Naida Mujkić, književnica: Piscima se sve oprašta- pijanstva, razvrat, bahatost, a od spisateljica se traži da budu skromne i da “gledaju svoja posla”

O novoj knjizi, pisanju, problemima sa kojima se susreće domaća književnost, koliko ona danas razotkriva svijet riječima i podstiče čitaoca na promjenu tog svijeta, samo su neka od pitanja kojih smo se dotakli u razgovoru sa pjesnikinjom Naidom Mujkić.

Tatjana Čalić / 27. Novembar 2018

Naida Mujkić do sada je obavila 6 knjiga, više puta je nagrađivana, prevođena, uvrštena u antologije novije bh. poezije, kao i u antologije najmlađe generacije pjesnika i pjesnikinja Balkana.
Prošlog mjeseca objavila je svoju novu knjigu "Kiša". Njena afirmacija kao pjesnikinje dogodila se na fakultetu, kada je kao studentica treće godine dobila prvu nagradu Mak Dizdara, na književno-kulturnoj manifestaciji “Slovo Gorčina”, za najbolji neobjavljen rukopis, što joj je omogućilo ulazak u ono što danas zovemo savremenom poezijom u BiH. Tematski su sve Naidine knjige dosta raznovrsne, ali sve predstavljaju kompleksni  kulturni prostor iz kojeg potiče.

Kada ne piše, Naida radi sa studentima na Odsjeku za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici, gdje drži predavanja iz nekoliko predmeta.

Nova knjiga, pisanje, problemi sa kojima se susreće domaća književnost, koliko ona danas razotkriva svijet riječima i podstiče čitaoca na promjenu tog svijeta, samo su neka od pitanja kojih smo se dotakli u razgovoru sa Naidom Mujkić

“Slovo Gorčina” je vaša ulaznica u svijet savremene bh. poezije, ali kada ste prvi put počeli bilježiti svoje misli na papir?

Pisala sam i kao djevojčica, bila sam članica literarnih sekcija u školi, a osvajanje prve nagrade na konkursu koji je objavio list “Preporod” BZK Sarajevo, u sedmom razredu, bilo je prvo veće javno priznanje za moje pisanje. Ne sjećam se o čemu sam tada pisala, ali moj otac u svom registratoru čuva moje priče, pjesme, gostovanja, a koje iskružuje iz novina, tako da se tome može ući u trag. No, postoje priče i pjesme koje sam ipak izgubila, bar u nekom prvotnom obliku. Između moje prve i druge knjige pjesama naslagano je sedam godina. Ljudi često kažu “Zašto nisi pisala?”, “Šta se dogodilo pa si napravila tako dugu pauzu?” i sl., a što je vrlo jednostavno, jer rodila sam dijete. U tih 7 godina objavljivala sam poeziju, eseje i druge naučne tekstove u književnim časopisima i stizala sam otići na poneki književni festival. Kada ste žena, bilo gdje u svijetu, i kada rodite dijete, onda se cijeli vaš svijet promijeni pošto se cijelim svojim bićem prilagođavate potrebama svoga djeteta, tako da ne postoji mogućnost da se povučete u žuđenu “tišinu” po kojoj mrežu pletu muze, nego vi pišete kada popodne uspavate dijete, a da ste prije toga sve kućanske poslove završili. I iz toga, tih popodnevnih sat ili dva koje sam imala za sebe, nastala je moja druga knjiga poezija koja sadrži više od 100 pjesama.   

 

Teme o kojima pišete su dosta različite?


Kada sa 22 godine svijetu obznanite svoju prvu zbirku, vi mislite da je “svijet” baš vašu knjigu čekao i da će eto baš vaša knjiga spasiti svijet ili u neku ruku ga učiniti boljim. U svim svojim knjigama, između ostaloga, nastojala sam da se bavim pozicijom žena u svijetu, naročito žena u Bosni, jer je, nažalost, patrijarhat kod nas ukorijenjen duboko u svijesti, ne samo muškaraca, nego i žena. Ukoliko je jedna moja pjesma ili priča bar na trenutak usrećila neku ženu ili joj se učinilo da u svom životu nije sama, te da je pokazala bilo kakvu vrstu otpora onome što ili ko je tlači, tad sam ja kao autorica bar na trenutak uspjela, a vrijeme će pokazati.

 

Uvršteni ste u antologije novije bh. poezije, kao i u antologije najmlađe generacije pjesnika i pjesnikinja Balkana. Kako se zbog toga osjećate, šta to za vas to predstavlja?

Kada je riječ o antologijama suvremene poezije u BiH, i iako one pripadaju privatnoj sferi recepcije, ta slika koju “naše” antologije prikazuju nije stvarna slika stanja u bosanskohercegovačkoj književnosti. U istraživanju koje sam radila o sadržaju koji je prezentiran u pjesničkim antologijama, dolazi se do zaključka da u proteklih pedesetak godina u BiH postoji manje od desetak pjesnikinja koje pišu kvalitetnu poeziju, uzmemo li u obzir činjenicu da je odnos u antologijama uvrštenih pjesnika i pjesnikinja zaista poražavajući, i da se udio poezije koju pišu žene u BiH u njima kreće od 5% do eventualno 10% ukupnog sadržaja. Arhiv Nacionalne biblioteke BiH kaže drugačije, a to je da je prije svega ta brojka od 10% upitna. U BiH ima nevjerovatnih pjesnikinja, koje niti su dobile čitanje koje zaslužuju (kao Razija Handžić, Aleksandra Majhrovski, Milka Božić, Melika S. Bosnawi, Jovanka Stojčinović, a da ne govorim o mlađoj generaciji) niti se njihov rad na bilo kakav način valorizovao, pa makar tako što će ih se uvrstiti u antologiju. 


Zašto je to važno? 


Antologije ulaze u nastavu, dakle, jedna takva slika o stanju u suvremenom pjesništvu BiH se prvo institucionalizira, a onda se, naravno, vremenom naturalizira. Ja sam poeziju objavljivala širom svijeta. Jedna moja pjesma čak je prevedena na korejski jezik i objavljena je u jednom južnokorejeskom časopisu, a tamo sam i članica jednog pjesničkog udruženja koje okuplja članove širom svijeta. Kada se to dogodilo počeli su da mi se javljaju pjesnici i pjesnikinje iz Južne Koreje, koji su željeli čuti više o Bosni, o našoj književnosti, o našim običajima i to je sjajno, jer se naša domovina još uvijek u svijetu percipira kao “zemlja sukoba”, a ja imam priliku ljudima unekoliko pokazati da to ipak nije tako. U Bosni je prisutna lukava politika omalovažavanja svega što žene rade, pa ipak se nikada nisam na to osvrtala, budući da različitost, kako kaže B. Slama, treba ili naglas izvikivati ili potpuno izbrisati. Piscima i pjesnicima se sve oprašta, pijanstva, razvrat, bahatost itd., a od spisateljica i pjesnikinja se traži da budu skromne i da “gledaju svoja posla”. Kad sam rodila dijete, jedan ugledni bosanskohercegovački pisac i pjesnik podrugljivo je rekao: 'Eto, sada možeš pisati o pelenama i dojenju'. Dakle, infrastrukturu naše (mikro)književnosti čine velike, muške, teme kao što su potraga za smislom ili pitanje identiteta, i u takvu književnost žensko iskustvo svijeta nije dobrodošlo.

 

I pored manjka književnika/ca imam dojam da se nikada nije više objavljivalo, niti je književnost značila manje? 


Nisam sigurna da danas u Bosni i Hercegovini uopšte i postoje pisci, ili spisateljice, ako uzmemo u obzir da riječi kao što su pisac ili spisateljica, u svojoj suštini, označavaju osobe koje se profesionalno bave književnošću, odnosno žive od svojih neznanstvenih tekstova - vrlo je to diskutabilno. U jednoj Čehovljevoj priči lik kojemu se kao zanimanje navodi advokatura, na pitanje čime se bavi odgovara: 'Bavim se književnošću'. Dakle, u Bosni i Hercegovini, čini se, žive novinari i novinarke, univerzitetski profesori i profesorice, bibliotekarke, ljekari, prodavačice ili zanatlije koji se bave književnošću. Da biste objavili knjigu, pa i kao samizdat, vi morate izdavaču uz rukopis priložiti dvije recenzije. Ko piše te recenzije? Pa, uglavnom ih pišu književnici/ce ili univerzitetski profesori/ce, ili čelnici nekih kulturnih institucija, za određen novčani iznos, a u zavisnosti od težine imena unutar književne zajednice kojoj recenzent ili recenzentkinja pripada. Prema tome, kad napišete nekome pozitivnu recenziju za rukopis, isključivo da biste zaradili neki minimalan iznos, onda dijalog o bilo kakvoj vrijednosti na tom mjestu prestaje, zar ne? To je tužno, ali je istinito. S druge strane, dobre knjige nađu način da budu objavljene, i to je ta kvaka sa književnošću i Tradicijom; ulazak teksta u Tradiciju isključivo je u službi potvrde njene vlastite vrijednosti, kako zaključuje Eagleton, to jest, ona predviđa i pojavu još nenapisanih tekstova ili djela, koja postaju vrijedna jedino po tome što postoje u njoj. Našoj novijoj književnosti nedostaje humora i bunta, ali to je valjda prirodno, budući da se prelazak iz jedne u drugu semiosferu nije desio postupno, nego ju je obilježio rat. Ono što se desilo u Bosni je tragično, ali istovremeno ta prošlost je proizvela tekstove kojima se bosanskohercegovačka književnost koliko-toliko mapirala na svjetsku scenu.

 

U kolikoj mjeri pisac već sam po sebi odabire između komercijalnosti i “ozbiljnosti”, “poruke” i jeftine zabave?


To zavisi od toga koliko je dobar sa onima koji donose važne odluke u raspodjelama sredstava za finansiranje rukopisa. Prema tome, nije čudo da pojedni pisci prisvajaju ogromna sredstva za rukopise koji nisu ništa drugo do najobičnije “recikliranje” vlastitih starijih rukopisa (gotovih knjiga). Ukoliko se pjesnik ili pjesnikinja obrati izdavaču, on će mu/njoj reći da će se zbirka pjesma jako teško objaviti, jer se to ne prodaje, a knjiga je danas roba, kao sve drugo, i prije svega, treba da se proda. Zato će pisci i spisateljice sjesti i pisati o onome što im je izdavač predložio, ukoliko hoće da budu objavljeni. Živimo u vremenu stalnih paradoksa, vremenu u kome se čovjeka sili na misao da mu je jedini smisao u životu – postizanje sreće za sebe (ponekad i za druge). Ali, današnja sreća zapravo predstavlja industrijski kompleks sreće i kao takva ona je naravno nedostižna. Zato je najprodavanija literatura u Bosni, ali i u svijetu, vjerska literatura, koju slijedi literatura o samopomoći, literatura koja govori o tome kako uspješno živjeti sam u svijetu prenatrpanom ljudima. Naravno da takvom apsurdu nije moguće doskočiti knjigom “Moć pozitivnog življenja”, ili “Kako u 40 koraka zadržati muškarca” i sl., prosto iz razloga što je ljudska psiha vrlo složena. Stoga, nije čudo što su ljudi nezadovoljni svojim životima, stalno u ubjeđenju da je sreća negdje drugdje.      

Kako onda u mnoštvu trivijalnih štiva iskristalisati ona vrijedna?


Tamo gdje vlada lokalpatriotski i mahalski mentalitet, to se nikada neće dogoditi. Svjedočila sam promocijama trećerazrednih knjiga u važnim institucijama kulture, samo zato što direktor te institucije “nije imao srca” da kaže “ne” ili je na to bio prinuđen naredbama “ljudi službe” koji se samopromoviraju ili promoviraju svoje štićenike. Ako mi figurama prešućivanja ignorišemo postojanje treš literature ili antidržavnih rukopisa koji mogu biti vrlo opasni i pogubni za socijalne odnose u našoj domovini, to ne znači da će oni nestati. Zato nam treba kritika, zato kritika postoji, zato je kritika nužna. Ponekad nekim tekstovima treba udijeliti pažnju čisto da bi ih se eliminiralo, jer ne postoji drugi način.  A to naši književni kritičari i kritičarke nerado rade. Postmoderna je rekla da nema novih tekstova, da je svaki original greška. Ali, to je bio paradoks – poučili smo se. Priče se događaju, životi knjiga prolaze neovisno o našoj svakodnevici. Ako tradicionale vrijednosti posmatramo kao utvrđene modele pisanja, onda niko od suvremenih autora i autorica ne može biti dobar, bar u jednom periodu svog stvaranja.   

 

Spominjete važnost bunta i kritičke misli koji danas toliko izostaju. Koliko kritika, kao takva, može  dospjeti u medijski i čitalački fokus?


Čini se da izostaje, ali ne izostaje zapravo, nego mudri pisci i pjesnici, kao i spisateljice i pjesnikinje, djeluju individualno i nemaju mogućnosti da ih se čuje (i vidi), da njihova riječ dođe do većeg broja ljudi. Među našim piscima i spisateljicama ima sjajnih disidenata, i mislilaca, koji svakodnevno na svojim profilima na nekoj od društvenih mreža glasno iskazuju svoje stavove o tegobama sa kojima se suočava bh. društvo, nudeći vrlo često i rješenja postojećih problema, ali to ostaje na razini njihovog ličnog medija na kojem se oglašavaju. Pisci kroz svoje tekstove reaguju na društvena zbivanja, jezikom umjetnosti, koji se razlikuje od svakog drugog jezika. Udruženja pisaca kojih u Bosni nema mnogo morala bi zvanično reagovati na svaku društvenu devijaciju i upravo bi tako postala značajan učesnik društvenih zbivanja, to jest javnost bi imala respekt za te reakcije, a političari bi se zamislili. Ja ne znam jesu li najveći mediji u našoj zemlji pod kontrolom vladajućih partija, ali ako jest tako, onda naravno da se neće dozvoliti medijska eksponacija neistomišljenika. No, ni sama književnost nije više “revolucionarna”, ona je usljed vizuelnih umjetnosti i animacije potisnuta na rub, na kojemu se jedva drži. Književnost oplemenjuje, djelo je u svojoj suštini uvijek odgovorno prema sebi, a onda i prema drugima. Jedino što nam je ostalo od starih naroda, i naroda koji su nestali, jest njihova riječ. Naša riječ govori za nas, ona nas štiti, ali spoznaja o tome nestaje. I to je nešto o čemu mi u Bosni naročito trebamo razmisliti.


Kakva je podrška institucija kulturi, piscima, koliki dio krivice se može pripisati njima?


Budući da u svom desetogodišnjem književnom radu nikada nisam bila na nekoj funkciji u bilo kojoj instituciji kulture, ja o tome ne mogu reći puno. Moje prve dvije knjige objavljene su uz podršku Fondacije za izdavaštvo BiH i to je jedina finansijska pomoć koju sam dobila kada je riječ o objavljivanju. Ministarstvo obrazovanja, kulture i sporta kantona Sarajevo platilo mi je kombi kartu do Tirane kada sam predstavljala BiH na Bijenalu mladih umjetnika Evrope i Mediterana, i honorar od 30 eura. I to je sve, u 10 godina. Sve drugo u mojoj književnoj karijeri rezultat je stranih organizacija i fondova kojima sam predlagala svoje projekte, ili književnih festivala gdje su sve troškove snosile zemlje organizatori. Kao članica PEN Centra BiH nisam učestvovala niti u jednom projektu, niti me PEN Centar BiH kao svoju članicu na bilo koji način podržao. Istina, imam svoju stranicu na zvaničnoj PEN-ovoj stranici, na kojoj objavljujem aktualnosti iz književnog života i sl., nastojeći nešto uraditi. Onda se čovjek pita čemu? Šta je svrha jednog takvog tijela?!  Svojevremeno sam na fakultetu oformila pjesničku grupu čije su članice bile moje studentice, a koje su sada, bez ikakvog preuveličavanja, već prepoznatljive i internacionalno nagrađivane pjesnikinje, no nikakvu podršku nismo dobile, bez obzira što sam se obratila mnogim ustanovama kulture. Radile smo koliko smo mogle, organizovale performanse po gradu, po ulicama, po parkovima, na fakultetu.

 

Dotaknimo se i vašeg profesorskog rada. Kakvi su nam mladi? Sjetih se jednog skorašnjeg istraživanja koje kaže da kultura uopšte nije interesantna za dvije trećine srednjoškolaca. Oni ne idu u pozorište, bioskop, muzeje, a čitaju samo kad moraju - za lektiru?


Svi filozofsko-humanistički fakulteti na svijetu imaju slične probleme – nemaju para. U atmosferi besparice i neravnopravnog položaja u odnosu spram tehničkih fakulteta, donekle su razumljive određene frustracije među fakultetskim osobljem, kao i traženje besplatnih usluga od onih koji su u najnižim akademskim zvanjima. Ono zbog čega sam tužna jest da većina mojih studenata ne radi ono za što se školovala, nego su bili primorani da se prekvalifikuju, pa neki od mojih najboljih studnata i studentica rade u aviokompanijama, vojsci, policiji, granapima ili kao medicinsko osoblje u inostranstvu. Ja sam od prvog dana nastojala studentima usaditi tu jednu misao, a to je da se treba biti pošten i dobar, jer je to jedino ispravno. Naravno, često mi moja nezavidna pozicija koju imam na fakultetu ne dopušta da reagujem onako kako bih željela. Studenti su vrijedni i oni žele da rade, čak i kad to ne znaju. Međutim, problem nastaje kada osoba koja ima završen pravni ili sličan fakultet ode na trodnevni seminar s kojega donese certifikat lektora i koji je u našoj zemlji sasvim legalan, pravno i formalno, te se takvoj osobi dozvoli da obavlja lektorske poslove kao i da donosi odluke o jezičkim i književnim vrijednostima. Takve stvari se dešavaju svakodnevno, ali o njima se ne govori. I to je ono što ubija književnost, ali i naše društvo uopšte, a mene i moje studente emocionalno razara.  

 

I za kraj, možete li nam nešto reći o vašoj najnovijoj knjizi "Kiša"?

 


Ova knjiga je na izvijestan način nastavak tri moje posljednje knjige (Šafran, Kad sam padala u travu, Bašta ne cvjeta), a koje sam objavila u vrlo kratkom periodu od oko dvije godine, i u kojima je vidljiv odmak od onoga o čemu sam ranije pisala. “Kiša”, kako joj i sam naslov kazuje – knjiga je na temu kiše, gdje kiša na oko osamdesetak stranica postaje poetsko-filozofski topos. Cijela zbirka uokvirena je jednim pojmom – pojmom kiše, a koju je moguće prepoznati i prečitati kao metaforu ukupnosti života, jer “kiša je sve” kako pišem u jednom stihu. U ovoj zbirci ispitujem načine na koje se doživljava jedan prirodni fenomen u odnosu spram etniciteta i urbane lokacije.  Svaka “kiša” nosi svoju poetiku, svoju sudbinu, i onda plete intimu bića. Na simboličkoj razini kiša u ovoj knjizi predstavlja put pročišćenja, katarze, ali i egzistencijalnih previranja. Dakle, kiša postaje simbol stanja u koje su pohranjene duhovnost, refleksije, emocije, sumnje i nadanja, i ne samo pjesnička, nego i ljudska u cjelini. Knjiga “Kiša” podijeljena je u pet ciklusa: “Kiša, more i čovjek”,  “Kiša badema ”, “Kiše koje su krila”, “Kuća kiše” i ciklus “Poslije kiše ne dolazi život, nego mala smrt”. Svaki pojedinačni ciklus postupno razvija svoju sopstvenu “pripovijest” da bi se na koncu svi ciklusi stopili u jedan – opijenost kišom, opijenost stvaralaštvom. U ciklusu “Kiša kuća” govorim o poetikama (“kišama”) poznatih pjesnika iz bosanske i svjetske književne povijesti, dok u ciklusu “Kiše koje su krila” donosim fotografske prikaze kiša u dalekim mjestima, kao što su Istanbul ili Sydney, ali pišem i o kiši na moru, ili na selu. Moram napomenuti da je jedan vizuelni umjetnik iz Tuzle po jednoj pjesmi iz “Kiše” uradio poetski video, koji se može pogledati na mojoj vimeo stranici i koji sam prikazivala na književnim festivalima.


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.