Danas, u 15 sati, na šest istovremenih press konferencija u Washingtonu, Brusselsu, Santiagu, Shanghaiu, Taipeiju i Tokiju, ljudi će, prvi put u našoj historiji, vidjeti fotografiju crne rupe i to one koja se nalazi u centru naše galaksije, Mliječnog puta.
Fotografija crne rupe je jedan od onih velikih, samonegirajućih koncepata - poput zvuka tišine, prisustva odsutnosti i života smrti. Priroda jednog pobija ono drugo. Ali fotografija crne rupe ipak dolazi.
Pored crne rupe u našoj galaksiji, vidjet ćemo i jednu, mnogo veću od "naše, koja se nalazi u srcu galaksije Messier 87 (M87), koja je skoro 54 svjetlosne godine udaljene od Zemlje.
Ovom objavom, naučnici će otvoriti još jedan prolaz u zidu tajni našeg univerzuma.
Da budemo potpuno precizni, ono što će se pojaviti na fotografiji neće biti crna rupa - jer njihova glavna karatkeristika je da su one tako "guste" i stvaraju gravitacijsko polje koje je tako jako da ništa, čak ni elektromagnetna energija - koja, naravno, uključuje vidiljvo svjetlo - ne može pobjeći njihovom povlačenju.
Na fotografiji ćemo vidjeti njihove tzv. horizonte događaja (event horizons), tj. mješavinu plina, prašine i zvijezdi i svjetla, koja kruži oko "odvoda" crne rupe, prije nego što bude uvučena unutra i nikad se više ne vrati.
Sve je počelo u aprilu 2017, kada je globalna mreža osam radio teleskopa, koji su locirani u Chileu, Meksiku, Španiji, Havajima, Arizoni i Antarkticu (EHT mreža - Event Horizon Telescope), počeli posmatrati dvije različite crne rupe. Kako se pretpostavlja, prikupljeni podaci, vrlo su različiti.
Crnu rupu u centru naše galaksije zovemo Sagittarius A. Ima masu jednaku 4.1 milion naših sunaca. Iako vam se ovo čini kao nešto gigantsko, ona je zapravo majušna u odnosu na ostale. Nalazi se nekih 38 miliona kilometara daleko i pokušati je snimiti jeste kao da pokušavate uočiti narandžu na Mjesecu. Golim okom.
Druga crna rupa koju ćemo danas "vidjeti" ima masu sedam milijardi naših sunaca (1.700 puta je veća od "naše" crne rupe"), no kako je udaljena 2.700 puta više od "naše" još ju je bilo teže snimati.
Uspjeli smo to zahvaljujući velikom broju teleskopa i njihovoj lokaciji - zamislite kad istovremeno počnu snimati teleskopi na Španiji i Antarktiku - kolika površina se snima i koliko podataka se dobija. Pritom, posmatranje je trajalo dvije godine. Ono što je zanimljivo jeste da je svaki tim, na svakoj lokaciji, radio bez komunikacije s drugim timovima, kako ne bi utjecali na prikupljenje podatke i analizu.
Preuzeto sa radio sarajevo
