“Die beste Bildung findet ein gescheiter Mensch auf Reisen." (W. Goethe)
Valjalo se odmoriti do 4 ujutro do polijetanja za Faro. Nakon pozdrava i zagrljaja, upita me ćale, smiješeći se šeretski: “Reci mi, sine, šta ćeš ti u Portugalu? Ti već odavno ne pratiš fudbal.” Aluziju na moje fizičko stanje i prekomjernu tjelesnu težinu naglasio je klasičnim “presvlačenjem” očima odozdo prema gore.
Oćutah nekoliko trenutaka, onako umoran, crvenih očiju iznad zeleno-plavih, ponekad sivih podočnjaka, u kojima su se prelijevale svjetlosti iz hiljadu farova sa brojnih automobila diljem dosadnih autobanova i još dosadnijih autoputeva.
“Idem da kupim Đoletu jedan dres. Ronaldov dres”, ispalih.
“Ma da. Nema toga u Banjaluci”, odgovori stari.
Nasmijasmo se balkanski onako da zaparamo mirnoću Simmerlinga, a potom zaronismo u gepek da izvadimo ono malo stvari koje savremene skitnice nose sa sobom: omanji ruksak, kamera, fotoaparat i previše ideja, planova za tako kratko vrijeme. Četiri martovska dana u Portugalu. Ali ovdje je i previše germanizama u ovako malo teksta. Evo, stiže ravnoteža u međunarodnim odnosima.
Ih, umalo da zaboravim poklon za tatu: domaća radža (šljiva), domaći pršut i domaća kobaja. Za med i propolis nije potrebno isticati da su “domaći”. Cijela reprezentacija “domaćih” u gostima.
Poslije laganog ćaskanja sa ocem i Stoletom, uz par mekih austrijskih piva, utonuh u san, u nešto tome slično, sa pitanjem zašto putujem. Zašto tako silno volim putovanja?
Ova priča je, kao, uostalom, i svaka druga, upravo o putu, putovanju. Ako ja nemam odgovore, imaš li ih ti koji čitaš ove redove? A, redove Rajane?
"Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red." (Zuko Džumhur)
Preskačem namjerno sve one momente neprijatnosti aerodromske, pasoške, carinske kontrole i ono bezmalo bezdušno, inteligencijuvrijeđajuće usmjeravanje, utoravanje do free shop-a, ne bi li se potrošačka groznica održala na visokoj temperaturi. A o prostoru za pušače tek neću da pričam. Schwechat je kao i svaki “normalan”, “civilizovan” aerodrom na bijelom dunjaluku.
Ukrcao sam se u avion zajedno sa ekipom od kojekuda (Banjaluka, Bern, Beč) koja je išla da bodri reprezentaciju Srbije. Fudbalska utakmica: Portugal – Srbija. Kvalifikacije za evropsko prvenstvo.
Nakon nekoliko pokušaja hvatanja dremke i ignorisanja bolova u svakom čovječijem zglobu, nakon 3 i po sata sletjeh u Faro sa neizdrživim bolom u ušima. Valjalo je popiti odmah neko pivo radi dekompresije. Upoznah se odmah na kiosku sa dvojicom najprodavanijih imena (naravno, poslije Kristijana Ronalda) u Portugalu: Sagres i Super Bock.
Sunce je već prelazilo iz jutarnje defanzive u popodnevni juriš. Ugodni vjetar je razvlačio solnu paru Atlantika pomiješanu sa mirisom tek pečenih peciva. Ne to nije bio miris cimeta. Mada bih se tada zakleo da je neko po tramvajskim šinama prosuo cimet. I boja štreke je imala boju cimeta. Jahtice, čamčići i lađice u centralnoj luci lagano su izvijale skladan i dobro uvježban ples na nečujnim i nevidljivim valovima. U pravilnom mediteranskom ritmu. Melodiju bi trebalo odzviždati. Elegično, sjetno, pa opet elegantno, svečano. Eh, kako je okean blag. Vrijeme je bilo za kafu. Faro je samozadovoljno nudio bjeličaste bašte šarmantnih kafića i restorana prosutih po višebojnoj kaldrmi i majstorski izvedenim mozaicima. Najčešće u crno - sivoj mustri. Mir grada su presijecali zvukovi točkića na koferima pridošlih turista. Najčeše ovakvih poput mene koji prolaze kroz Faro, čekajući voz za Lisabon. Još tri sata je Faro nudio sebe.U Faru su na obali okeana vile slavnih i bogatih. Sve sa bazenima, pored onolikog Atlantika. Objektiv kamere nije znojav. Oko je dobro. Sunce idealno. Blenda, takođe. Ali onemoćale noge. Leđa. A malo me zaboljelo, iskreno da vam kažem, za bogate i slavne. Za tri sata mogu da pronjuškam po radnjama sa izlozima uređenim po mome ukusu. Možda nađem originalne suvenire i riješim se odmah tog nezahvalnog zadatka koji me čeka na svakom putovanju. Pomisao na poklone i suvenire vraća me, ne samo misaono, već i fizički, tamo odakle sam pošao. Sad je kod nas 11.00. Kod mene je 12.00. I tako čovjek počne da se raspolućuje. Htio bi odmah da zove i dijeli svaki utisak, svaku jebenu fasadu, svaki prizor i kadar i scenu. Da dijeli sa bližnjima, sa redakcijom, sa svojim narodom.
A ne može čovjek. A lijep je Faro. Vrijeme je odavno za kafu. Ovdje mora da je prava brazilska. Pa, ovi Portugalci su pronašli i osvojili Brazil. I pričaju isti jezik. I vole fudbal podjednako, previše. I vole muziku. I znaju da uživaju i opušteni su kao nijedan narod koji sam upoznao. Imaju najukusnija vina. Odličnu muziku. Otkrili su svijet. Vasko, Magelan, Bartolomeo Diaz.
Sad se pitaš, otkud ja to znam, kad sam tek pristigao u Portugal. Polako, evo pričam ti uz kafu. Vrijeme je odavno za kafu. Pravi espresso.
Četiri sata u vagonu, čistom i komfornom, u vozu koji nikad ne kasni, i nije neki put. I nije neki trud. Pogled na plantaže mandarina i oblike reljefa koji neodoljivo podsjećaju na Hercegovinu, evocira uspomene na neka davna putovanja i neke drage ljude koji su putovali sa mnom. Ekipa koja putuje sa mnom spava.
„Što da gledaš fasade, imaš to sve na internetu“ (Moj drugar i kolega novinar, na višedecenijskom privremenom radu u Berlinu.)
A onda trijumfalan ulazak voza preko rijeke Težo i svečani doček starog džentlmena. Velik je. Umiven na martovskom suncu. Otmjen. Raširenih ruku kao da govori: „Dobro došli u jedan od najstarijih gradova na svijetu“.
Izalazak na prečistu želejzničku stanicu. Nema buke, meteža. Nema prosjaka i onih koji bi nešto kao da ti pomognu, ali ako mogu da to i naplate i malo da te pokradu, ako uspiju. Onda još ljepša metro stanica. Opet mozaici u crno–sivoj kombinaciji. Sjetih se keramičara koji mi je unakazio kupatilo kad sam ga nedavno renovirao. „Ne može to bez krstića. Na šta će ti ličiti fuga?“
Izlazak iz metroa na stanici Baixa Chiado. Srce Lisabona i lagano penjanje na Bairo Alto. Suton je. Uske i strme ulice Gornjeg grada tek čekaju da ožive. Murali i razne vragolije street arta miješaju se sa keramičkim pločicama na, u svijetu poznatim, lisabonskim fasadama. Mali balkončići, tek da stopala stanu. Kasnije ću saznati da su ih gradili tako male zbog kuge koja je nekad harala Lisabonom i cijelom Luzitanijom. Da se stanari ne bi previše zadržavali na balkonu. Svuda kaldrma. A kaldrma nema fugu. Miris hrane iz svih kuhinja svijeta, smjenjuje se sa misirisom hašiša. Penjem se uz Bairo Alto, dobrano umoran. Ali ovi prizori vraćaju adrenalin tamo gdje mu je mjesto. Vadim kameru. Snimam iz ruke. Promoteri restorana i klubova nude svoje menije i programe. Bakalar. Vino. Pivo. Samo da ostavim stvari u stan, pa nešto u kljun. Sjedamo u restorančić dva ćoška ispod našeg smještaja. Čim smo Stole i ja poručili piće, pojaviše se ulični svirači-zabavljači obučeni u Pirate sa Kariba. Klarinetista i plesačica. Konobar preporučuje bakalar uz vino PIAS. Donosi deci vina da probamo. Podsjeća na merlot. Još je ukusniji. Buke je malo...nemam vremena za somelijerska prenemaganja. Carpe diem. Naručujemo tapas i paelju. Konobar se malo drznu. Portugal ima bolji rižoto od španske paelje. Morski plodovi i riba iz Atlantika ne mogu da se porede sa istim iz Sredozemnog mora. Tako kaže. Ili ne kaže, već ja za sebe zaključujem. Prilaze nam prodavači cvijeća, šešira smiješnih boja, naočara za neki otkačeni party, rajfića i sl. Djeluju mi odvaljeno od „marokanca“. Još malo pa ponoć. Energija ulice ne da snu na oči. Valja istraživati dalje. Hodamo. Ulice Baira Alta su pune turista. Cijeli svijet u nekoliko hiljada kvadrata, Smjenjuju se restorani sa Fado Live, irski pabovi, engleski pabovi, klubovi u kojima puštaju elektronsku muziku, hip hop. Na jazz club još nisam nabasao. Šetamo. Fotkamo. Snimamo. Odjednom vrlo strma ulica i šine. Penje se nešto. Više liči na kupolu žičare na malo skupljem skijalištu nego na, vidi stvarno, tramvaj kad se primakne. Malo je. Žuto je.
„Slika vrijedi hiljadu riječi“ (Konfucije)
„A riječi su djela“ (Zorica Kondža)
Spuštajući se niz Bairo Alto, primjećujem zastave Srbije na nekoliko balkončića. Negdje su zajedno sa zastavama Portugala. Kao da je prijateljska utakmica. Ljudi na ulicama imaju, svakako, prijateljski osmijeh.
Prva kafa jutarnja. Gledam na Baixa Chiado i pravim plan snimanja. Da li uzeti tuc tuc ili city bus? Ili krenuti pješke, pa kako noge kažu. Više ću snimiti i ufotkati tako. Još jedna kafa na milom suncu, jutarnjem, lisabonskom. Vjetar sa Težoa ili Atlantika na momente iznenadi svježinom. Baterije su napunjene. Konji osedlani. Pridružuje mi se Stole. Dajem mu zadatak da fotka dok ja snimam klipove. Polazak. Ipak, ja sam na službenom putu. Valja opravdati novac koji sam dobio od redakcije. I već nakon stotinjak koraka, čujem svirku. Tu na jednom malom trgu pored Muzeja arhitekture. Ples. Slavljenje života. Prolazim pokraj skupocjenih butika visoke mode, a onda jedan mladi rastamana odrastao na pjesmama Boba Dilana. Pored njega žena sa psom. Prosi ili performira bijedu. Malo niže spazim čudan most koji spaja dvije zgrade. Tu je i lift. Na krovu iznad tog „mosta „ kao da se odvija neka žurka.
Lift “Santa Justa”, spaja ulice četvrti Baixa u donjem s Largo do Carmo u gornjem dijelu. Lift “ Santa Justa” je projektantsko djelo Raula Mesnier de Ponsarda. Izgradnja je započela 1900. godine i dovršena je 1902. godine.
Još nekoliko parkova, trgova i dolazak na Rua Augusta koja vodi do Trijumfalnog luka i velikog Trga Komersio. Prolazimo lagano kroz rasute bašte restorana. Na sve strane ulični zabavljači, performeri. Opa, evo i oficijelnog šopa FC “Sporting”, Blizu je i Benfikin. Prije velikog zemljotresa koji je pogodio Lisabon 1755. godine i uništio veći njegov dio, Trg Komersio je bio sjedište kraljevske porodice i nosio je ime po palati koja se na njemu nalazila.
Markiz de Pombal u očaju koji je zadesio Lisabon nakon velikog potresa pronalazi inspiraciju i nudi idejna i projektantska rješenja za obnovu grada. Svoj današnji izgled Lisabon duguje prije svih, upravo ovom arhitekti.
Trijumfalni luk, osim ljepote i skladnosti, krase i mnogi simboli istorije grada: Vasko de Gama, rijeke Douro i Težo.
“FADO JE VJERA; FADO JE SUDBINA OD KOJE SE NE MOŽE POBJEĆI” (Marta da Sauza, fado pjevačica)
Lijevo od Rua Augusta, dok hodate prema rijeci Težo, izdiže se brdo Alfama. Najstarija lisabonska četvrt nastala još u 11. vijeku u vrijeme vladavine Moara. Alfamom dominira Tvrđava Sv. Đorđa. Legenda kaže da je upravo u Alfami nastao lisabonski Fado. Sirotinjska, radnička četvrt. A fado je pjesma koja pjeva o svakodnevnom životu radnika. O njegovim ljubavima, ljubomorama, strahovima, borbi za život, vjeri, sudbini. Upravo u Alfami slušao sam u jednom restoranu Fado. Upoznao sam pjevačicu Martu da Sauza i njenog starijeg kolegu Joao da Sintas. Joao već 40 godina pjeva fado. Profesionalno. Nastupao je u velikim dvoranama. Naglašava da se esencija ove muzike osjeća i ispoljava u malim, intimnim prostorima. Kako je i bilo u početku. Marta je advokat, a fado je za nju hobi. Njen otac je bio profesionalni pjevač fada. Pričali smo o fadu, a o čemu drugom. Ja sam njima, ipak, pričao o sevdahu. Čak sam im otpjevao i odsvirao “Kraj Tanana šadrvana” i “Kradem ti se u večeri”. Shvatili su da je to jedno te isto. Muzika je univerzalni jezik.
.JPG)
“Fudbal je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Važnija je i od sporednosti” (Moja intervencija na floskulu)
Došao je i taj dan. To veče. Metroom do stadiona FK “Benfika”. U metrou mnogi u dresovima Portugala. Ima i manjih grupa sa dresovima Srbije. Ima i navijačkih pjesama. Odmjereno. Bez divljanja. Gledam kad će navijači da izađu, pa i ja za njima. Ispred stadiona mase u redovima. Toči se pivo. Pije se Pivo. Jede se poznati portugalski fast food: Carne de Porco Alentejana, svinjetina sa školjkama. Portugalci su ludi za fudbalom. Huliganstvo su iskorijenili tako što su pored velikih novčanih kazni, uveli i doživotnu zabranu pristupu fudbalskim stadionima. Pa ko voli, neka izvoli. Stadion FK “Benfika” je jedan od najljepših na svijetu. A ovaj sportski klub, poslije minhenskog Bajerna, broji najviše članova. Benfika ima i najbolju školu fudbala. Opet na svijetu. 60.000 hiljada navijača. Dosta roditelja sa djecom. Pisoari u muškom toaletu za odrasle, posebno za djecu. Crveni dresovi Benfike. Zeleni dresovi Sportinga. Kratka dobacivanja, ali nema netrpeljivosti. Komšijski. Sportski. Baš kao što je i utakmica Portugal-Srbija protekla. Sve sa rezultatom 1:1.
ŽIVOT NA „STO NAČINA“ (LJUBA STANIŠIĆ)
Istetovirane ruke. U tatoo ispisana autobiografija. Brada. Slomljen nos. Dinaroidna muskulatura. Visok preko 190 cm. Bivši bokser. Ratnik sa 15 godina. Dok je otac bio u zarobljeništvu, naučio je kako da se bori za život. Njegov i njegove majke i sestre. Naučio je sto načina za preživljavanje. Radio je sto poslova. Ima sto zanata u rukama. Za njega kažu da je u Portugalu poznatiji od predsjednika narečene države. Ljuba Stanišić vlasnik nekoliko restorana u Portugalu i širom svijeta, napravio je gastronomsku imperiju. O njemu pišu časopisi. O njemu snimaju dokumentarce. Autor je i vlasnik najgledanijeg kulinarskog show-a u Portugalu. Kuva za svjetski jet set. Proizvodi vina, kraft piva. Bajker je. Ali iznad svega je vrhunski kulinar. Rođeni Sarajlija u svojim restoranima zadržao je duh bosanskog enterijera. Jela iz Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije su okosnica njegovog menija. Prije nekoliko godina bio je počasni gost „SARAJEVO FILM FESTa“. Svakog ljeta dolazi u rodni grad, ali i u Krajinu, odakle su njegovi rodom.
HOT CLUB, NAJSTARIJI JAZZ CLUB U EVROPI (Nemanja Delić, jazz bubnjar iz Banjaluke)
U Lisabonu se odvijaju brojni jazz festivali. Jazz je ovdje jako cijenjen. Ipak, od svih ljudi, jazzera, da sretnem Banjalučanina, može da se pripiše ili Božijoj promisli ili čudesnoj magiji Lisabona koju ću pamtiti zauvijek. Čitam program festivala i uočavam ime: Nemanja Delić Trio. Nemanje se sjećam iz priča, dok je još svirao i školovao se u Banjaluci. Kasnije je otišao u Beč, na Konzervatorijum za JAZZ. I gle čuda, svira bubnjeve u najstarijem jazz club-u u Evropi. Odlazim na svirku. Intervjuišem Nemanju. Uživam u vrhunskom jazz-u i saznajem od Nemanje, iz prve ruke, kakav je život u Lisabonu. Nakon Banjaluke, Beograda i Beča, Nemanja se doselio u Lisabon. Žena mu je Portugalka. Imaju dvoje male djece. Nemanja kaže da ima sve u najljepšem i najopuštenijem gradu na svijetu. Kaže da ljudi ovdje nisu sujetni, nametljivi, nasilni. Žele da pomognu došljaku. Saobraćaj je uređen. Nema nerviranja. Sve se radi opušteno, bez žurbe. Svirki ima na sve strane. Može da se pristojno živi. Upoznao je velike muzičke zvijezde poput Madone, Elton Džona. Sarađivali su. Veliki ljudi su jednostavni u komunikaciji. Nemanjina priča zvuči kao bajka, zar ne?
Epilog, Kraj, Konec, Finish, Finito
Poslije razgovora sa njim, zvao sam suprugu i rekao joj da sam konačno našao grad za sebe i za nas. Onda sam nazvao i oca i isto mu to ponovio. Ćutali su, jer su me dobro poznavali. Znaju oni koliko jako mene svrbe tabani i koliko volim Banjaluku.
Pa, ipak, prošlo je neko vrijeme od mog kratkog boravka u Lisabonu. Nisam promijenio mišljenje i osjećaj. Još sanjam Lisabon i vraćam mu se u snovima. I da, mislim da imam odgovor na pitanje “Zašto putujem”. Kao prvo, tražim svoje idealno mjesto na Planeti. Kao drugo, tražim onu parčad sebe koju kod kuće nemam. I kao treće, putujem da bih saznao koliko mi je kod kuće dobro.
I kao četvrto: da ne bi Drugog svjetskog rata, ne bi ni Dučić, ni Crnjanski nikad otišli iz Lisabona.
Ostavio sam, urbi et orbi, poznate lisabonske znamenitosti za neki novi susret. Kao što naš narod kaže da ćeš se vratiti ponovo u istu kuću, kafanu, kad iza sebe ostaviš malo pića u čaši.
Stole se u potpunosti slaže sa mnom.
