<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ognjen Šukalo, gradski pejzažni arhitekta: Banjaluka još uvijek nije izgubila šansu da postane grad zelenila

BUKA INTERVJU

Šta ćemo učiniti da ne postanemo mali Detroit (polu-napušten sa viškom građevina i infrastrukture) jednog dana – vjerovatno uskoro – kada balon tržišta nekretnina pukne?

02. maj 2019, 8:28

Za BUKU razgovaramo sa Ognjenom Šukalom, gradskim pejzažnim arhitektom koji komentariše regulacione i urbanističke planove koje Grad treba da donese. Ognjena smo, između ostalog pitali, da li je Banjaluka grad zelenila i treba li gradu više parkova.

Ognjene, ovo je prvi intervju sa tobom otkako si na poziciji pejzažnog arhitekte u Banjaluci. Kada je tvoja funkcija u pitanju šta si u ovom kratkom vremenu kako si na poziciji mogao da uradiš?

Koliko-toliko da se snađem, za početak. Prvo, sistem je složen i glomazan, a, zatim, i većina aktivnosti je takva da ne može odmah biti „urađena“. Neki procesi su započeti: Restruktuiramo projekat arboretuma (i planiramo da značajno uključimo Univerzitet); planiramo određene aktivnosti sa građanima, vezano za uređivanje zanimljivih prostora u pojedinim stambenim naseljima; ispitujemo opcije za prečišćavanje otpadnih voda; razvijamo kandidaturu za EPK 2024 (iz ugla ekologije i zelenih prostora) itd. Naravno, tu je i stalni „dotok“ novih regulacionih planova, na koje se mora obratiti posebna pažnja.

 

Foto: BUKA

 

Kako vidiš svoju poziciju gradskog pejzažnog arhitekte? Šta misliš da je važno da se uradi?

Mislim da aktivnosti gradskog pejzažnog arhitekte moraju reflektovati aktuelne i dominantne procese u gradu. Banja Luka je trenutno pod velilkim naletom građevinske aktivnosti; skoro se pominjao broj od pedesetak aktivnih (velikih) gradilišta u gradu, u toku protekle godine. U takvim uslovima – a u nedostatku krovnih dokumenata kao što je urbanistički plan – mislim da je moja uloga daleko manje u „uređenju“ postojećih zelenih površina, koliko u „rezervisanju“ prostora za tu namjenu. Nekad je to borba da se pojedini zeleni prostori sačuvaju, a nekad borba za kvalitetan odnos između izgrađenog i prirodnog, na način koji je od koristi svima. Drugi primjer aktuelne (ekološke) teme jeste promjena osnovnog energenta za grijanje u gradu. Prelazi se sa uvezenog na lokalni – sa fosilnih goriva na biomasu. Nekada je to bilo samo pitanje novca koji treba da se plati za mazut, a sada je tu i odgovornost prema jednom od najznačajnijih resursa uopšte: našim (lokalnim) šumama. Mislim da gradski pejzažni mora itekako da ima i takve stvari u vidu, tj. tek kada se postara da se pokrenu pravi procesi (pošumljavanje, plantaže, agrošumarski zasadi itd.), može da se vrati „uređenju“.

Tvoja uloga, kao i uloga gradskog arhitekte je savjetovanog karaktera. Kada je pejzaž i izgled grada u pitanju koji je tvoj glavni i najvažniji savjet?

Dva su glavna savjeta i oba su, na neki način, vezana za ovo o čemu smo prethodno pričali. Prvo, grad mora da se posmatra kao jedna ekološka cjelina, sa ulazom i izlazom energije i materija, a njegova dugoročna vitalnost i otpornost na nepredviđene okolnosti (koje će sigurno doći) zavisiće, u krajnjoj liniji, od funkcionalnosti te (ekološke) cjeline. Drugi generalni savjet tiče se načina na koji razvijamo gradsku strukturu: krajnje je vrijeme da shvatimo da samo kvalitet (kvalitet urbanističkih rješenja, kvalitet arhitekture, količina i kvalitet zelenih prostora) donosi dugoročni prosperitet gradu. Svako „šparanje“ na tome - svako „uglavljivanje“ zgrade gdje joj nije mjesto, svako forsiranje pretjeranih gabarita, svako uguravanje samo u najpoželjnije prostore – u konačnici nije ekonomisanje rastom grada, nego čista potrošnja njegovih prostornih resursa. Drugim riječima: kvalitetni prostori i mjesta (parkovi, dobri trgovi, nenarušene ambijentalne cjeline sa identitetom) generatori su razvoja grada, a ne lokacije za krupnu gradnju.

 

Foto: BUKA

Razgovaramo poslije održane javne rasprave o Nacrtu Regulacionog plana Centar-Zapad 1. Koje je tvoje mišljenje o ovom dijelu reglacionog plana?

U januaru, kada sam počeo, došla je na red grupa od nekih desetak regulacionih planova. Na neke od njih imao sam značajne primjedbe: previsoka spratnost i parking-pustinja preko puta ETF-a, loši (urbanistički) stambeni uslovi u planiranom nizu na Zapadnom tranzitu, loš urbanizam u velikom kompleksu sjeverno od kasarne Kozara itd. Međutim, svi ovi nacrti su bili u kako-tako prihvatljivim okvirima (barem u odnosu na ono na šta smo se „navikli“ u posljednjih dvadesetak godina). Ono sa čime nikako nisam mogao da se složim jeste predloženo rješenje za „Centar-Zapad 1“, tj. blok u kojem sa nalazio nekadašnji Čajavec. Takvo mišljenje – da se nacrt vrati – sam i formalno dostavio, ali, nažalost, ne očekujem mnogo, jer sam kasno ušao u sve to (procedura je zaista dugo trajala). U jednoj skorašnjoj izjavi sam označio i Čajavec kao jednu od lokacija na kojoj se mogu pojaviti novi gradski parkovi (uz vrlo značajno građenje, naravno). Bio je to svjesni pokušaj „noge u vratima“ za koja sam znao da se upravo zatvaraju. Nažalost, ta vrata će se vjerovatno zatvoriti, a Banja Luka ostati sa prostorom koji daleko, daleko lošiji od onoga što je mogao biti.

Kao što možemo vidjeti na ovom dijelu planirano je jako malo zelenih površina. Kako se ovaj dio uklapa u pejzaž Banjaluke? Imaš li ti primjedbe za ovaj dio Regulacionog plana?

Jeste, planirano je nedopustivo malo zelenih površina, a određena „rješenja“ za parkiranje će, u praksi, i te male površine izbrisati. Ali pazite, to nije zato što plan predviđa da se tu previše gradi, nego zato što zadržava nisko prostiranje pedeset godina starih industrijskih hala. Zaista bih se ogriješio o svoj poziv i ne bih mogao da opravdam javni novac kojim sam plaćen, kada bih se složio sa predloženim rješenjem.

 

Foto: BUKA

Banjalučani vole isticati da je ovo grad zelenila. Šta to danas znači? Šta konkretno znači da je jedan grad „zelen“ i da li je Banjaluka takav grad?

To danas, po mom mišljenju, ne znači gotovo ništa, ali ne govorim to kritizerski, niti sa gorčinom. Mislim da je važno da stvari sagledamo realno, a onda prionemo na posao – jer Banja Luka još uvijek nije izgubila šanse da postane grad sa značajnim učešćem zelenila u svojoj strukturi i identitetu. Što se tiče drugih (i savremenijih) konotacija „zelenog“, one se ne odnose samo na prisustvo biljaka, nego i na druge procese urbane ekologije: upotreba (i proizvodnja) energije, upravljajnje otpadom, upravljanje vodom, kvalitet vazduha, regulacija lokalne mikroklime, uticaj na globalne procese (emisija stakleničkih gasova), saobraćaj, gradski biodiverzitet itd. Dug je put do toga da, u tom kontekstu, postanemo i približno „zeleni“. Dobra vijest je da se ne moraju u svemu nabrojanom čekati rješenja „odozgo“, pogotovo u domenu saobraćaja i proizvodnje nepotrebnog otpada. Skoro svako može, za sebe, da smanji upotrebu automobila i plastične ambalaže.Posebna tema u postizanju visokih ekoloških standarda je i tzv. rezilijentnost ili: sposobnost (gradskog) sistema da zadrži svoju strukturu i funkcionalnost i pri naletima vrlo nepovoljnih okolnosti. Tako sebi, na primjer, možemo postaviti pitanja: Ima li Banja Luka dovoljno drveta za energiju ako drugi oblici energije postanu manje dostupni ili preskupi? Imamo li infrastrukturu za drugačijim oblicima upravljanja vodom ako nas klimatske promjene gurnu više u smjeru suše? Šta ćemo učiniti da ne postanemo mali Detroit (polu-napušten sa viškom građevina i infrastrukture) jednog dana – vjerovatno uskoro – kada balon tržišta nekretnina pukne?

Treba li Banjaluka više parkova? Kako je to moguće dobiti?

O da! Treba. To mi je jedna od glavnih programskih aktivnosti, ali, istovremeno i jedna od najtežih. Ako pričamo o gradskim parkovima, onda pričamo i o vrlo gustoj mreži interesa. Što se tiče načina, formalno, tu su u pitanju intervencije u postojećim planskim dokumentima (regulacioni planovi, na primjer) ili adekvatno urađeni novi (urbanisitčki plan, prije svih). Pored toga, potrebni su i zakonski uslovi koji omogućavaju davanje integralnih rješenja na nivou većih cjelina, bez velikog ugrožavanja privatnog interesa (koji je uvijek vezan za specifičnu parcelu). Govorim o postupcima kao što je urbana komasacija i sl. To je formalno... a suštinski, nove parkove ćemo dobiti kada svima u procesu (a, prije svih, investitorima) bude jasno da parkovi nisu trošak i neizgrađen prostor, nego dugotrajna vrijednost – i životna i finansijska (kroz višu cijenu kvadrata i sl.). Ne bi bilo loše - mada se, u našem kontekstu, ne nadam previše - i da se kupci stanova malo opasulje i učine neprihvatljivim rješenja koja ne daju odgovarajući životni prostor.

Koje je tvoje mišljenje o Regulacionom planu za centar, koji će, kako su aktivisti ranije ukazivali dovesti do još većeg priliva stanovništva u uži centar grada. Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi, treba li se raditi nja rasterećenju užeg dijela Banjaluke?

Kao što sam ranije govorio, o Regulacionom planu za centar nemam povoljno mišljenje, ali on je tu i valja nam se snalaziti i raditi u tom okviru; još polažem nade u neke konkurse koji tu predstoje. Ono što me brine jeste adekvatno provođenje plana, jer je puno toga dato u koeficijentima koje javno oko ne tumači lako. Evo vam primjer: Trenutno internetom kruže 3D prikazi (planirane) zgrade u neposrednoj blizini Banskog dvora. Koeficijenti izgrađenosti koje možemo da razaberemo sa tih prikaza prekoračuju one propisane planom za dva do tri puta. Tu su i nekakvi pseudo-stilski elementi (nedopustivi na toj lokaciji), kao i ograđivanje dijela šetališta. Iz Odjeljenja za prostorno uređenje su mi rekli da njima nikakvi formalni zahtjevi vezano za tu zgradu nisu došli. Nadam se samo da se nekretnine ne prodaju unaprijed, jer takva zgrada nema uporište u planu.

 

Foto: BUKA

Kako pomiriti interese inestitora, građana i grada. To je pitanje posebno sad aktuleno kada je izrada Regulacionog plana u toku?

Toga smo se već nekoliko puta dotakli u prethodnim odgovorima, ali ako pričamo o budućoj izradi urbanističkog plana i njegovom „vremenskom horizontu“ od najmanje dvadeset godina, volio bih da skrenem pažnju na jedan drugi aspekt tog problema. Naime, možda u (skorijoj) budućnosti više neće biti posebnog sukoba između javnog interesa i investitora jer se građevinska aktivnost, jednostavno, može jako usporiti. Ovo čemu sada svjedočimo nije datost i sigurno se ne može nastaviti u nedogled. Trenutno, svako ko je nešto zaradio (bilo u dijaspori, bilo ovdje), umjesto u banke, novac stavlja u nekretnine u Banjoj Luci (što je dio i globalnih procesa u tom domenu). To može da funkcioniše dok su rente visoke, a one će biti visoke dok postoji kakav-takav priliv stanovništva u grad. Znate kako stojimo sa demografijom i sami slobodno zaključite.

Kako razvijati grad, da zadrži svoj duh, ono što ga čini posebnim, a opet sa druge strane da se prate savremeni tokovi razvoja i arhitekture?

Ponovo, tako što ćemo prepoznati da „ono što čini duh grada i njegovu posebnost“ ne treba da bude predmet i lokacija bespoštedne špekluantske izgradnje. Takva gradnja može da se okoristi o mjesta visokog kvaliteta po rubovima – a zatim je neophodno da i sama nešto pruži. Sredstva za stizanje voza savremene arhitekture su brojna: od osnivanja i aktivnog rada komore, preko vraćanja konkursima, do drugačijih modela gradskog planiranja. Složena je to tema i možemo je ostaviti za neki drugi put, a do tada ispratimo šta će nam donijeti novi konkursi ove godine.