OVO JE NAŠA REALNOST: Broj korisnika javne kuhinje u Banjaluci udvostručen, među njima čak 200 djece!

Državnih, lokalnih vlasti, političara - nigdje. O ovoj temi ne govore, jer ne žele priznati da se ovdje sve lošije živi, ili ih jednostavno nije briga.  

Tatjana Čalić / 18. Decembar 2018

Dok se političari nakon izbora zdušno bore za kakvu-takvu poziciju i vraćaju u fokus priču o bijelom hljebu, broj građana koji ne mogu priuštiti niti jedan obrok dnevno u zabrinjavajućem je porastu. Samo se u Banjaluci za nepunu godinu dana broj onih koji se hrane u Javnoj kuhinji Mozaika prijateljstva više nego udvostručio. Početkom godine ih je bilo 450, a danas se ovdje hrani preko 950 naših sugrađana. Među njima su penzioneri, ljudi srednje životne dobi, kompletne porodice i čak oko 200 djece.
Državnih, lokalnih vlasti, političara - nigdje. O ovoj temi ne govore, jer ne žele priznati da se ovdje sve lošije živi, ili ih jednostavno nije briga.  
Koliko je situacija loša, možda ponajbolje govori podatak da Centar za socijalni rad svoje korisnike šalje Mozaiku prijateljstva, da ovdje pronađu hranu, odjeću i ostale potrepštine.  Mozaik, koji od Grada Banjaluke godišnje dobija svega 7.000 KM, opstaje samo zahvaljujući pomoći dobrih ljudi. 


Broj korisnika kuhinje sve je veći, nikoga ne vraćamo. Ja više ne znam ko nama sve šalje korisnike, ispade da je Mozaik prijateljstva najveća institucija u Banjaluci, jača od samog Grada, Centra za socijalni rad, Crvenog krsta. S jedne strane, to nam je priznanje da dobro radimo svoj posao, ali sa druge strane smo uplašeni, zato što, gledajući u kom pravcu ide naše društvo, mislim da ćemo imati sve više gladnih ljudi”, priča za Buku Miroslav Subašić, koji je Mozaik prijateljstva osnovao prije 14 godina i, zajedno sa ljudima oko sebe, uspio zadobiti povjerenje sugrađana i donatora za brojne projekte koje su pokrenuli -  javnu kuhinju, javna kupatila, humanitarne prodavnice polovne odjeće, te kontejnere za prikupljanje korištene odjeće i obuće.

Brojne su i porodice koje ovdje traže pomoć, neke imaju i po troje-četvero djece, tako da je broj djece korisnika oko 20 odsto ili oko 200. 
Subašić kaže da je najpotrebnija hrana, da mnogima istu pakuju, jer je brojne sugrađane, pogotovo one mlađe, sramota situacije u kojoj su se našli. 

FOTO: Maja Isović Dobrijević


“Ljude velika nevolja i neimaština dovede na naša vrata. Nije to nimalo lako, ali srećom ima dobrih ljudi koji pomažu koliko ko može,  pa volim reći da zajedno sa ljudima hranimo druge koji nemaju od čega da žive. Napravili smo različite akcije da ljudi ne bacaju hranu, nego da doniraju, na primjer da kada slave rođendan ili bilo šta drugo, da ako hrane ostane, donesu nama. Takođe, ostvarili smo kontakt i sa brojnim restoranima. Tu su i pekare Manja i Žitopeka, koje nam dostavljaju peciva koja ne prodaju u toku dana, zatim Perutnina Ptuj i Podravka, koje nam dostavljaju svoju hranu koju ne prodaju ili hranu kojoj je do isteka roka ostalo mjesec dana. Mnogo je još privrednika sa kojima smo, na sreću, uspjeli ostvariti saradnju i zahvaljujući njoj uspijevamo pomoći našim sugrađanima”, pojašnjava Subašić, koji zajedno sa volonterima  "Mozaika” redovno obilazi stare i nemoćne, socijalno ugrožene građane u našem gradu, te im dijele hranu i nabavljaju namještaj, higijenu i ogrev.


I dok većina Banjalučana pomaže sa donacijama, neki, poput Smiljke Sladojević, pomažu i radom. Osim nabavke za siromašne, Smiljka sa ostalim volonterima pomaže i kod pripreme namirnica za obroke, podjele garderobe, posjete starim i nemoćnim. 
Prema njezinim riječima, posebno zabrinjava činjenica da sve češće mladi ljudi dolaze i traže hranu i sve je više takvih korisnika. To je najviše pogađa. 

FOTO: Maja Isović Dobrijević

Prije deset godina, oboljela sam od karcinoma i jednostavno sam osjetila potrebu da nekako pomognem ljudima. Tada sam shvatila da, pomažući ljudima, čovjek zapravo pomaže i sam sebi, a svoje slobodno vrijeme koristi na najbolji mogući način. Za tri godine, koliko sam u Mozaiku, sve je više ljudi u stanju socijalne potrebe, nije to lako, trudimo se, ali bi bilo dobro kada bi se i institucije više angažovale, sagledale ovu situaciju i pomogle ljudima”, priča za naš portal Smiljka Sladojević.
Na području Banjaluke djeluju još četiri javne kuhinje i u njima je slična situacija. 


U Merhametu takođe kažu da nikoga ne odbijaju. Od pomoći banjalučkih vlasti nemaju puno koristi, hranu pripremaju uglavnom zahvaljujući pomoći građana i dijaspore.
Građani hoće da pomognu, ali iz godine u godinu i oni sve manje imaju. Teška je situacija za sve nas. Da nije pomoći dijaspore, nikome ne bi mogli pomoći“, kažu u Merhametu. Zabrinuti su i zbog godine pred njima, jer su iz budžeta RS za 2019. godinu najavljena manja izdvajanja za "Merhamet" i „Caritas“.

Ni na nivou grada Banjaluke, ni na nivou entiteta ili države, nema institucije koja će vam dati podatak koliko se građana ove zemlje hrani u javnim kuhinjama. Humanitarni radnici procjenjuju da je riječ o više od 20.000 ljudi!
Da sve više građana ove  zemlje živi na rubu egzistencije, potvrdile su i analize Ujedinjenih nacija. Prema njima, 18,1 odsto stanovništva u Bosni i Hercegovini živi s primanjima nižim od 237 KM mjesečno, odnosno ispod linije koja označava kritično siromaštvo, što znači da je otprilike svaki šesti građanin BiH siromašan. Podaci pokazuju i da na granici siromaštva, preživljavajući s mjesečnim primanjima od 416 KM, živi skoro polovina građana naše zemlje, te da se broj djece u BiH koja zavise od socijalne pomoći u posljednje dvije godine povećao za 10 odsto!
Političari, ministri, gradski oci, "uhljebi", gdje ste? Zašto nam je 20 000 ljudi gladno?


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.