Jazz Poesy Cabaret 20. aprila održaće predpremijeru novog albuma u Narodnom pozorištu RS u Banjaluci. Prije nastupa razgovaramo za BUKU sa Nebojšom Kuruzovićem o novom albumu i šta nas sve očekuje kada je u pitanju rad JPC u narednom periodu, a rekao nam je šta mu znati to "samoproglašeni pjesnik".
Najavili čovječansku predpremijeru novog albuma Jazz Poesy Cabaret u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Kad možemo očekivati zvanični izlazak novog albuma?
U oktobru. Upravo je u završnoj fazi produkcije i to u novo osnovanom Studio Art. Opet smo sami sebi smišljeno zakomplikovali život. Prije početka snimanja rekli smo da on mora biti i svirački i konceptualno za klasu bolji od prvog. A onda je to trebalo posvjedočiti pred mikrofonom (Smijeh). Ono što me neizmjerno raduje je činjenica da se na ovom albumu duša na gitari Saša Berendika pojavljuje sa nekoliko svojih autorskih pjesama a Stefan Tešanović sa kompozitorskim čarolijama.
Odlučili smo da 20. aprila rodnom gradu poklonimo koncert u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Na njemu ćemo odsvirati premijerno sve pjesme sa novog albuma. Nama je već tradicija da u Banjaluci odsviramo album prije nego što zvanično bude izdan.
Najavili ste istorijski događaj u vezi načina izdavanja novog albuma. Vi se baš furate na te istorijske događaje?
Šta će te kad nam u Gimnaziji nije išla matematika. Sad se moramo čupati na istoriju. (smjeh)
Novi album ćemo izdati u dvije forme. Jedna je prva vinil ploča izdana u Banjaluci. Mislim da je banjalučki „Dinar“ snimio ploču prije rata, ali nije izdana u Banjaluci. Ovo je stvarno istorijski i kulturološki događaj. Omogućićemo svim građanima da budu zadužbinari ove predivne stvari. Svako ko donira bilo koji iznos do 50 KM njegovo ime će biti upisano na koricama ploče. Oni koji daju 50 KM njihovo ime će biti upisano „zlatnim slovima“ i dobiće ploču. Znam da se neki već pitaju a na čemu ćemo mi slušati tu ploču?
Na gramofonu. (smjeh)
Neke od najljepših kulturno-istorijskih ustanova i spomenika našeg naroda su nastali kao zadužbine. One se rade „za dušu“ a ne za slavu. Ne znam koliko savremene elite misle danas o tome ali daj da mi tu predivnu srpsku naviku ne izgubimo. Nije bitno da li će te dati pola marke ili hiljadu. Da će te koliko možete i daćete od srca. Da je JPC veći veće bi mu bile i zadužbine. AL na malome se uči. Daće Bog pa ćemo „za dušu“ raditi i veće stvari. Za sada kakvo vrijeme takvi zadužbinari.
A koja je druga forma u kojoj će te izdati novi album?
Unikatne muzičke razglednice. Naš dobri i čestiti umjetnički dizajner Željko Babić ponovo pravi jedno umjetničko čudo. O tome ćemo više pričati kad one budu štampane, a to je krajem ove godine. Rećiću samo da oni koji dobiju ovu razglednicu moći će besplatno da skidaju naš album. Sve će pratiti i kampanja u kojoj ćemo nagrađivati one koji pošalju JPC razglednice na najdalje tačke zemaljske kugle i one koje na njima napišu najljepši stih.
Čini se orginalno i skupo. Da li ćete imati dovoljno sredstava da iznesete čitavu priču?
Miljenko Jergović u nekoj svojoj priči kaže da je najviše volio nekog lika koji mu nije za rođendan kupovao neke potrebštine. Već mu je govorio da je njegovo da mašta a da će on vidjeti koliko se to uklapa u njegove finansijske mogućnosti.
Tako i mi. Naše je da maštamo a na Bogu i dobrim ljudima je da to omoguće.
Kako onda ljudi mogu doći do vaše ploče?
Mogu putem interneta na stranici www.jazzpoesycabaret.com. A organizovaćemo i manje događaje u Banjaluci na kojima će svi moći ući u svijet zadužbinarstva i samoproglašenih pjesnika.
Kad smo već kod „samoproglašenog pjesnika“ šta vam to ono znači?
To liko toga(Smijeh). Ja nikad nisam znao kako se to postaje pjesnik pa sam onda sam sebi izmislio titulu „samoproglašenog“. Mislim da je to najiskrenije i najpoštenije (smijeh).
A da nam pojasnite koje su karakteristike te vaše titule?
Neizmjerna komocija i sloboda. Samoproglašeni ne moraju da šalju pjesme kritičarima i recenzentima. Ne moraju da izdaju knjige. Ne moraju da se pravdaju i od njih nema nikakvih očekivanja. Jedino što bi trebalo je da budu što iskreniji i osjećajniji. Da koliko je to moguće ne lažu u svojim pjesmama i da ako mogu da ih posvjedoče. Da umjesto da brinu brigu o izdavanju knjiga poezije trude se da je što više i što većem broju ljudi uživo kažu. Eto, to je tako lako i neizmjerno teško. (smjeh).
Je su li vaše pjesme autobiografske?
Sve pjesme ovoga svijeta su autobiografske. Pjesnik ili ih je doživio ili je ušao u tuđu glavu i cipele pa ih osmislio. Ali opet je to njegov doživljaj i njegov život.
Koliko treba biti iskren na sceni i u javnosti?
Što iskreniji to bolje. Mislim da je koncept „javnih ličnosti“završio sa početkom ovoga vjeka. Danas su nažalost svi javne ličnosti i malo ko može da pobjegne od toga. Za 20 godina će preko 70 % svjetskog stanovništva živjeti u gradovima, a svi ti gradovi će biti pokriveni kamerama i mikrofonima. Koliko to god bolesno izgledalo ja mislim da je to negdje dobro. Jer će ljudi shvatiti da je bolje da govore istinu i budu iskreni nego da paze pred kim ili pred čim govore. Prije ili kasnije će se sve saznati. Problem sadašnjice je u nametnutim ulogama običnom čovjeku i njegove nespremnosti da bude ono što jeste. Jedini normalan odgovor na to je istina i iskrenost. I eto nas opet nazad kod Boga. Vidite kako se Gospod opet predivno pokazuje čak i u najsavremenijem tehnološkom ludilu.
Umjetnici su oni koji najviše stradaju u svemu tome jer treba da izađu na scenu i da im se sudi. To je neizmjerno opasna stvar ako i trenutak pomisliš da si ti sad neko drugi kad siđeš sa scene. Ja to sebi ne želim da uradim. Radije ću biti iskren i ranjiv na sceni, ali ću barem ostati isti kad sa nje siđem. Ako krenem da glumim pred kamerama i novinarima, nastaviću pred prijateljima i porodicom i eto puta u pakao.
Ovdje me najviše opet čupa moja samo data titula „samoproglašenog pjesnika“. Šta misliš da sam ne daj Bože sam sebi dodjelio titulu „rock and roll star“. Pa davno bi ripnuo. (Smijeh)
