Ostajem ovdje?

<p>Pričao mi je ćaća ima nekolika mjeseca, znam da je bilo nakon središnjeg Dnevnika, ne sjećam se datuma, samo znam da se do vremenske prognoze govorilo o štrajkovima, nezaposlenosti i prirodnim katastrofama, pa može biti onda svaki dan unazad godinu, dvije, pet...</p>

Autor 20. / 21. April 2010

Uglavnom, govorio je ćaća o jednom čovjeku iz susjednog sela, Lazo se zvao. Lazo je pokušavo ići u školu. Trudio se naučiti čitati i pisati, i naučio je više od pola abecede, ali prebrojati stado ovaca nikako mu nije polazilo za rukom. Drugi su mu se smijali, no Lazo je imao cilj o kojemu nikome nije pričao. Kada je došlo vrijeme polaganja vozačkog, osvanulo mu je, sa vozačkom bliže je svome snu. No, opet muke, nikako ovarisati okrenut se, vozit u rikverc, parkirat se...nakon četiri pokušaja, Lazi je prekipjelo, a i nestalo para. Znao je, sad ili nikad, pakujem se.
Odlazim za Njemačku. Snovi ne čekaju. Opet su mu se svi smijali i rugali, nisu mu ni vjerovali.
čovjek koji se jedva zna potpisati, koji nije u stanju naučiti voziti nešto zahtjevnije od traktorića, da ide preko svijeta. Ma daj...no on se usudio.
za dvije godine, selom je protutnjalo nešto, babe su izašle u avlije, a djeca razdragano trčala u susret, mlade nevjeste čeznutljivo pogledavale kroz pendžere, a nekadašnji drugovi pognutih pogleda, šutajući kamenčiće na makadamskom putu, ostali su u nevjerici. Lazo se vratio, čovjek koji nikad nije položio vozački ispit, vozio je ogromnu šlepu njemačkih tabla, nakrcanu sa 4 švapska automobila koja naši krajevi nisu vidjeli. Nakon što se savršeno parkirao pod jednom murvom u 'ladovini, Lazo je elegantno otvorio vrata, usporeno i gospodski bacio opušak kupovne cigare na makadam, stao kožnom cipelom na njega,i tek onda podigao ozaren pogled i ponosno izustio : jesam li vam rekao, nije Lazo lud!

Moj ćaća pamti i zna Lazu koji se i sad drži ko gospodin-čojek kad se vrati iz Njemačke, Lazo je imao izbor, ostati trpiti i krpati kraj s krajem, ili otići i trpiti, ali vratiti se sa punim čarapama. Izabrao je naravno ovo drugo. Lazo je bio frustriran i frustracija se riješio odlaskom u zemlju snova za hercegovačke gastarbajtere, Njemačku.
35 godina poslije, promijenila se država, ljudi su ostarjeli, oni koji su se rugali gospodinu seljaku sada imaju djecu koja se rugaju nekoj drugoj djeci ili se djeca onih kojima se rugalo,  rugaju njima.

Govore da je vrijeme gastarbajtera prestalo, Angela Merkel uvodi strože mjere useljavanja imigranata, Njemačka više nije cilj, navodno i ovamo imamo izbora. Tržište raste, Europa nas čeka.
Izvježbani misliti da od zanata nema ništa i da diploma nosi probitak, upisujemo fakultete, i nakon pet godina studiranja po suvremenom modelu modernih europskih zemalja, ipak nekako nesretno implementiranom u uvjetima male siromašne zemljice, počinjem se bojati, kud sad? Što imam ovdje? U moje dvije države? Da, dvije.

Ovisno kako mi paše, al uspijevam ono što uspijevaju mnogi, a što za rukom nije polazilo ni Spocku,usprkos tehnologiji teleportacije, boravim na dva mjesta isto vrijeme. Dakle, što imam?
rezimirajmo...Nezaposlenost,frustracije,kriminal,bijeda...skromnost,sjeta,sitnice iskrenost...
ali opet, volim obje, ta moje su i njihova sam.

Moj ćaća nema fakulteta, ni moja majka. Cijeli život rade na istim mjestima, bili su zadovoljni do famozne privatizacije, a onda su im šefovi postali oni koji su kao Lazo pobjegli od muke, oni kukavički, a Lazo jer je morao.

Moji ćaća i majka nisu kroz svoje radni život uspjeli ostvariti neku dobru vezu. Majka je bila prezauzeta radom u vešeraju,ćaća za prašnjavom mašinom za rezanje drveta. Osjećam da ja zato danas ne mogu konkurirati za većinu poslova koje dobivaju oni čiji su ćaće i majke znale dobro iskoristiti pravi trenutak za pravu stvar. Iako su me roditelji odgojili u duhu katoličke vjere, nekako plitki ljudski osjećaji sami mi naviru pa se osjećam gnjevna i ljuta,što na sebe jer se prepuštam, što na njih jer im uporno uspijeva. Dobiti posao bez natječaja, izgraditi kuću bez ikakve dozvole, upisati dijete na privatni fakultet iako je jedva završilo srednju tekstilnu, izmlatiti gotovo do smrti nekoga jer navija za drugi nogometni klub, šepiriti se u mercedesu kupljenom od dilanja kokaina ispod sica automobila, osigurati si vojnu invalidninu po principu kad je bal nek je maskenbal,ili ti ga iskoristi jad i sve što tuđi jad pruža...previše je primjera...još više frustracija, a frustracije se ne jedu. Pa onda sjedneš i shvatiš da nema ništa od živciranja, tražiš posao čistačice u državnom poduzeću iako imaš fakultet, jer državna firma je državna firma, a posao je posao, bitno je da je pošten, no i njega ti preotme netko tko je imao, što nego li vezu. I opet ukrug...dok ne prekipi, kao što je Lazi prekipjelo.

Netko je pjevao – prokleta mogućnost izbora mora da postoji, slažem se. U jednoj verziji izbor je ovakav -  spakujem stvari,iako nikad nisam bila spontana. Razmišljam nešto, pa i manje hrabriji i manje razočaraniji od mene i prije su odlazili u neku svoju Njemačku. Ipak...obitelj, djetinjstvo, mirisi, asocijacije, dragi ljudi...je li to dovoljno za ostanak? Dolazim do drugog izbora, jer naposljetku sve ima dvije strane, svaki kamen dva naličja, i onaj iz šljunak iz Neretve i onaj kamenčić za bacanje žabica iz plavog Jadrana. Pa sjednem na balkon, bacim pogled na 4 iskopane lokacije i 7 bagera i skontam, ni ljubav se ne jede, baš kao ni frustracije  Da se jedno od to dvoje jede, nitko ne bi štrajkao. Eto mi izbora, Ljubav ili možebitna sigurnost? Iskreno, nemam hrabrosti...i ne znam je li mi žao. Uostalom, tko mi garantira da je negdje drugdje bolje? Lazu s početka priče, sreća je čekala u Njemačkoj...tko zna, možda je moja šlepa sa 4 švapska auta parkirana tu negdje. Iza ugla ili iza ona 4 bagera,ne znam,al sačekat ću još malo. Strpljen spašen. Ja se ipak nadam, a čula sam da nada zadnja umire.

Blog autora


Buka preporuka

Literarni konkurs

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.