Ipak, nije odustao od umjetnosti. U fioci ljubomorno čuva materijal koji čeka neka bolja vremena i finansijska sredstva, pa da objavi i svoju prvu zbirku pjesama. Slobodan u ugostiteljskoj školi predaje zadnju godinu dana gdje mijenja koleginicu koja je na trudničkom bolovanju i za par dana mu ističe ugovor, te mu opet slijedi borba oko traganja za nekim novim upražnjenim mjestom. Pripravavnički staž obavio je u Srednjoj mašinskoj školi i prva je osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini koja radi kao profesor u nekoj vaspitno-obrazovnoj ustanovi. Njemu je još kao desetomjesečnj bebi ustanovljena dijagnoza cerebralne paralize. Međutim, Slobodan nije od onih koji kukaju nad svojom sudbinom i u životu se trudio da ni po čemu ne bude drugačiji od ostalih. U razgovoru sa ovim mladim čovjekom smo se uvjerili da je njegova životna energija zaista ogromna, koju on itekako zna nesebično podijeliti i sa drugima.
"Kada sam sa sobom kad raščistiš u glavi onda ti više nije problem sa drugim ljudima, jer okolina upija energiju onakvu kakvu ti šalješ. Kao stažista u Mašinskoj školi dobio sam odjeljenja koja su bila na lošem glasu. Praktično kada je podijeljena norma profesorima koji već rade meni je preostalo ono što niko od njih nije htio. Tu spadaju profili automehaničra i vozača motornih vozila, isključivo muška odjeljenja, sa kojima je malo teže uspostaviti komunikaciju, pogotovo nekome kao što sam ja koji treba da uđe sa štakama u odjeljenje. Inače, djeca u adolescentskom dobu su jako teška za saradnju, pa čak znaju biti i okrutni prema onima koji su drugačiji od drugih", započeo je svoju priču Slobodan u razgovoru sa novinarom BUKE.
On tvrdi da ipak nije imao problema s učenicima, jer se od samoga početka prema njima znao postaviti na pravi način. Mišljenja je da među djecom i nema velike razlike, bilo da oni pohađaju nastavu u Gimnaziji ili usmjerenim školama, tvrdeći da se njegova predavanja se po mnogo čemu razlikuju od ustaljenih šablona.
"Ja djecu prije svega učim da razmišljaju i da shvate život onakav kakav on jeste, pa tek onda prelazimo na stizanje gradiva, jer najvažnije je djecu odgojiti i vaspitati da budu dobri ljudi", tvrdi profesor.
Kao što smo već napisali Slobodan je prva osoba sa invaliditetom u BiH koja radi kao prosvetni radnik. Naglasio je da naše društvo treba da mijenja svoj pristup prema ljudima sličnim njemu.
"I sami roditelji iz nekakvoga stida ili sličnih stvari djecu koja imaju neku vrstu invaliditeta drže po strani. Kada ih šalju na školovanje obrazuju ih za neka zanimanja gdje neće biti previše eksponirani, gdje će biti zatvoreni u nekakvim prostorijama ili kancelarijama daleko od očiju drugih. To je strašno pogrešan stav. Ja sam mnogo zahvalan svojim roditeljima koji su usadili u mene energiju koju nosim u sebi", kaže Slobodan. Jedna od barijera za ljude s invaliditetom su i arhitektonske prirode.
"Za mene takve vrste barijera i nisu velike, jer ja koristim štake. Ali kada uzmemo u obzir ljude koji koriste kolica, njima je pristup na neka mjesta zaista otežan, smanjen, pa čak i nepristupačan. Tu se radi o bitnijim institucijama, a tek su u posljednje vrijeme počeli fakultete i slične institucije da prilagođavaju, uglavnom objekte koji se nalaze u kampusu. Međutim, fakultete koji se nalaze u gradu nisu u punoj mjeri prilagodili", objasnio je mladi profesor tvrdeći da naše društvo, kada je riječ o ovoj temi, napreduje minimalnim koracima. On dodaje da je važno da i mediji daju doprinos u širenju informacija o tome da i osobe sa invaliditetom postižu radne i životne rezultate, kako bi se smanjila averzija okoline prema njima.
"Ova vrsta neprihvatanja pogotovo se odnosi na poslodavce koji će vam uvijek reći kako ste dobri i sposobni. Ipak, na kraju uvijek postoji i ono debelo 'ali'. Upravo ja, sa još nekoliko svojih kolega, želimo to 'ali' da razbijemo, jer kada uzmemo u obzir da zaista postoji toliko potencijala u nama, koji se može iskoristiti u kreativne svrhe, šteta je to zanemariti", objasnio je sagovornik i dodao da je njegov primjer dovoljan kako se neki stereotipi mogu potpuno razbiti.
"Moje kolege su mene prihvatile kao da sa njima radim dvadeset godina. Ali jako je važno da ljudi sami shvate da ako imaju problem ne treba da budu i obilježeni, već probleme trebaju rješavati i unutar sebe. Ja sam već sa svojih petnaest godina raščistio u glavi neke stvari koje bi me kočile u životu. Jeste da se uvijek postavljaju ona ista ista pitanja, zašto baš ja?, ali kada shvatiš da nisi sam i da nije rješenje da čovjek sjedi kod kuće i pati za svojom sudbinom, sve se preokrene u pozitivniju percepciju. Važno je da čovjek sebi zada cilj i da zna sebe da usmjeri na prave stvari", tvrdi Slobodan, dodajući da on sasvim normalo djeluje u društvu i doprinosi u svemu kao i njegove kolege, poznanici i prijatelji.
Svoje bavljenje pisanjem Slodoban osjeća kao logičan slijed događaja, jer već krajem osnovne škole znao je šta će biti njegova profesija.
"Moj predmet Srpski jezik i književnost se striktno vezuje za poeziju i iz želje da što više saznam o poeziji krenuo sam da se i sam bavim pisanjem. Htio sam da spoznam šta to čovjeka natjera da piše i u meni se javila potreba da se izrazim na način kako to čine književnici. Pisanje je sastavni dio mog života i mišljenja sam da je ono vrsta moje lične psihoterapije", kazao je Slobodan. On se uglavnom do sada bavio pisanjem poezije jer je mišljenja da je za pisanje proze potrebna zrelost, a on kao dvadesetosmogodišnjak ne misli da su to dovoljnje godine za neka ozbiljnija promišljanja.
"Smatrao sam da je poezija onaj dio sa kojim ćeš se lakše izraziti i da je jednostavnije sve ono što ti leži na duši baciti na papir kroz pisanje stihova. Međutim, s druge strane meni to i nije olakšavajuća okolnost. Ja kada pišem i poeziju sebi postavljam velike kriterije koji su uslovljeni poslom kojim se bavim. Kada analiziram velike pisce sebe nekako, ponekad i nenamjerno, stavljam i u te okvire, kako bih spoznao koliku težinu ima moja poezija. Može se reći da previše razmišljam o tim stvarima kada napišem pjesmu, pa onda ima i dosta toga što zgužvam i bacim u kantu za đubre", rekao je Slobodan s osmjehom, tvrdeći da je previše kritičan prema sebi i da je možda zbog toga i dosta njegovih dobrih pjesama završilo tamo gdje ne treba, jer nije pričekao da "odleže" kako bi ih pročitao još neko ko bi bio objektivniji od autora.
Slobodanova velika ljubav je i pozorište i on ne krije da mu je želja da napiše dramu koja bi oživljela na daskama koja život znače.
"Moja neostvarena želja je da napišem pozorišni komad. Ako ikad budem napisao neko prozno djelo to će biti dramsko djelo, jer to je potpuno drugi način dijeljenja sa ljudima. Sa dramom se i čitalac i glumci, i svi oni koji čine da pozorišna predstava bude ono što jeste, svi se više sažive sa djelom", objasnio je sagovornik i otkrio nam, pomalo na šaljiv način, da je njegov san bio da upiše dramaturgiju, ali da nije imao srca da roditeljima zadaje dodatne glavobolje.
"Nekako je bilo isplatljivije i racionalnije da se bacim na prosvjetu, jer posao dramaturga bi za mene bio neizvjestan. S druge strane da bi napisao dramu nije neophodno završiti akademiju. Uostalom, barem sam završio blizak fakultet, pa se nadam da ću u životu napisati djelo koje će nekada neko i odigrati", iskren je bio profesor na kraju razgovora.
