O uzgoju ovaca i sličnim disciplinama

Kad je Mihael Haneke prije koju godinu dobio Zlatnu Palmu u Kanu, nagrađeni film po imenu Bijela traka (Das weisse Band) dobio je status remek-djela.

Milijana Pavlović / 03. Septembar 2012

Kad je Mihael Haneke prije koju godinu dobio Zlatnu Palmu u Kanu, nagrađeni film po imenu Bijela traka (Das weisse Band) dobio je status remek-djela. Bio je i njemački kandidat za Oskara, ali kako tamo ionako ne pobjeđuju vrhunski filmovi (za takve treba ići, na primjer, kod Redforda na Sandens Festival), nije ni čudo što nije uspio, nego ga je nadmašila ko zna koja po redu saga o narko kartelima.

Bijela traka je film u crno-bijeloj tehnici, sa fantastičnom fotografijom i zapanjujućom izražajnošću najmlađih glumaca – djece. Radnja je smještena u jednom malom luteranskom selu na sjeveru Njemačke, u kojem najveći dio porodica zavisi od barona na čijem imanju rade, i vidimo je kroz oči učitelja koji kao starac pripovijeda događaje koji su se desili dok je kao mladić radio tu. Serija bizarnih dešavanja pogađa inače mirnu zajednicu, stvara atmosferu tenzije i talasa kolotečinu. Rastu sumnje i govorkanja.. Seoski doktor, udovac sa dvoje djece i, kako će se kasnije saznati, bez obzira kad su njegovi prohtjevi u pitanju, prvi strada jer je neko razapeo žicu između dva drveta na koju on naleti konjem i teško se povrijedi. Stub morala je lokalni paroh (i vjeroučitelj) koji ima šestero djece i drži ih pod kontrolom na izuzetno strog način. Majku, naravno, niko ne pita ništa. Dvoje najstarije djece u jednom trenutku biva kažnjeno (djevojčica za skakanje po razredu, dječak jer je otkrivao svoje tijelo, pa od tada spava vezanih ruku da se ne bi dodirivao), pri čemu ih otac, ne krijući svoje razočarenje njihovim ponašanjem, s prezirom dodatno osuđuje da nose bijelu traku oko ruke, kao simbol čistote i nevinosti od kojih su se udaljili. Traku će nositi dok ne shvate koliko grozno su se ponijeli i dok se ne vrate na pravi put.

Ključ svih dešavanja je u licima djece. Autoritarna represija koja se nad njima vrši i prema kojoj su oni skoro sasvim nemoćni oslikava se u njihovom uzvraćanju udarca prema slabijima od sebe, kao u trenutku u kojem najstarija kćerka pastora, puna bijesa prema ocu, uzme njegovog kanarinca i ubije ga makazama. Nasilje koje se rađa iz bijesa zbog nečega na što se ne može uticati ima najčešće za žrtvu nekog ili nešto što i nema neke veze sa cijelim događajem. Nalazi se ventil za izduvavanje frustracija svih vrsta, za ublažavanje raznih kompleksa, stvara se slika da postoji nešto što je niže, slabije i možda nije ni vrijedno postojanja, pa zašto da se na njemu ne iskali bijes. Čovjek od kojeg se traži ne da misli, nego da bez pogovora izvršava ono što mu se nalaže to može da radi bez popratnih efekata, ali ne u nedogled. Ono neodreagovano ostavlja posljedice i najopasnije je kad se nataloži. Takav bijes gradi ljude koji odgovor daju nasiljem, i to ne prema onom koji im je nametao neke norme. Nekad se stečeni kompleksi izopače do te mjere da je teško shvatiti za šta neko nekog smatra krivim, pa je potrebna čitava psihološka analiza da bi se došlo do uzroka svega. Nekad je neko jednostavno sociopata, pa je nemoguće predvidjeti ko će da plati.

Sistematskom represijom i indoktrinacijom od malih nogu stvara se vojska ljudi kojima je dovoljno da ih neko povede u bilo čemu, da im ponudi iluziju da ih se za nešto pita, pa da se razgoropade (to je ovdje kod nas hronična pojava). Pranje mozga i uslovljavanje od djetinjstva ne ostavlja puno prostora u razvoju ličnosti za drugačija poimanja stvari. Živi se na određen način jer tako treba i tako se uvijek živjelo. Svaka novina unaprijed biva odbačena kao loša i onaj koji pokušava da je primijeni biva osuđen i bez saslušanja (kao na onoj karikaturi koja u posljednje vrijeme kruži netom, gdje svijeće vode sijalicu na vješanje). Intelektualno gaženje s jedne strane proizvodi ovce za šišanje koje su savršeno podložne manipulaciji, a s druge i tempiranu bombu, nakupljenu frustraciju onog nekakvog međusloja koji bi reagovao na neki način, ali nema dovoljno jaku petlju i nalazi se između ovaca i onih koji su odreagovali i dobili po glavi ili su sami otišli.

Djeca u filmu ćute, trpe fizičko i psihičko nasilje koje je, naravno, „za njihovo dobro“ i sram ih bilo što to ne cijene, tako da njihov pogled na život ne može biti jasan i svjestan. Rastu u ubjeđenju da razočaruju roditelje, da će ih Bog kazniti, a samim tim i kupe nasilne i beskompromisne primjere od tih istih roditelja koji bi zapravo trebalo da im pomognu da idu u susret životu spremni, a ne da od njega strijepe. Ako je zajednica kruta i uska, ako ne postoji ni minimum fleksibilnosti, onda tu nema mjesta za bilo šta osim ustaljenog šablona. Čovjek je po uputstvu za upotrebu misaono biće (ma koliko ta definicija bila precijenjena) i kao takav ne može baš uvijek da trpi nametanje normi, pri kojem se njegovo mišljenje smatra sasvim beznačajnim. Stalno bombardovanje nečim i traženje da se isto bez pogovora prihvati dovodi do onog Hakslijevog svijeta, gdje se koristi klasično uslovljavanje po Pavlovljevom principu, kako bi se stvorile određene grupe i tipovi ljudi. A šta su onda ti ljudi kad odrastu?

 


Religiozno i političko pranje mozga je opet posebna priča. Ako postoji struktura ljudi koja vas ciljano gađa strelicama koje vam izdvajaju detalje koji vam se ne sviđaju kod vašeg komšije i ubacuje vam crvić sumnje kojeg je izuzetno teško istjerati (a tu strategiju koristi zato što zna da je jako plodna na ljudima vašeg mentalnog sklopa), onda ćete zaboraviti sto dobrih stvari koje je komšija uradio za vas i počećete da se bavite izvrnutim tumačenjima jedne o kojoj niste imali sve informacije, ali ste ih zato vrlo maštovito dopunili sami ili uz nečiju pomoć. Pogotovo još ako vam neko stalno ponavlja da pripadate grupi koja je iz ovog ili onog razloga superiorna nad ostalima i kako ste u nekoj opasnosti od tih nižih i manje vrijednih grupa, pa je neophodno da se zaštitite iako dosad niste nikad ni pomislili da vam je potrebna zaštita, a ni sada ne znate od čega. To je Pandorina kutija, jer povlači lančanu reakciju sa dalekosežnim posljedicama. Ovakva operacija je moguća kroz ograničavanje obrazovanja ciljne grupe čime se povećava njena podložnost manipulaciji.

Religije uglavnom ne dopuštaju puno razmišljanja, traži se od vjernika da ono što se propovijeda prihvaća bez pogovora, kao dogmu i jedinu istinu, a filozofska razmišljanja su dozvoljna samo unutar granica dogme (što, priznaćete, i nije neka filozofija, jer vam je već određeno dokle možete misliti). I naravno, uglavnom sve religije govore svojim pripadnicima da su one jedine prave i da će s njima doći do spasenja. Samo što danas religiozne ustanove nemaju više toliki uticaj kao prije dvjesto ili tristo godina, pa čovjek može lijepo da ne ide u hramove, može da se moli ili ne moli po svom nahođenju, a da za to baš i ne bude optužen za jeres i spaljen na lomači (danas ipak zaista niko ne očekuje Špansku Inkviziciju). Mnogo veći problem su političke stranke, jer kad su na vlasti, direktno utiču na kvalitet našeg života. One su ispočetka deklarativno liberalne i naravno da se – isto tako deklarativno – brinu za naše dobro, a kad se dočepaju vlasti i tamo provedu dovoljno vremena za ovu vrstu evolucije, postanu sekte. Mi tada otkrijemo (ako to nismo ranije znali) da su sve životinje jednake, ali su neke jednakije od drugih.

Ako stado nije dovoljno pitomo, onda dolazi do problema. Zato je najbolje uništiti sistem obrazovanja, okrenuti vrijednosti naopačke, obesmisliti trud i rad (zašto da se trudimo kad se novcem može kupiti sve?), te novim generacijama ponuditi neku takvu kvazi-realnost i nove idole, pjevaljke (pažnja – pjevaljka i pjevačica nisu isto!) i kriminalce (nekad su i jedno i drugo objedinjeni u istoj osobi). Koeficijent inteligencije postaje potpuno bezvrijedna stavka, mase padaju u trans pred nepismenima (jer u takvim društvima obavezno isplivaju oni koji bi u normalnim okolnostima bili sasvim prosječni i beznačajni, a njihovi kompleksi se ispoljavaju megalomanskim ponašanjem), a onda kad ostanu bez ičeg pitaju se kako se to desilo (nekako se uvijek pri ovakvim temama sjetim Domanovićevog Vođe). Najgore od svega je kad oni koji treba da imaju obrazovnu ulogu, ako imaju ikakvog osjećaja i sklonosti za tako nešto, budu sprečavani na razne načine u svom poslu od onih koji neće da rade i kojima ne odgovara da raste inteligentna omladina, pri čemu vrlo svjesno onemogućavaju zdrav razvoj mladog čovjeka, tjerajući ga da se poklopi po glavi i prihvati pasji život bez pogovora. Jer čovjek koji misli, vidi ono što nije u redu. Ako vidi, predstavlja opasnost i kao takvog ga treba eliminisati. Čovjek koji želi da zna, koji postavlja pitanja, radi na sebi i otvara si vidike, bogati se i spoznajama i sumnjama, takav čovjek nije ovca.

U Hanekeovom selu ni o čemu se ne razgovara otvoreno. Sve se nekako podrazumijeva, a najviše to da ne treba talasati. Zvuči li vam poznato?

I da – učitelj je morao otići.

 

 

Od istog autora:

Kad te mrtvi za rukav povuku


  

 


 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.