, pa odjednom se svi, od medicinske sestre pa nadalje moraju da ’prečlanjuju’ u novu stranku.
U ovom trenutku ne vidim kako će to, u ovom slučaju, biti izbegnuto. A ja bih volela da bude izbegnuto.

Čini mi se da je emocijama bio rukovođen i vaš kolega Sergej Trifunović kad je preuzeo lidersku poziciju u Pokretu slobodni građani u okolnostima u kojima neko iz postojeće opozicije, mimo Pokreta, može ponovo zloupotrijebiti volju ljudi koji prostestuju tri decenije.

Očigledno se u životu ljudske jedinke ne može ništa naučiti dok se ne lupi nosom o pod barem nekoliko puta. Ne vredi, u nekom trenutku moraš da pustiš da vidiš šta će da se desi. Možda te iznenadi na dobro, a možda bude i ono što si očekivao da će da bude, ali prosto onda kažeš pa dobro ako je tako... Ja ne mogu da kontrolišem politiku. Mislila sam, početkom devedesetih, kad je ovo sranje počelo da sam ja kao poznata glumica moćna samim tim što postojim i što sam ja tu dala svoje neslaganje, da će samim tim svi da kažu pa da, to nije dobro, pa naravno... Onda shvatiš da to što si popularan ne znači ništa, ne znači u tom smislu, to što te neki ljudi vole uopšte ih neće sprečiti da pljunu ili opljačkaju komšiju koji se zove drugačije ili da šutnu nekog Roma na ulici. To nema nikakve veze. Jer ljudi su razni.
Ne želim da to bude lično, ja imam neki ličan odnos prema Sergeju, ali ja ne mogu da moj lični odnos bude protuteža ljudima koji su njega legitimno izabrali. Valjda i oni imaju mozak, odlučuju o nečemu, ja ga ne bih izabrala, ali oni su ga izabrali. To je kao da vam se drugarica uda za nekoga za koga mislite da je budala a ona ga voli i srećna je sa njim. Pa ti jedino što možeš kao drugarica je da prihvatiš i budeš tu kada njoj bude potrebno ako se desi neko sranje. Ja ovde nemam nameru da se nađem ovim ljudima iz Pokreta da ih tešim ako se to bude desilo, ali ja prihvatam njihov izbor. Neka odgovaraju za svoj izbor. Možda ja grešim, a oni su u pravu. To je sasvim legitimna mogućnost. I moguće je. Mi pravimo svoje izbore. Ja pokušavam da utičem na izbor nekih ljudi, u smislu da ih edukujem, moje studente naprimer, da im objasnim neke stvari, ali kad im objasnim onda se ne ljutim ako oni izaberu drugo.

Vaš izbor je uvijek istina, govorili ste da tako možete dalje otići i da je uzbudljivije.

Probala sam ja da malo lažem sebe i zavaravam, primamljivo je to, da se pretvaraš da nešto ne postoji, da nečega nema, ali to nikada ne završi dobro. To što ti nećeš da vidiš, to je uvek uz tebe. Ne možeš da se oslobodiš toga. Jedini način da se oslobodiš te senke i utvare je da se pogledaš u oči i kažeš jeste, priznajem, kukavica sam ili slaba sam ili nisam jaka. To govorim o nekim trenucima mog života, ali to može da se odnosi i na društvo. Da negde kažeš ok, pogrešili smo, jako je bilo loše, nećemo to više da radimo, ’ajde da lepo stanemo i da se izvinimo. Ja sam počela da se izvinjavam, a to nisam ranije radila. Zato što je takvo vaspitanje, zato što živimo u takvom društvu da se izderemo na nekoga zato što nas nešto drugo boli, onda se izdereš na nekoga i povrediš tu osobu. I onda ideš i misliš šta ona tu meni... E onda shvatiš da to što si sebe namirio, izbalansirao svoju nesreću tako što si nabacio govna malo na drugoga, sad ta osoba nosi tu povredu, taj tvoj smrad. I onda to uradim, jednom sam jurila jednu ženu po ulici i stigla je na pešačkom prelazu i rekla oprostite, stvarno sam preterala, nisam tako mislila, stvarno mi je žao. Izvinjavala sam joj se, ona me je gledala i nije mogla da veruje da jurim za njom po ulici, ali ja sam je stigla i ostatak mog dana je bio divan jer sam uradila pravu stvar. Osećala sam slobodu. Osećala sam da sam se oslobodila svog mraka. To je ono kad mi kažu za moj film „Dobra žena“ a kad će oni da naprave film. Onda ja kažem to sad nije važno, zato što mi moramo to da uradimo, mi kao društvo trebamo da stanemo.



Vas povodom „Dobre žene“ pitaju „kada će oni da naprave takav film“, a ja ću vas pitati kada ćete vi snimati svoj novi autorski film?

Spremam se, radim na scenariju, nadam se da ću na jesen, trebamo još para da nabavimo, neke koprodukcije da dogovorimo, ali to je sad producentski posao, koliko mogu ja se uključujem, ali imam jako dobru producentkinju Snežanu Penev, radimo polako, a u međuvremenu pišem scenario za još jedan film, pa se nadam da ću kad završimo ovaj krenuti u sledeći film.

Je li i novi film podrazumijeva društveni angažman?

Pa jeste, zato što mi živimo u nekom konkretnom vremenu. I meni je zanimljivo posmatranje iz drugog ugla.

Spomenuli ste da trenutno pripremate predstavu s Andrásom Urbánom. O kojoj predstavi je riječ?

Radimo predstavu koja se zove „Mira“, zapravo predstava je 30 godina Bitef teatra i o Miri Trailović.

Ipak u cijelom ovom dnevnopolitičkom ludilu postoje mogućnosti za bavljenjem svjetionicima i najboljem iz kulturnog nasljeđa.

Naravno, inače bi ostalo samo da se ukokaš. Ne možeš da staneš, nemaš kud.

Pretpostavljam da vi igrate Miru.

Pa ne baš, to je predstava projekat, Vedrana Božinović iz Sarajeva s nama radi kao dramaturg, tek će sve da se poklopi i uklopi, ali je zanimljivo istraživanje. Ja sam najstarija pa ako bude neka replika u kojoj treba da se kaže kako je Mira govorila, verovatno ću je ja izgovoriti, a možda bude i drugačije. Igraju još četiri mlade glumice od kojih su dve moje studentkinje i na to sam izuzetno ponosna.

Kakav je vaš pogled na zaostavštinu Mire Trailović u svjetlu današnjih poluličnosti koje su na pozicijama odlučivanja? Čini se ponekad kao da je prošlo vrijeme velikih lidera i liderica?

Takve osobe se ne rađaju često. Tek kad takva osoba nestane iz našeg života, onda vidite da to ne možete naći baš na svakom ćošku. Ona je bila poseban sklop osobe. I umetnika i diplomate i ličnosti i nosila je u sebi takav kapacitet, pre svega veliko obrazovanje, zatim lično nasleđe, neku tradiciju porodice i toga kako je od malena vaspitana i onda to kako je u socijalističkom i socrealističkom vremenu preživela. Ona je uvek imala neki cilj, uvek je bila otvorena za šanse oko sebe. Nekako je umela da uhvati šansu, da shvati šta, kuda bi mogla da krene. Imala je snove, želje i ambicije i imala je lukavstvo da to sprovede, pogotovo u tim vremenima kada je vladao Agitprop, kada su predstave morale da dobiju ne znam koliko pečata da bi mogle da se izvode... Zahvaljujući njoj, predstava koja je bila zabranjena u drugom pozorištu, odigrana je otvaranju Ateljea 212, a to je „Čekajući Godoa“, kojoj taj isti Agitprop nije dozvolio da bude igrana u Beogradskom dramskom pozorištu. Mira Trailović je uspela svojim umećem komunikacije s ljudima koji su na nekim položajima, uspela je da ih ubedi zašto je važno da postoji moderno pozorište, zašto je važan Bitef. Tito je nju obožavao. On je čove koji je radio na sebi i imidžu države i Miru Trailović je jako cenio, cenio je tu njenu pamet. Pored sve ideologije i pored tvrdog načina kontrole, ona je uspevala da u Beograd dovede najveća imena svetskog teatra. I naravno da je takva osoba imala i dosta protivnika. Tako da to nije priča o njenim uspesima samo, nego i priča o tome kako se njena vizija teatra zapravo negde sudarala sa sredinom u kojoj je živela.