<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ostajem ovdje - biser

<p>Moja  rodna gruda je biser mali sa hiljadu boja  , u  obliku srca.</p>

15. juli 2010, 12:00

Svojom prošlošću dugo je prkosila mnogim spoljašnjim silama  sa istoka i zapada , prošla je kroz trnje i gola i bosa  , a  i dan danas relativno dobro opstaje u Balkanskom vrelom kotlu...

Svoj patriotizam nisam ni primjećivala dok nisam i sama sa tek nekih dvadesetak ljeta, ostavila sve iza sebe i  krenula u svijet u potrazi za boljim životom negdje daleko ,što dalje...

Sve mi je tada u sopstvenoj domovini zaudaralo na socijalnu degeneraciju , sa kojom ide tromost  , neznanje  , potpuno odsustvo svijesti i zanemarivanje budućnosti . Sva ta bolna situacija navela me je da se upustim u avanturu i zaplovim na prekookeanskom brodu gdje sam  radila posao fitnes trener  . Pored najegzotičnijih i najelitnijih  svjetskih odmarališta  koje sam posjetila  , upoznala sam i itekako nemilosrdan kapitalistički  režim rada (klasično ropstvo ,  samo u savremenijem obliku )

To je svijet koji se bavi sumnjivim poslovima  , koji se odaje uživanjima i razvratu , koji nosi u sebi svoju osudu  , svoju kaznu i korijene truleži . Novac je idol tog svijeta  .U tom snimku lokalne ''buržoazije ''i ''trule'' omladine isto vlada teror vlasti  , pravo jačeg i bogatijeg  , sila gluposti ,neznanja  , lažna stvarnost  , ničim zaslužena važnost u društvu .

Lutajući ulicama tuđih gradova zamišljeno sam se nadala da je baš to ta zemlja koja će nabolje promjeniti dalji tok moje sudbine . Sa istim planom i programom plovila sam od zemlje do zemlje , nadajući se da ću , baš tamo  , naći svoj ćup sreće , sa kraja neke osme priče .
U tuđim zemljama večeri su mi mirisale na tužna sjećanja besprijekornih sumraka i svitanja  , koja  bi me svakim udisajem  vraćale u vjetrove života moga zavičaja .

Lutajući ulicama tuđeg grada sretala sam zamišljene poglede zalutalih prolaznika  , za koje mi se učinilo da isto kao i ja bojažljivo bacaju opuške minulih vremena  . Sigurno su se i oni pitali hoće li im ikada biti kao što je nekada bilo ... Ubrzo sam   spoznala tužnu istinu iluzije u kojoj sam do tad živjela.....Pa, pobogu , ljudi....!!! U potrazi za srećom možemo proputovati i čitav svijet ,  ali ako je ne nosim u sebi  , nećemo je ni pronaći !

Ruku na srce, niko od nas nema sve što bi želio i zato uspjeh treba graditi od onoga čime raspolažemo.
Sve prepreke na putu do sreće u sopstvenoj zemlji  , sami smi stvorili.  Dozvoljavamo da nas neko drugi kontroliše  , da nam se nameće određeni način života i pogrešne ideale o utopiji ..

Ama, ljudi,utopija ne postoji!

Ali , i dalje nam je svima potreban cilj , svrha  , naizgled nerealan san koji će nas buditi usred noći dok ostali spokojno spavaju  . Istina da je naša Bosna tek jedna lađa koja nad mutnim vrtlozima plovi   ,ali ni ona neće preplivati more budemo li svi mi tek stajali i tek nepomično posmatrali vodu !

Svakim danom mi se sve više čini da smo svi mi isti veliki leptiri koji a bijesom i mukom udaraju o staklo , tako prozirno da ga naše oči ne vide , nastojeći da dosegnemo neki glupi plamičak . A , istovremeno ,tamo  ,u srcolikoj Bosni , tamo je  naš zavičaj , tamo je miris ćevapa i sarme , tamo su veseli  i dragi ljudi , tamo je prilika .  Ali vidimo li mi to ? Želimo li mi to  ?  NE ! Mi znamo samo za plameni udaramo o staklo dok ne padnemo mrtvi  , ili živi ne izgorimo !

Sigurno je samo jedno . Čak i ako je napustimo , uvijek ćemo se imati gdje vratiti ..., ...u naš zajednički zavičaj . Jer jedino  je na svijetu naša rodna gruda srcolikog oblika .....

Zato ja ostajem ovdje ( iako sa mnom  ostaje samo nada i ubjeđenje da do promjene mora doći ).

Blog autora