Njegoš Mrkonjić: O Mrkonjić gradu, ljeta 1995

Iako smo živjeli u istom gradu, moj grad je osvajan, a njegov je bivao oslobađan.

Njegoš Mrkonjić / 10. Oktobar 2018

Iako smo živjeli u istom gradu, moj grad je osvajan, a njegov je bivao oslobađan. 

 

 Trčkarali smo po kraju, tih vrućih ljetnjih dana 1995. godine, okupani dječijim znojem, potpuno nesvjesni ludila koje nas je okruživalo. Igrali smo se, kao i svako drugo dijete na bilo kojoj tački kugle zemaljske, potpuno uvjereni da je to što radimo veoma bitno. Djeluje naivno, ali bili smo u pravu. Naše nevino dječije maštanje bilo je bitnije i smislenije od svega onoga što se događalo oko nas. Svaka klipica zabijena u pijesak, svaka kućica i putevi iscrtani prstom imali su više smisla od bilo čega. Ne znajući, nas dvojica, bili smo revolucinari, trn u krvavim Aresovim očima, prkos ratnim trubama. Svaki parametar tadašnjeg ludila, svaki razglas i izlizani plakat nagonio je na strah, na mržnju i osvetu. Međutim, nas dvojica ništa od toga nismo vidjeli, niti smo čuli. Dok su drugi rušili svijet, naš svijet, mi smo ga gradili. 

 

 

 

Jednoga dana naša igra morala je da stane, jer su se stariji oko nas igrali rata, a pošto je rat jedna vrlo komplikovana igra, morali smo da se pozdravimo, zauvijek. Iako smo živjeli u istom gradu, moj grad je osvajan, a njegov je bivao oslobađan. Moja porodica i ja smo pobjegli, s’dvije kese najlonske i krenuli put neizvjesnosti. Potucali smo se po tuđim gradovima, selima i kućama, ne znajući da li ćemo se ikada više vratiti. Međutim, jednog dana smo se vratili. Bio sam srećan što ponovo vidim moje stare drugare, komšije, a i oni su bili srećni što vide mene, što smo svi opet zajedno. Sanja, Zdravka, Danka, Dragan, Milijana! Među njima sam tražio Slovena, ali Slovena nije bilo. Otrčao sam do njegove kuće, ali ni njegove kuće više nije bilo, samo zgarište i jedan veliki zeleni bor, kao jedini biljeg prekinutog života. Tada sam se raspitivao i po prvi put shvatio da je Sloven “njihov” i da je morao da pobjegne sa svojom majkom, jer su carevi na salveti zacrtali tako. Vremenom sam saznao da je njegov otac, kojeg sam ponekad viđao, ubijen od strane “naših”, “naših” koji nikada neće biti moji.

 

Naime, njegov otac je bio na radnoj obavezi, a to vam je kao neki ljepši izraz za ratnog roba, kojeg su tadašnji lokalni gospodari života i smrti, tjerali da kopa rovove ili da za nekog gradskog moćnika besplatno odrađuje teške fizičke poslove. Pri povlačenju  “naših”, jedan čopor uniformisanih baraba iz samo njima znanih razloga, strijeljao je dvadeset osam naših komšija, među kojima i Slovenovog oca. Za tu priču sam saznao mnogo kasnije.

 

Baš negdje u to vrijeme, kad smo se vratili, sve sam više postajao svjestan činjenice da ni sam nemam oca i da je i moga oca takođe odnijela ratna igra. Međutim, nije mi to toliko teško padalo, jer ga se nisam mogao ni sjetiti. Ponekad pomislim da je tako bolje. Bilo bi mnogo teže živjeti sa njegovim glasom u sjećanju, jer ponekad i fotografije zabole, ali zato se sjećam Slovenovog oca, kako stoji ispred njihove kuće.

 

Godina za godinom, šiblje i korov su gutali ugašeni dom, a zeleni bor postajao sve manje zelen, više uvenuo i suv, sve dok ga na kraju nisu posjekli. I kao da je sve to bila neka slutnja, koja je nošena vjetrom prošaputala vijest o smrti Slovenove majke. Nikada neću zaboraviti taj dan i saznanje da je Sloven ostao sam. Možda bih ga pozvao, našao, ali šta bih mu rekao? Nisam bio dovoljno jak, niti zreo za jedan takav korak. Teško mi je da vjerujem u pravdu, teško mi je da prihvatim patnju, nekog, ko je potpuno nevin i ko je mogao imati potpuno drugačiji život, samo da nije rođen u ovoj poganoj i krvlju natopljenoj zemlji, među neljudima, spodobama i kukavicama.

 

Nadam se da mržnja nije osvojila njegovo srce i da ćemo se jednoga dana opet sresti u našem gradu, u našem svijetu, koji smo još davno počeli graditi, ako ništa barem zbog one slike, ne svoga, već njegovog oca, koju nosim u sebi. Želio bih da Sloven zna da za njega nikada neću biti neprijatelj, već zauvijek drug. Žao mi je zbog svega što se dogodilo i neka zna da će zauvijek ostati u mome sjećanju, iako ja možda nisam ostao u njegovom.


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.